Agencijska vijest ne kaže tko je otkrio zločin. Možda je to bio stari crkvenjak, šepavi Hubert, ili možda udovica Gertrude koja zorom čisti katedralu. Nagađam da je bila Gertrude. Kad je ugledala razbijeno staklo od zgranutosti joj je ispala kanta s vodom.

Sve vičući otrčala je da probudi župnika, oca Stefana, a otac Stefan je pozvao policiju. Još se nije dobro razdanilo nad Regensburgom, a mjesto je već bilo ograđeno plastičnom vrpcom, jedan je policajac sijevao fotografskim blicem, drugi je u bijelom kombinezonu s kapuljačom mekanim kistom zaprašivao glatku kamenu površinu oltara tražeći otiske počinitelja, a treći, inspektor, po činu najviši među njima, razgovarao je sa župnikom.

“Materijalna šteta?”, zaustavio se inspektor s kemijskom u ruci iznad malog bloka za pisanje. “Šta da stavim?”

“Čujte, teško je to reći...”, počeo je otac Stefan oprezno.

“Neprocjenjiva! Tako napišite”, umiješala se Gertrude odlučno.

“Gertrude, molim vas”, opomenuo ju je župnik, “nama koji vjerujemo ostaci svetog Wolfganga mnogo znače, ali nekome tko ne vjeruje to je samo nekoliko komadića...”.

“Ne slušajte njega, on je skroman”, prekinula je udovica oca Stefana pa lagano uhvatila inspektora za nadlakticu i ponovila: “Materijalna šteta od krađe svetih relikvija je neprocjenjiva.”

“Trebam broj? Približno?”

“Sto milijardi eura!”, bubnula je Gertrude.

“Uh!”, zapanjio se policajac.

“Sveti Wolfgang liječi rak”, objasnila je žena. “Zamislite koliko bi neka međunarodna farmaceutska kompanija dala samo za to, a da ne spominjem da su se mnogi na ovome mjestu izliječili i od dijabetesa, astme, psorijaze, gastritisa, gihta, osteoporoze, vaskulitisa, Barrettove metaplazije i infekcije koronavirusom.”

“Za koronavirus još nemamo pouzdane podatke”, ohrabrio se primijetiti otac Stefan.

“Imamo stotine, možda i tisuće čudesnih slučajeva samo u posljednjih nekoliko tjedana”, nastavila je Gertrude ne obazirući se na župnikove riječi. “Možete li pretpostaviti koliko bi nekome vrijedilo, u današnje vrijeme, dok još čekamo cjepivo, da može koronavirus izliječiti kao rukom odnesen?”

“Kao rukom odnesen”, ponovio je inspektor poslušno bilježeći u blok.

Kratko zatim pokrenuta je široka istraga. Snagama reda diljem Europe javljeno je da obrate posebnu pozornost ako se na crnom tržištu pojave nekakve svetačke kosti bez papira. Policija ipak ne gaji nadu da će to biti brzo riješeno, krađe relikvija izuzetno je teško dokazati. Ni najiskusniji se forenzičari katkad ne mogu složiti je li komadić koštane tvari dio rebra omiljenog biskupa ili je riječ o bezvrijednim ostacima kakvog pijanca i razvratnika. Srećom, u Regensburgu je sveti Wolfgang pokopan na dva mjesta, a ima ga i u Austriji i Portugalu. Crkva se na vrijeme osigurala i napravila, kako bi informatičari rekli, back up, sigurnosnu kopiju.

“Nikad ne stavljaj sva jaja u jednu košaru”, govorio je brat Hugo, međunarodni autoritet za relikvije iz jedne benediktinske opatije na jugu Francuske, nožem vješto kidajući tetive na zapešću ženskog trupla. “Sveca ili sveticu valja raskomadati na što više komada i poslati na što više adresa: lijevu ruku u Italiju, desnu u Španjolsku, lopaticu u Belgiju, bedro u Nizozemsku, trticu u Luksemburg, jedan pršljen u Češku, drugi u Slovačku... ”

“Brate Hugo, dovezli su nam svetog Wolfganga”, rekao je sluga gurajući kolica s tijelom pokrivenim bijelim platnom.

“Ostavi ga tamo u kut dok ne završim sa svetom Cecilijom”, odgovorio mu je brat Hugo ne prekidajući posao. Odrezao je žensku šaku, odložio je u plitku limenu posudu, obrisao krvave ruke i nastavio poučavati svoga mladog pomoćnika: “Ništa se od sveca ne baca. Svaki, pa i najmanji dio, ima nekakvu komercijalnu vrijednost. Znam ljude koji su od noktiju svetog Augustina napravili odličan biznis.”

“Brate Hugo”, javio se ponovno sluga ulazeći, “došao je jedan stranac koji tvrdi da ima lubanju svetog Eustahija”.

Brat Hugo podigao je lubanju na svjetlo i namjestio naočale.

“Ne”, presudio je nakon kraćeg promatranja, “ovo nije sveti Eustahije”.

“Nije?”, uzdahnuo je sluga razočarano.

“Ovo je labrador”, rekao brat Hugo.

Ove proste i svetogrdne slike motale su mi se po glavi u ponedjeljak popodne dok sam čitao vijest o neobičnom zločinu u katedrali u Regensburgu. U prvi sam trenutak pomislio da ih zadržim za sebe, znajući da bi mnoge naljutio da ih napišem, da bi vrijedni i dobri kršćani uzrujano vrisnuli kako vrijeđam njihove vjerske osjećaje. No, sljedećih nekoliko dana, nakon što je islamski fanatik odrezao glavu francuskom učitelju koji je djeci pokazivao karikature proroka Muhameda, shvatio sam da se ne trebam suzdržavati.

Dapače, valja reći istinu, a istina je da vjernici vrlo često drže do nečega što je suprotno logici i zdravom razumu, što je glupo, sramotno, ponižavajuće, opasno i štetno. I svaki put kad im netko samo pokuša kazati da je to glupo, sramotno, ponižavajuće, opasno i štetno, oni odgovore bijesom i nasiljem tvrdeći kako se vrijeđaju njihovi vjerski osjećaji.

Dozvolite, to što oni misle da kosti nekog sveca liječe sve bolesti, ili da neke hercegovačke žene redovno razgovaraju s Majkom Božjom, ili da se subotom ne smije upaliti električno svjetlo, ili petkom jesti meso, ili da se nikad i nigdje ne smije nacrtati prorokovo lice, su vjerovanja i zabrane koje nemaju veze sa mnom.

Mogao bih možda i uzvratiti i kazati da njihova vjerovanja i zabrane vrijeđaju moju logiku i zdrav razum ne manje nego što ja vrijeđam njihove osjećaje, ali neću. Kazat ću samo, za Boga miloga, tko vas je tjerao da ovo čitate. Ima i drugih novina.