Tuga za najmilijima izgubljenima u strašnoj željezničkoj nesreći u Rudinama prije točno pet godina, u njihovim obiteljima nikada neće proći. No, zauvijek će tinjati nada da će se konačno otkriti pravi uzroci te tragedije u kojoj je šest ljudi poginulo, a 55 ih je bilo ozlijeđeno, piše Slobodna Dalmacija .
Umirovljeni strojarski inženjer iz Zagreba Žarko Rogan tog je kobnog dana izgubio svoju suprugu Mirnu. Kroz prozor nesretnog vlaka inženjer Rogan uspio se jedva izvući s unukama Dorom i Paolom.
– Neću biti miran sve dok se ne otkriju pravi razlozi nesreće – kaže nam inženjer Rogan, koji je četiri desetljeća proveo radeći kao konzultant njemačke kompanije “Carl Freudenberg”, te se bavio kočionim sustavima kod vlakova.
– Ostao sam bez supruge, a moja obitelj je ostala bez majke i bake. Ali, tko sam ja da ikome sudim za uzroke nesreće? Kažu vještaci da je uzrok retardant kojim su bile premazane tračnice. Međutim, ako je to tako, onda je retardant u Hrvatskoj otkriven kao savršeno terorističko oružje. Ako je retardant doista jedan od uzroka nesreće, onda se ne može pobjeći od pitanja tehničke ispravnosti nagibnog vlaka tog dana. Zašto nije radio brzi sustav za kočenje, koji je trebao zakočiti kompoziciju ispuštanjem takozvane kamene prašine? Je li uopće bilo kamene prašine u kočionom sustavu? Kako je moguće da vlak proklizava tračnicama ako su kočni sistemi s kamenom prašinom bili ispravni, kako vele u HŽ-u? – pita se inženjer Rogan.
Odgovore, ni pet godina nakon gubitka supruge, nije dobio.
– Tijekom čitave vožnje toga dana imao sam osjećaj da nešto nije u redu. Nakon spusta prema Kninu, rekao sam ženi da nešto u sustavu za kočenje ne funkcionira. Primijetio sam da vlak ne koči. Od Perkovića prema Splitu uhvatio me strah. U zavojima nisam čuo kočenje. Rekao sam supruzi da nećemo živi doći do Splita – prisjetio se Rogan, dodavši da se u aktualnim sudskim procesima u slučaju Rudina “love samo sitne ribe”.
Gdje su krupne ribe
– Zašto se ne love krupne ribe, poput bivših ministara?! Gdje su one krupne ribe koje su, sasvim sigurno, omastile brk kupnjom vlakova po višoj cijeni od onih po kojima ih je od “Bombardiera” kupio “Deutsche Bahn”? Nije li Ministarstvo prometa odbilo pomoć “Bombardiera” da njihovi stručnjaci pregledaju nagibni vlak iz Rudina. Zašto su tadašnje Ministarstvo prometa i Uprava HŽ-a odbili poziv “Bombardiera” da jednu kompoziciju odvezu u Njemačku kako bi se ispitale osovine? – nastavlja Rogan s pitanjima.
Inženjer, naravno, prati događanja u Njemačkoj, gdje je “Deutsche Bahn” tužio “Bombardiera” zbog problema s isporučenim nagibnim vlakovima i traži čak 160 milijuna eura za naknadu štete. Inače, broj prigovora zbog nepouzdanih vlakova znatno se povećao u zadnjih nekoliko godina. Njemačka Savezna uprava za željeznice predbacuje “Bombardieru” da, nasuprot prijašnjoj praksi, prebrzo stavlja vlakove u serijsku proizvodnju. Stoga se oni praktički testiraju na putnicima tijekom prometovanja prema redu vožnje. Kao posljedica, vlakovi se kvare, a putnici su izloženi kašnjenjima. Na sreću, za sada bez kobnih posljedica, kao u hrvatskom slučaju.
Dok u Njemačkoj mediji javljaju o višemilijunskim tužbama zbog neispravnih nagibnih vlakova, nije poznato prate li slučaj i u “Hrvatskim željeznicama”, premda imaju identične probleme s nagibnom tehnikom, kočnicama i osovinama na istim vlakovima, od kojih samo jedan prometuje. Ne samo to, nadležno ministarstvo ograničilo im je brzinu prometovanja, te isključilo korištenje nagibne tehnike.
Do zaključenja teksta nismo dobili odgovor na pitanje razmišljaju li u HŽ-u povesti se primjerom “Deutsche Bahna”, pa podnijeti tužbu, piše Slobodna Dalmacija .
Presuda nije pravomoćna
U svibnju prošle godine na Županijskom sudu u Splitu za nesreću su proglašeni krivima bivši direktor HŽ-a Ivan Medak, koji je kažnjen s četiri godine zatvora, i Ivan Bazina, savjetnik u tvrtki “Intrade”, koji je dobio tri godine. Presuda još nije pravomoćna. Vještaci MUP-ova centra “Ivan Vučetić” polaze od toga da je retardant “Flame-retardant TG300” prouzročio nesreću budući da su ostali mogući uzroci odbačeni te nisu analizirani, pa su vještaci tako došli do spoznaje da je retardant jedini krivac. Odnosno, drugi mogući uzroci eliminirani su bez prethodne provjere. Kako drukčije protumačiti ono što je u ime svih vještaka na raspravi 5. srpnja rekao Davor Belas: “Mi u našim vještvima nismo ulazili u konstrukciju vlaka, pa ni u eventualne nedostatke opreme...”(?!)
Profesorica Barbara: Moj otac je zaslužio istinu
Profesorica likovnog odgoja Barbara Gaj stajala je oko podne na željezničkom kolodvoru nestrpljivo očekujući vlak iz Zagreba u koji su se ukrcali njezin otac Emil i sestra Alba. Barbarino uzbuđenje bilo je veliko jer ih već dugo nije vidjela. No, ono što je trebalo biti sretno obiteljsko okupljanje tog se dana, 24. srpnja 2009., pretvorilo u noćnu moru.
Nešto nije u redu...
– Dvadesetak minuta prije nego što je vlak trebao stići dobili smo poruku kako uskoro dolaze i da nas jedva čekaju vidjeti – prisjetila se Barbara, koja je tada, u društvu strica, rodice i obiteljskih prijatelja, izgarala od nestrpljenja da napokon ugleda očevo lice.
Ali, umjesto vlaka, stigla je vijest o nesreći.
– Kroz glavu nam je prolazila misao “samo da se njima ništa nije dogodilo”, a meni se u želucu istovremeno javio neugodan osjećaj, kao da sam predosjećala da nešto nije u redu. Te minute, dok smo čekali da se svih stotinjak putnika iskrca iz autobusa, vatrogasnih i ambulantnih vozila, bile su mi najduže u životu. Konačno, iz posljednjeg ambulantnog vozila iskrcali su moju, tada 14-godišnju, sestru Albu, koja je izišla sva uplakana, krvave odjeće i prekrivena modricama. Putnici koji su joj pomagali rekli su nam da to nije njezina krv, nego da joj je otac preminuo na rukama. Svi zajedno smo se zagrlili i zaplakali... – ispričala nam je Barbara, kojoj je i danas teško govoriti o tom događaju.
Uz problem suočavanja s gubitkom voljene osobe, Barbara se trebala suočiti s još jednim užasom – hrvatskim institucijama.
– Sudski proces trajao je predugo. Trebalo je četiri godine da se utvrdi odgovornost HŽ-a i da se donesu presude. Stalno su se tražile izlike i razlozi za odgađanje suđenja. HŽ je nastojao su prebaciti krivnju na proizvođača retardanta. Odugovlačilo se i s isplatom odštete obiteljima poginulih, s tim da nam je isplaćen samo onaj nesporni, minimalni dio, i to nakon godinu dana, najviše zbog medijskog pritiska i tužbi obitelji.
Mala kazna
- Čak smo prije samog procesa traženja odštete dobili dopis u kojem nas HŽ Infrastruktura obavještava da oni nisu odgovorni. S obzirom na to da se suđenje otegnulo nekoliko godina, nisam imala snage pratiti saslušanja i rasprave. Bilo je mučno prolaziti iznova emocije koje sam proživjela gubitkom oca – ispričala nam je ova Splićanka.
No, ni kada je presuda konačno stigla, nije osjetila olakšanje.
– Ništa ne može vratiti naše najdraže, ali dobiti tri-četiri godine za smrt šestero ljudi i ozljeđivanje 55 osoba te izazivanje milijunske štete zaista je premalo. To je velika nepravda, a ni danas ne možemo biti sigurni jesu li oni koji su na kraju optuženi zaista bili jedini odgovorni. Još uvijek je teško shvatiti kako je došlo do takvog nemara – kaže potreseno.
Ipak, vrijeme liječi rane, pa se danas Barbara nastoji sjećati samo lijepih uspomena na svojeg oca.
– Neke su stvari ipak determinirane sudbinom. No, mislim da je puno teže mojoj mlađoj sestri, čiji je život bio ugrožen tog dana i koja je bila svjedok nesreće u tako osjetljivoj dobi. To je iskustvo bilo vrlo traumatično za nju i ostavilo je trajne posljedice. Moj je otac u kolovozu ove godine trebao proslaviti 54. rođendan, no tješi me pomisao da je mao lijep i bogat život – zaključila je za Slobodnu Dalmaciju Barbara Gaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....