​Zašto je važna državna potpora distribuciji tiskanih medija: Pogledajte kako je to pitanje riješeno u ostalim državama EU

Hrvatski nakladnici tiskanih izdanja suočavaju se s egzistencijalnom krizom uzrokovanom rastućim troškovima distribucije, promjenama u medijskim navikama i sve težom ekonomskom održivošću tiska. Nacionalna distribucija novina svakodnevno se urušava i gotovo je nestala, a jedini veliki distributer otvoreno priznaje da mu distribucija tiskovina više nije isplativa. U takvim bi uvjetima Hrvatska uskoro mogla ostati bez vlastite novinske industrije, što bi predstavljalo ozbiljan udarac za demokraciju, informiranost građana i društveni pluralizam.

Danas je hrvatska Vlada osnovala Međuresornu radnu skupinu za utvrđivanje potrebe javnog financiranja distribucije tiska kao usluge od općeg gospodarskog interesa. Cilj je te skupine pripremiti aktivnosti koje će osigurati kontinuitet i dostupnost tiska svim građanima na području cijele zemlje te provedbu postupka izbora najpovoljnijeg operatora javne usluge distribucije tiska. Ova odluka temelji se na člancima 14. i 106. stavak 2 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kojim se definira mogućnost državnog financiranja usluga od općeg gospodarskog interesa (SGEI), uključujući distribuciju tiskanih medija, ako je to nužno za osiguranje pristupa informacijama i očuvanje medijskog pluralizma.

Članak 14. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) daje državama članicama pravo da organiziraju, pružaju i financiraju usluge od općeg gospodarskog interesa na način koji omogućava njihovu dostupnost svim građanima, a članak 106. stavak 2. propisuje da se pravila tržišnog natjecanja mogu prilagoditi kako bi se osiguralo ispunjavanje posebnih zadaća koje su od javnog interesa.

Odluka Vlade Republike Hrvatske temelji se na europskoj pravnoj praksi, prema kojoj su brojne države članice već uspostavile modele državne potpore za distribuciju tiska. Primjeri takvih rješenja vidljivi su u Francuskoj, koja subvencionira distribuciju nacionalnih i regionalnih tiskovina, Belgiji, gdje se distribucija tiska osigurava putem nacionalne poštanske službe, te u Austriji i Švedskoj, koje različitim modelima potpora omogućuju pristup novinama na slabije naseljenim i ruralnim područjima.

Cilj je osnivanja Međuresorne radne skupine utvrditi najprikladniji model financiranja distribucije tiska u Hrvatskoj, vodeći računa o potrebama građana, gospodarskoj održivosti i usklađenosti s pravnim okvirom Europske unije.

Dok su druge europske zemlje odavno prepoznale stratešku važnost domaćih medija i uspostavile sustave potpore, Hrvatska se još uvijek oslanja na tržišne mehanizme koji se u ovim uvjetima pokazuju nedostatni. Francuska već desetljećima subvencionira distribuciju tiska putem posebnih državnih fondova, osigurava smanjene troškove prijevoza i pomaže izdavačima u digitalnoj tranziciji. Vlada financira dostavu novina pretplatnicima, podržava regionalne i lokalne tiskovine te izdavačima koji nemaju visoke prihode od oglašavanja omogućava dodatne potpore kako bi se očuvao pluralizam. Belgija ima dugogodišnju praksu državnog sufinanciranja distribucije novina putem nacionalnog poštanskog sustava, čime se osigurava da su tiskovine dostupne i u udaljenim dijelovima zemlje.

U Austriji je uspostavljen sustav izravnih subvencija za nakladnike koji zadovoljavaju kriterije profesionalnog novinarstva - novine koje imaju značajan vlastiti sadržaj i koje nisu isključivo propagandnog karaktera mogu ostvariti izravnu financijsku potporu, neovisno o tržišnim uvjetima. Osim toga, Austrija financira posebne projekte u novinarstvu, kao što su istraživačko novinarstvo i međunarodno izvještavanje, te posebnim programima pomaže zapošljavanje i edukaciju novinara.

Danska, koja se također suočava s izazovima digitalizacije i smanjenjem isplativosti tiskanih medija, podigla je razinu subvencija za novine s 35 na 60 posto, čime je osigurala održivost tržišta i nastavak neovisnog novinarstva. Švedska ima dugogodišnju tradiciju financiranja novina u regijama u kojima tiskovine nisu ekonomski isplative, osiguravajući pristup vijestima svim građanima, uključujući i one na ruralnim područjima.

Italija je donijela niz mjera kako bi pomogla izdavačima da prebrode ekonomske izazove - između ostalog, uvedene su porezne olakšice za novinske nakladnike kako bi se smanjili troškovi proizvodnje i omogućila njihova daljnja financijska održivost. Istodobno talijanska vlada ulaže u digitalnu transformaciju izdavačkih kuća kako bi im omogućila da postanu konkurentnije u online okruženju.

Dok europske zemlje donose konkretne mjere za očuvanje domaće medijske proizvodnje, Hrvatska se suočava s realnom mogućnošću da nestanu komercijalni novinski izdavači koji su važni nositelji pluralizma i javne rasprave. Bez njih bi informativni prostor postao još podložniji dominaciji velikih tehnoloških platformi i stranih medija, čime bi se ugrozila nacionalna informacijska suverenost.

Sustavi potpore u drugim državama pokazuju kako je moguće pronaći model koji neće narušiti tržišno natjecanje, ali će omogućiti održivost medija. Osim toga, nužno je razumjeti da podrška tiskanim medijima nije samo ekonomsko pitanje, nego i društvena odgovornost. Hrvatska je demografski starija zemlja, a velik dio populacije i dalje se informira isključivo putem tiskovina. Međutim, rast troškova i povlačenje distributera učinili su ih gotovo nedostupnima velikom dijelu stanovništva.

Uvjerenje da je informiranost zajamčena sama po sebi, jer je dostupnost vijesti online neograničena, zanemaruje činjenicu da je profesionalno novinarstvo skupo i zahtijeva resurse. U zapadnim zemljama već se dugo vodi ozbiljna rasprava o tome kako osigurati održivost nacionalnih medijskih kuća, a kod nas se taj problem tek počinje prepoznavati. Ako se ne pronađe odgovarajući model potpore, Hrvatska bi se mogla suočiti s nestankom profesionalnog komercijalnog novinarstva, pri čemu bi nacionalni informativni prostor postao ovisan o vanjskim izvorima.

Iako je hrvatsko nakladništvo, unatoč svim izazovima, i dalje snažno i relevantno, jasno je da tržišni mehanizmi više nisu dovoljni za njegovu dugoročnu održivost. Ako su velike europske demokracije prepoznale potrebu da pomognu svojim nacionalnim medijima, postavlja se pitanje koliko dugo Hrvatska može ignorirati ovaj problem.

Vrijeme za djelovanje nije beskonačno - iskustva drugih zemalja pokazuju da se odluke moraju donositi sada, prije nego što postane prekasno.

Stoga je pokretanje procesa koji će dovesti do osiguravanja jednakog pristupa tiskanim vijestima svim građanima u svim dijelovima zemlje, neovisno o tržišnoj isplativosti distribucije, važan korak u zaštiti tiska u Hrvatskoj.