Zašto država nema rješenja za 74.000 napuštenih objekata u hrvatskim selima i gradovima?

Hrvatska ima gotovo 74 tisuće potpuno napuštenih stambenih jedinica, što nas svrstava među najgore zemlje Europske unije kad se gleda udio napuštenih nekretnina u odnosu na njihov ukupan broj. Ima li rješenja za napuštene objekte po selima i gradovima Hrvatske, koji nagrđuju prostor, ugrožavaju zdravlje i koče ruralni razvoj? To su bile teme online konferencije koja se održala u organizaciji Agrokluba i Društva agrarnih novinara Hrvatske. Leticija Hrenković razgovarala je sa strukom, pravnicima, prostornim planerima, europarlamentarcima i poljoprivrednicima.

- Mi kad ne znamo čiji je neki komad zemlje, a želimo saznati, uzmemo plug i preoremo ga u dijagonalu. Ako je šikara u pitanju, pomaličiramo je. I onda se brzo javi tamo neki iz Australije i kaže: 'To je moja zemlja' - slikovito je opisao problem napuštene imovine Rodoljub Džakula, veterinar i poljoprivrednik s Banovine. Kaže kako zdravo seljačko rješenje vidi u tome da kad vlasnici ne održavaju svoje nekretnine, da to za njih napravi netko drugi, uz obvezu plaćanja usluge.

- Kad prvi dobije račun i ne plati ga, ide ovrha. A poznato je da smo mi majstori za ovrhe. Tad mu treba upisati taj teret u C dio vlasničkog lista, jer nasljednici jako dobro čitaju što tu piše - kaže Džakula. S njegovim se stavom složila i gradonačenica grada Pakraca te saborska zastupnica Anamarija Blažević, objasnivši kako se ipak ne može sve rješavati na taj način. A jedan od primjera je tužba koju su dobili nakon što su kao općina ušli na privatan posjed pokositi zemljište koje vlasnik nije održavao.

- Naš je proračun ograničen na 20 milijuna kuna i nije dovoljan za sve što bi trebalo održavati, a nemamo ni dovoljno ljudi - ističe izazove s kojima se susreću na terenu.

Ivana Pintar, ravnateljica Uprave za upravljanje i raspolaganje nekretninama Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, kaže da se na najvišoj nacionalnoj razini traže rješenja za napuštene objekte. Objavljuju se natječaji za prodaju praznih stanova, poslovnih prostora i slično. Država svoju imovinu daruje jedinicama lokalne samouprave, sveučilištima, udugama, nabraja Pintar.

Tom Dubravec/CROPIX

- Svaki gradonačelnik i načelnik, kad se radi o nekretninama u vlasništvu RH, misli da bi njome upravljao bolje nego država - napominje ona rekavši da nisu primijetili bitnu razliku u održavanju imovine, nakon što je država prepusti jedinicama lokalne samouprave.

- Potreban nam je novi zakonodavni okvir jer je institut vlasništva posebna kategorija. U prošlosti je ono bilo osakaćeno, puno je bilo oduzimanja kroz povijest, možda je baš to razlog zašto se gleda kao nepovredivo. No uz prava, ono donosi i obveze - naglašava Pintar i dodaje pitanje ograničenja budžeta.

- Obnavlja se i održava onoliko koliko se može - kaže. Smatra i da svaki grad može naći novac za košnju i privatnog i državnog vlasništva. No gradonačelnica Pakraca joj odgovara da oni za slične namjene predvide tek 100 tisuća kuna u proračunu, što u nekim godinama rebalansom dođe i do 800 tisuća: "Ako ćemo mi državi održavati zemljište, a privatniku ne, onda to nema smisla".

Franc Bogovič, zastupnik u Europskom parlamentu i nekadašnji slovenski ministar poljoprivrede, kaže da propadajuće objekte koji ugrožavaju stanovništvo u Sloveniji rješava insepkcija. Nakon prijave i izvida, pozove se vlasnika da sam to sredi ili mu slijede oštrije mjere. Napominje da u rijetkim slučajevima država naređuje rušenje, da se najčešće nađe rješenje. U ovom je kontektstu posebno zanimljiv model razvoja naših zapadnih susjeda.

- U sedamdesetim godinama proveli smo najbolji mogući koncept tog vremena - policentrični razvoj, a za vrijeme predsjednika slovenskoga Izvršnog vijeća Stane Kavčića. Pored Ljubljane i Maribora kao velikih središta, tu su i Murska Sobota, Celje, Škofja Loka... Plus 35 gradića. Puno se radilo na tome da se u tim malim gradovima osiguraju radna mjesta, bolja infrastruktura, da bi ljudi ostali bliže kući - opisuje Bogović kao najbolju mjeru koja je prevenirala veću depopulaciju tamošnjih ruralnih prostora.

I Blažević je napomenula da obveze vlasništva svi stavljaju sa strane te da prevladavaju vlasnička prava, što ne bi trebala biti praksa. Kad dođe do problema, napominje, bojimo se reagirati da ne povrijedimo vlasništvo, napominje. Kaže i da su oni uspjeli ukloniti oko 300 ruševina, ali su im za to vlasnici dali suglasnost. To su, kako otkriva, bile jazbine lisica, legla štakora pa su bili primorani na takav korak zbog zdravlja stanovnika.

Za bolji život u ruralnim područjima Bogovič kao rješenje predlaže koncept pametnih sela - bolju infrastrukturu, bolji internet, ali i diverzificirana radna mjesta koja se neće isključivo svoditi na poljoprivredu. Također, kaže da vlasnik nekretninu u nasljedstvo može dati samo jednom potomku koji će potom isplatiti ostale članove obitelji. No u Hrvatskoj to nije slučaj, stoga i imamo probleme.

Džakula navodi da je ovaj model zapravo logičan slijed povijesnih događanja. Cijepanje parcela je imalo druge korijene, nakaradan zakon koji je manje odgovarao praksi, napominje. Kaže da se to može i kod nas primijeniti, ali misli da do toga neće doći. Dotaknuo se i problema na Banovini.

- Živim 19 kilometara od Petrinje gdje smo došli na dva do tri stanovnika po kilometru kvadratnom - upozorio je rekavši da još uvijek niti jedna telefonska mreža na njihovom području nema signala.

- Moja je farma površine 300 hektara, a ja ga nigdje nemam - ističe. Struka kaže da je potrebno identificirati napuštene objekte i njihove karakteristike te ostaviti po strani tradicionalne strategije pojedinačnih projekata i naći novi - holistički pristup koji uključuje angažman javnog i privatnog sektora te neprofitnih organizacija, kreativno financiranje i razvoj regeneracijskih strategija.