Zašto najdiscipliniraniji nisu i najuspješniji: Njemačka bruji o zaokretu u borbi s koronom!

Od ovoga tjedna pandemija nam je donijela iznenađenja koja prije samo nekoliko mjeseci ne bismo očekivali. Zamislite da vam je netko nakon ljeta rekao kako će Slovenija postati treća najgora zemlja na svijetu po broju smrti na milijun stanovnika, odmah iza San Marina i još od prvog dana notorne Belgije! Vjerojatno bi tom crnom prognozeru odgovorili kako je Slovenija disciplinirana nacija koja će znati organizirati adekvatne protuepidemijske mjere i dosljedno ih provoditi te je potpuno nemoguće da takvo zlo zadesi deželu.

Međutim, Slovenija je doista uvela vrlo strogi parcijalni lockdown te ga uporno provodi, pa ipak imaju više od 1160 mrtvih na milijun. Belgija je također i u prvom i u drugom valu donijela stroge mjere, ali broje zapanjujućih 1621 mrtvih na milijun. Jako stroge mjere nisu pomogle niti Italiji, Peruu i Španjolskoj, koje su također među 10 zemalja najteže pogođenih smrtima.

Ako radikalne protuepidemijske mjere djeluju, kako je moguće da Belgija trenutačno ima oko dva puta više mrtvih na milijun stanovnika nego Švedska? I kako je moguće da je najednom zemlja nad kojom su se mnogi zgražali tijekom prvog vala jer su tamo tobože "puštali starce da umiru" trenutačno prema broju mrtvih na milijun u boljoj poziciji nego Hrvatska?

U europskim medijima puno se novinara raspisalo kako je došlo do prevrata u švedskoj protuepidemijskoj politici, objavljivane su uz te tekstove fotografije očigledno zabrinutog švedskog epidemiologa Tegnella, a Šveđani i danas ipak ne nose maske, dok su kafići i restorani otvoreni; provode mjere za koje vjeruju da su epidemiološki učinkovite te priznaju kako su u prvom valu loše procijenili kako štititi stare u domovima.

Zašto ta "notorna" Švedska do srijede broji 806 mrtvih na milijun, a Hrvatska 813 mrtvih? Ako netko jednostavno ne voli Švedsku, pitanje se može i preformulirati: kako to da je Švicarska i u prvom i u drugom valu pandemije imala osjetno slabije protuepidemijske mjere od Slovenije, a Švicarska je danas po broju smrti na milijun 26. zemlja na svijetu, niže je na ljestvici horora i od Švedske i Hrvatske, daleko niže od Slovenije i Belgije?

Bilo bi sjajno kad bi stroge mjere bile jamstvo zaštite života, ali podaci, nažalost, govore drugačije. Odgovori nisu tako jednostavni kako to zamišljaju lockdowneri. Dapače, pretjerano pojednostavljivanje proizvodi cijeli niz drugih rizika. Jednog dana žrtvama pandemije pridodavat će se i svi oni preminuli koji zbog strogih protuepidemijskih mjera nisu dobili pravovremenu medicinsku uslugu zbog neke druge kronične ili akutne bolesti koja nema veze s covidom.

Za vjerovati je da će zemlje sa strogim mjerama u tom zbrajanju proći jako loše, bez obzira na to koliko su bile bogate i uspješne prije pandemije. Možemo li mi doista u Hrvatskoj biti zadovoljni jer smo ove godine uspjeli obaviti 60-ak posto pregleda u odnosu na isto razdoblje lani, ili se u onih 40 posto manje skriva nešto strašno što će tek izaći iz tame?

Ono što je problem s nesofisticiranim epidemiološkim pristupom u tome je što uvodi zemlju u spiralu straha i strožih mjera. Strah zove strože mjere i obrnuto. Političari misle da igraju na sigurno ako zaoštravaju mjere jer procjenjuju kako im danas-sutra u tom slučaju nitko neće prigovoriti prevelik broj smrti. Strah i politička inercija transformiraju sustav upravljanja zemljom u epidemiološku diktaturu koja odlazi sve dalje u suspenziji ustavnih i demokratskih prava.

Kao po nekom nepisanom pravilu, stroge mjere sa sobom dovode još strože, bez obzira na to je li karakter pojedinih mjera opravdan. Tijekom ljeta postalo je općeprihvaćeno stajalište u europskim politikama kako je surovi lockdown iz prvog vala bio uzrokovan neznanjem i strahom od nepoznatog te su svi ozbiljni govorili da se takvo zatvaranje više ne smije ponoviti.

Kad je krenuo drugi val, većina je opet zaboravila gotovo sve što su naučili u prvom valu. Kolateralne žrtve mjera ponovo su zaboravljene. Drugi bolesnici, nezaposleni, osiromašeni, blokirani biznisi… opet su postali potpuno sporedni. Zaustavljanje virusa je sveti prioritet, iako se religiozna posvećenost tom cilju ne podudara s protuepidemijskom uspješnošću.

Kako prepoznati gdje je granica između potrebnih i učinkovitih mjera i onih pretjeranih?

Prvo, treba znati da je lockdown precijenjen kad je u pitanju usporavanje brzine zaraze.

Jeste li znali da zabrana putovanja prema znanstvenim istraživanjima ima utjecaj na usporavanje zaraze od tri posto? Ta učinkovitost vjerojatno će biti i niža u hrvatskoj praksi jer je trećina zemlje (Zagreb i Zagrebačka županija) ostala u istoj epidemiološkoj jedinici, a razlike u okuženosti županija nisu dramatične. A posebno je zanimljivo da je odluka o zabrani putovanja donesena nakon što nam je tjedan donio vrlo značajan pad broja novih slučajeva te je bilo očigledno kako ne trebamo novo zaoštravanje, pogotovo ne ovakvo; diktatorsku zabranu s nejasno razrađenim pravilima izdavanja propusnica koja su puno previše toga prepustila nejasnim procjenama uz cijeli niz epidemioloških kontradikcija.

Zabrana putovanja u Hrvatskoj zapravo je mjera ciljana na manje imućne građane koji si ne mogu platiti smještaj u hotelu ili apartmanu te tako osigurati automatsko dobivanje propusnice.

Misle li političari u ovoj zemlji da ljudi u ovoj zemlji nisu svjesni te diskriminacije te da im to neće doći na naplatu? I misle li kako su prosječni građani priglupi pa ne mogu razumjeti temeljne poruke da bi trebali izbjegavati blagdanska druženja u većim skupinama, a pogotovo sa starijim članovima obitelji jer imaju vrlo visoki rizik smrti? Kad ljude podcjenjujete, to je siguran put prema gubitku povjerenja, a povjerenje je ključ upravljanja zemljom.

Ivan Đikić i Gordan Lauc vjerojatno su dva najpoznatija hrvatska znanstvenika te imaju različite epidemiološke poglede. I jedan i drugi ovih dana su poručili kako je zabrana putovanja bila nepotrebna mjera. Ako i Đikić misli da je mjera nepotrebna, koliko su točno radikalni članovi Znanstvenog savjeta koji su je tražili?

Đikić i Lauc ne slažu se po pitanju mjera od 25. studenoga, kada je zabranjen rad kafićima, restoranima, teretanama i fitness centrima, dok su bazeni zatvoreni za dio plivača, a neki su bazeni (što je bizarno) ostali otvoreni za građanstvo. Đikić tvrdi da te mjere daju rezultat, iako je epidemiološki upitno kako su u roku od dva tjedna mogle dati tako dobre rezultate kakvima smo svjedočili.

Prije bi se moglo reći da je u razdoblju prije pada broja slučajeva značajni doprinos dojmu rasta slučajeva imao vrlo velik porast broja testiranja, dok su mjere kasnije vjerojatno imale manji učinak. Lauc, za razliku od Đikića, pak tvrdi da su te nepopularne mjere povećale ocjenu strogosti mjera na indeks Oxford Stringency za samo 7 posto, dok su prethodne mjere percepciju strogosti podigle za čak 25 posto, a nisu sa sobom donosile zabranu rada s teškim posljedicama za poduzetnike i njihove zaposlene te u konačnici za financijsku stabilnost zemlje.

Ima li u Hrvatskoj dovoljno hrabrosti za pametnije protuepidemijske mjere s manje dramatičnih i bespotrebnih zabrana, a koje bi bile ciljane prije svega najrizičnijim skupinama tj. starijima od 80 godina? Teško je procijeniti. Hrvatske vlasti mogu ignorirati činjenicu da u Sloveniji bez obzira na radikalne mjere imaju 60 posto više mrtvih od covida ili to što sada epidemiološki radikalna Irska raste u broju slučajeva oko 90 posto na tjednoj razini.

Međutim, tko u Europi može ignorirati to što velika, moćna i po svemu uzorna Njemačka gazi put radikalnih mjera? Teško je biti hrabri usamljenik u dizajniranju pametnijih protuepidemijskih mjera ako netko tako velik, i dokazano uspješan, odlazi jako daleko u epidemiološkim zabranama.

Međutim, gdje to točno vodi uspješna Njemačka? Trenutačno još stoje vrlo solidno kad je u pitanju broj smrti na milijun stanovnika, ali nam se pojedine njemačke pokrajine ubrzano približavaju u incidenciji, pune im se bolnički kapaciteti te raste broj smrti.

Sa srijedom je dnevni broj smrti prijavljen Institutu "Robert Koch" dosegnuo novi vrhunac - 962 mrtvih. Nastavljaju imati stabilan priljev novih slučajeva bez uočljivog trenda pada. Njemačka je daleko od maksimuma od 50 novih zaraženih na 100.000 stanovnika dnevno. Saska ih prema zadnjim podacima broji 414, a regija s najmanje zaraza, Mecklenburg-Vorpommern, ih ima 96,3.

Skoro dvostruko više od cilja. Njemačka počinje govoriti o zaokretu epidemiološke politike, ali se još ne zna čemu bi zaokret mogao voditi. Teško mogu rigoroznije od onoga što već provode, a da ne devastiraju ono od čega žive - izvoznu industriju. Znakovito je da je prošli tjedan Njemačka osnovala specijalni task force za zaštitu starijih. Hoće li to biti dobar zaokret?