PIŠE ANTO NOBILO

Zašto Ivan Turudić nije u pravu kad tvrdi da je Perković trebao biti izručen Njemačkoj

Odvjetnik Anto Nobilo odgovara na tekst suca Ivana Turudića objavljen u prošlom Magazinu
Ivan Turudić; Ante Nobilo
 Davor Pongračić I Boris Kovačev/cropix

Ipak se kreće. Nikad prije nismo imali otvoreniju raspravu u javnosti o izboru predsjednika Vrhovnog suda. Može li se itko sjetiti ijednog argumenta zašto su baš Branko Hrvatin ili Đuro Sessa izabrani za predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske (VSRH)? Ja ne mogu. U sadašnjem izboru predsjednika(ce) VSRH sve je jasno. Predsjednik Zoran Milanović javno se očitovao tko mu je kandidat i zašto.

Premijer Andrej Plenković tu je u malom problemu. On se također odmah javno očitovao rekavši da ne prihvaća prof. Zlatu Đurđević, ali ostao je problem zašto. Cijeloj javnosti sasvim je jasno da premijeru kandidatkinja nije po volji samo zato što je ona po volji predsjednika, a njih su dvojica, to svi znamo, u zavadi.

Budući da se izloženi razlozi baš i ne uklapaju u demokratski briselski okvir, tako važan premijeru, on se već više tjedana trudi naknadno naći razloge zašto prof. Zlatu Đurđević ne izabrati. Odluku je donio brzo, odlučno, državnički, premda po Ustavu uopće ne sudjeluje u procesu biranja šefa VSRH, ali to su ne tako važne sitnice.

Međutim, razlozi za odbijanje prof. Đurđević očito su postali problem. Premijer ne može reći za prof. Đurđević da npr. nije dovoljno školovana, dovoljno istaknuti pravnik, da nije dorasla funkciji ili bilo što drugo. Uostalom HDZ-ova Vlada ju je kandidirala za europske pravosudne funkcije, pa ako je dobra Europi, valjda je dobra i nama.

Povijesni grijeh

Zato je premijer proširio glas da je prof. Zlata Đurđević kršila zakon u prvom javnom pozivu za izbor predsjednika VSRH i da upravo zbog tog razloga neće biti izabrana za predsjednika VSRH.

Nakon što je prof. Đurđević objasnila da u prvom javnom pozivu nije obavila niti jednu jedinu radnju pa stoga nije mogla ni kršiti zakon, premijer je očito shvatio da mu to i nije neki argument pa je stoga zaigrao na novu kartu. Pretpostavljam da netko od premijerovih savjetnika (nije valjda Šeks?) stvara novu tezu: u svom predsjedničkom programu prof. Zlata Đurđević zalaže se za veći utjecaj politike na pravosuđe, biranjem sudaca u Saboru.

Tu je premijer odlučno, opet državnički, stao u obranu sirotih sudaca, od nemani saborske većine, tj. od samog HDZ-a. Premijer jako dobro pozna svoju stranku. Pozna povijesni grijeh HDZ-a prema pravosuđu i sasvim pošteno, ispravno ustraje u obrani pravosuđa od HDZ-a.

Međutim, opet prof. Zlata Đurđević u više medija demantira premijera i objašnjava da ona to nije napisala i da u njezinu programu to ne piše.

Da je premijer i šef HDZ-a opet promašio i da mu nedostaje argumentacije, očito je ocijenio i bivši predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić i unatoč nedavnim manjim sukobima unutar HDZ-ove obitelji pri izboru za predsjednika jednog drugog suda, principijelan kakav već jest, u autorskom članku pokušava pomoći premijeru Plenkoviću kako bi konačno uspio ispravno obrazložiti već donesenu odluku o odbijanju prof. Zlate Đurđević kao kandidata za predsjednika VSRH.

Pravne pogreške

Kako bi upozorio na navodne pravne pogreške predsjednikove kandidatkinje, uz insinuacije o njezinoj angažiranosti u postupku izručenja i to na strani g. Perkovića, sudac Ivan Turudić uporište za svoj članak nalazi u poznatoj odluci Županijskog suda u Zagrebu o izručenju Perkovića.

Suprotnost pravnih stajališta prof. Đurđević o mogućnosti izručenja Perkovića unatoč zastari sa stajalištima iznesenim u spomenutoj odluci Županijskog suda, sucu Ivanu Turudiću krunski su dokaz o pogrešnim pravnim stajalištima kandidata prof. Đurđević.

Pritom u cijelom članku, očito omaškom, zaboravlja čitateljima objasniti da je odluku Županijskog suda o izručenju Perkovića donio upravo on, sudac Turudić. Dakle, u polemici sa stajalištima prof. Zlate Đurđević, autor novinskog teksta Ivan Turudić poziva se na odluku suca Ivana Turudića i to mu je očito krunski dokaz.

U svom članku on objašnjava da prof. Đurđević nije bila u pravu kad tvrdi da Perković nije trebao biti izručen Njemačkoj i tvrdi da je zastara zapreka za izručenje hrvatskog državljanina, jer da se na temelju čl. 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPSEU) zastara ne utvrđuje kod 32 kažnjena djela nabrojena u tom članku.

Nadalje, sudac Turudić smatra da zastara u slučaju Perković nije nastupila, tj. da nastupa 2023. g. i da je netočna tvrdnja prof. Đurđević da nije sudjelovala u postupku Perkovićeva izručenja. Na kraju tvrdi da su izložena stajališta Županijskog suda u Zagrebu (tj. suca Turudića) baš takva potvrdili Vrhovni sud i Ustavni sud, sve kako bi valjda argumentirao da prof. Đurđević ima stajališta suprotna svim sudskim instancama.

Međutim, u stvarnosti, pravno i činjenično gledano proces predaje hrvatskih državljana Perkovića i Mustača bio je daleko od principa države vladavine prava i prava na pošteno suđenje. Bilo je to svjesno i namjerno teško kršenje zakona onih koji su dužni primjenjivati zakone.

Iskustvo me uči da kad god sudac ima potrebu sam dodatno i opetovano u medijima braniti svoju sudsku odluku, nešto s tom sudskom odlukom nije u redu. Sve što ima reći o pojedinom pravnom slučaju sudac govori svojom odlukom. Ta sudska odluka mora sadržavati odgovore na sva bitna pravna pitanja. Drugi obično citiraju takove besprijekorne sudske odluke. One postaju izvor sudske prakse. Iz njih uče nove generacije.

Ovdje očito to nije slučaj.

U slučaju izručenja Perkovića i Mustača ključno je bilo odgovoriti na pitanje je li nastupila zastara, a ako je nastupila, je li zastara po pravu zemlje izručenja zapreka za izručenje.

U vrijeme izvršenja djela (1983. g.) za teško ubojstvo zakon je predviđao kaznu zatvora od najmanje deset godina ili smrtnu kaznu. Raspon zatvorske kazne bio je od 10 do 15 godina, KZ SFRJ propisivao je da se samo za kaznena djela za koja je određena smrtna kazna može izreći 20 g zatvora, a zatvorska kazna bila je zamjenska kazna za smrtnu kaznu. U hrvatskom Kaznenom zakonu 20 godina kao samostalna kazna nije postojala.

Tzv. Božićni Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. g. svojim člankom 21 ukinuo je smrtnu kaznu te je ukidanjem smrtne kazne automatski ukinuta i zamjenska kazna od 20 godina.

U tom razdoblju kazna je bila najblaža za okrivljenika pa je zastara nastupila 1998. godine.

Zastara koja je nastupila prema pravu države izvršenja, u ovom slučaju RH, predstavlja konačnu zapreku za izručenje.

Treba napomenuti da je do sredine 2013. g. ustaljena sudska praksa u Hrvatskoj bila da je zastara kaznenog progona po domaćem pravu uvijek bila zapreka za izručenje. Tek nakon što je u Hrvatskoj stigao europski uhidbeni nalog (EUN) za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača i kad je došlo do odgodne primjene ZPSEU-a od šest mjeseci, tj. do 1. siječnja 2014. g., u tom razdoblju Vrhovni sud Hrvatske u tišini u anonimnim slučajevima izručenja, mijenja sudsku praksu, očito kako bi izbjegao prigovore da to čini upravo kako bi izručio Perkovića i Mustača.

Sva nova sudska praksa po kojoj zastara više nije zapreka za izručenje nastaje u tom razdoblju, od srpnja do listopada 2013. g. Te odluke bile su osmišljena operacija promjene sudske prakse da bi se u slučaju Perković - Mustač moglo lakše kršiti zakon.

Ključne tvrdnje iz brzinski proizvedene "nove" sudske prakse tj. rješenja VSRH je da prema odredbi članka 10. ZPSEU - domaći sud kao sud izvršenja prilikom odlučivanja o europskom uhidbenom nalogu ne provjerava dvostruku kažnjivost, a to znači da ne primjenjuje domaće pravo, niti na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona.

Takvo stajalište VSRH je potpuno pogrešno.

Pojam dvostruke kažnjivosti prema našoj pravnoj teoriji, prethodnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda, Okvirnoj odluci kao i zakonima ne obuhvaća pojam zastare. To proizlazi i iz same Okvirne odluke koja u čl. 2. st. 4. izričito tvrdi da dvostruka kažnjivost obuhvaća samo elemente ili opis kaznenog djela, tj. je li riječ o ponašanju koje je kažnjivo u obje države. U nju ne ulaze procesnopravne pretpostavke (npr. amnestija, zastara, dob počinitelja itd.). To su pretpostavke koje onemogućavaju kazneni progon i one se procjenjuju isključivo prema pravu države izvršenja upravo zbog povjerenja između država u međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima.

Paralelno s Perkovićevim izručenjem, tražilo se i izručenje Zdravka Mustača.

Pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici zastupao sam i Mustača. Pravno stajalište, koje sam iznio pred Županijskim sudom u Zagrebu, doslovno sam kopirao, promijenivši samo ime i prezime (Zdravko Mustač) i predočio sudu u Velikoj Gorici.

Sud usvaja moj prijedlog, prihvaća moje argumente i odbija izručiti Zdravka Mustača Njemačkoj. Ovu apsurdnu pravnu situaciju dodatno je zakomplicirao i DORH, koji odbija žaliti se na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici, a istovremeno zajedno sa mnom i zbog istih pravnih argumenata DORH izjavljuje žalbu na Turudićevo rješenje o izručenju Perkovića.

Događa se nešto što se nikad prije nije dogodilo, a malo je vjerojatno da će ikad ponoviti takvo što. DORH i branitelj okrivljenika imaju ista pravna stajališta, koja su suprotna stajalištima prvostupanjskog suda. DORH, kako bi provjerio svoja pravna stajališta, naručuje studiju od prof. dr. Davora Derenčinovića s Katedre za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. Istovremeno s istim motivima, i ja naručujem studiju od prof. dr. Zlate Đurđević s Katedre za kazneno procesno pravo.

Oboje uglednih profesora zauzimaju isto stajalište kao i DORH i obrana Josipa Perkovića. Pravo je očito na našoj strani, ali to u ovom pravnom slučaju nije dovoljno. Premda je rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici kojim se odbija izručenje Zdravka Mustača pravomoćno, vrši se pravno nemogući salto mortale, i uvodi oštećenica Gizela Đureković, udovica Stjepana Đurekovića, kao stranka u postupku izručenja. Premda su zakonski utvrđene stranke u postupku izručenja po EUN - državno odvjetništvo i okrivljenik - dopušta se oštećenici da uloži žalbu.

Promašeno pisanje

Suprotno navodima iz članka suca Ivana Turudića iz kojeg bi se moglo zaključiti da su njegova stajališta potvrdili VSRH i Ustavni sud, situacija je nešto složenija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da zastara nije nastupila, nego je naveo da zastara nije zapreka za izručenje.

S druge strane, Ustavni sud se uopće nije očitovao o meritumu. Ustavni sud u svojoj odluci navodi da nije nadležan ni za tumačenje zakonskih normi u primjeni na konkretne slučajeve ni za kontrolu zakonitosti sudskih i drugih odluka u konkretnim slučajevima, jer on nije redovni sud u smislu članka 115. Ustava.

Koliko je ovo stajalište Ustavnog suda različito od njegove sudske prakse, pravni stručnjaci će lako uočiti.

Nekako u isto vrijeme kad su sudovi u Hrvatskoj odlučivali o izručenju Perkovića i Mustača, iz Njemačke stiže odbijenica državnom odvjetništvu RH za izručenje Ivana Radoševića. U odbijenici njemačko tužilaštvo navodi da je za djelo za koje se traži izručenje nastupila zastara prema njemačkom pravu i da je to razlog zašto su odbili hrvatski zahtjev za izručenje.

Toliko o ovom pravnom pitanju.

Na kraju ne mogu ne primijetiti da je pisanje o pravnom stajalištu prof. Đurđević vezano za izručenje hrvatskog državljanina, u kontekstu njezine kandidature za predsjednicu VSRH, sasvim promašeno.

Kriterij struke

Mogu shvatiti da Ivan Turudić možda nije dobro primio da netko ima drukčije pravno stajalište od njegova, ali još ne mogu prihvatiti da se to nudi javnosti kao relevantno za izbor predsjednika VSRH.

Prof. Zlati Đurđević se ne može prigovoriti da je bila na strani obrane Josipa Perkovića ili da je bila bliska nama. Josip Perković ne pozna prof. Zlatu Đurđević, a ja sam je upoznao onog dana kada sam je zamolio da izradi komparativnu pravnu analizu vezanu za zastaru i izručenje. Njezino mišljenje odnosilo se isključivo na judikaturu Suda Europske unije i sudova država članica Europske unije.

Ako ću biti precizan, u vrijeme donošenja pa mijenjanja zakona poznatog pod imenom "lex Perković", prof. Zlata Đurđević bila je iznimno kritična prema tom zakonu i nekim odredbama koje su mogle pomoći g. Perkoviću. Uvjetno rečeno, kad ne bih na stvari gledao kao pravnik, mogao bih smatrati da je prof. Đurđević svojim javnim istupom u slučaju "lex Perković" štetila interesima obrane Josipa Perkovića.

U svom otvorenom pismu u sedam točaka praktički je sasjekla izglasanu verziju tog zakona.

Zasigurno možemo tvrditi da je prof. Đurđević bila protiv "lex Perković" i suprotno Turudićevim tvrdnjama nije sudjelovala u radu komisije koja je pripremala nacrt tog zakona. Njihov rad javno je osudila.

Njeno otvoreno pismo iz 2013. g. predstavlja oštru kritiku samog teksta zakona, ali i postupanja Vlade premijera Milanovića i tadašnje saborske većine tj. SDP-a. Za razliku od ostalih plitkih populističko-politikantskih kritika tog zakona i Vlade, njezina kritika bila je pravno utemeljena i time je u sebi nosila veće značenje i težinu od svih drugih napada na Vladu SDP-a.

Dakle, kad odlazim kod prof. Đurđević, ne idem kao nekome tko bi bio sklon mom klijentu, nego kao nekome tko je stručan. Pitanje zastare pretežito je procesno pravno pitanje, a prof. Zlata Đurđević šef je Katedre za kazneno procesno pravo. To je bio jedini razlog zašto sam baš od prof. Đurđević zatražio pravno mišljenje.

Dakle, ja se u tom slučaju vodim jedino i isključivo kriterijem struke, a ako želimo bolje pravosuđe, isti taj kriterij struke i izvrsnosti trebao bi biti odlučujući u izboru svih sudaca, što svakako uključuje i predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske. Nažalost, u Hrvatskoj se opetovano zanemaruje struka, sve se želi politizirati i stvarati atmosferu u kojoj je samo bitno je li kandidat za javnu funkciju "naš ili njihov".

Takav, u osnovi klijentistički princip glavna je zapreka za poboljšanje situacije u pravosuđu. To je ujedno i osnovni razlog zašto sam napisao ovaj tekst.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 11:08