‘KOJIM PUTEM NASTAVITI?‘

Zazivanje rata, negiranje genocida, murali ratnim zločincima... ‘Stasala je nova generacija, spremna za sukob‘

U Beogradu je održan dvodnevni panel na temu nastavka prekinutog pomirenja

Nataša Kandić (FHP-Beograd) i Vesna Terselicć(Documenta), arhivska fotografija

 Darko Tomas/Cropix

Prije 11 godina, u studenome 2010. predsjednik Srbije Boris Tadić odao je počast žrtvama na Ovčari, s tadašnjim hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem položio je vijence u Paulin Dvoru kod Osijeka, gdje su 11. i 12. prosinca pripadnici HV-a ubili 19 civila srpske nacionalnosti.

Od rušenja Slobodana Miloševića s vlasti u Srbiji 5. listopada 2000. krenuo je proces pomirenja između zemalja bivše Jugoslavije. Danas u Beogradu policija čuva murale osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, Tadićeva stranka ne može preći parlamentarni cenzus, hrvatski predsjednik dovodi u pitanje genocid u Srebrenici i odgovornost države u nekažnjenom ubojstvu djevojčice Aleksandre Zec, u Bosni i Hercegovini u 15 minuta intervjua Milorad Dodik 30 puta spomene "rat".

"Prekinuto pomirenje - kojim putem nastaviti?" tema je XIV Foruma za tranzicijsku pravdu u post-jugoslavenskim zemljama, skupa u organizaciji Rekoma, regionalne mreže udruga za ljudska prava koje predvode beogradski Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić i zagrebačka Documenta na čelu s Vesnom Teršelić. Rekom je Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima počinjenim na teritoriju bivše SFRJ, po uzoru na nekadašnju komisiju u Južnoafričkoj Republici. Skup na temu nastavka prekinutog pomirenja održan je u petak i subotu na 500 metara od murala s likom Ratka Mladića u Beogradu.

Naš grijeh bio je optimizam, ustvrdio je Eric Gordy, sociolog politike i kulture sa University Collegea u Londonu, koji godinama istražuje područje bivše Jugoslavije. "Previše smo vjerovali da su promjene u koje je regija ulazila od 2000. nepovratne i nepromjenjive", rekao je Gordy. Tada je bilo nezamislivo da bi netko od optuženih ratnih zločinaca poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića mogao praviti heroje.

Ivo Josipović je ispričao kako ga je britanski ambasador na ručku u jesen 2010. pitao hoće li ikad doći vrijeme da se nađe sa Borisom Tadićem. Dva dana kasnije Boris Tadić bio je na Ovčari. Josipović je potom otišao u Beograd, a Tadić u Hrvatsku, britanski ambasador bio je ljutit, njegove tajne službe o tome ništa nisu znale. "Drugačije se disalo. Vidjelo se da postoji puno ljudi spremnih na drugačije odnose. U tom trenutku je ideja suradnje pobijedila". Josipović je podsjetio da je bio i u Sarajevu i u parlamentu BiH izrazio ispriku za politiku koju je Hrvatska vodila u ratu. No s novim političkim garniturama odnosi su se promijenili. "Pouka: što god dobro da napravite, to nije zauvijek. Ovisi o nasljednicima", istaknuo je Josipović.

Josipović je bio jedini predsjednik na dvodnevnom skupu: govorili su književnici, filmaši, povjesničari, sociolozi i drugi umjetnici i znanstvenici iz Hrvatske, Srbije, Kosova, BiH i Slovenije, te predstavnici udruga žrtava iz Hrvatske, BiH i sa Kosova. Josipović je govorio na panelu s političarima: sa sociologinjom Vesnom Pešić, veterankom borbe za demokraciju u Srbiji, lidericom antimiloševićevskih prosvjeda devedesetih, bivšim predsjednikom skupštine Crne Gore Rankom Krivokapićem, zastupnikom u Skupštini Srbije Shaipom Kamberijem, kosovskom aktivisticom Vjosom Dobrunom i Balšom Božovićem, bivšim zastupnikom skupštine Srbije.

Na panelu sa žrtvama sudjelovao je eurozastupnik Fred Matić, iz Zagreba su među ostalim došli Branimir Janković s odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i Kristina Vugdelija s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju. Na pitanje novinara Jerka Bakotina kako komentira odnos svog nasljednika Zorana Milanovića prema ratnim zločinima i negiranje odgovornosti države vezano za slučaj Zec, Josipović je odgovorio da se ne slaže sa Zoranom Milanovićem i da se samo može nadati da će on promijeniti svoju politiku.

Novinar i dugogodišnji aktivist za ljudska prava iz Hrvatske Eugen Jakovčić komentirao je da mu je žao što Josipović nije jasnije osudio Milanovića, no da je taj slučaj pokazao kako su temelji izgradnje povjerenja na puno širim slojevima od političke elite, što se vidjelo po masovnoj osudi Milanovićeve izjave o Aleksandri Zec i brojnim tekstovima i svjedočanstvima objavljenim tim povodom u medijima.

Nataša Kandić ispričala je kako su godinama gradili regionalni pristup suočavanja sa zločinima, većinom u suradnji s drugim organizacijama civilnog društva, 2006. krenuli su s inicijativom za REKOM, 2011. su krenuli s traženjem političke podrške. Najjasniju su dobili iz Hrvatske, od predsjednika Ive Josipovića, imali su i podršku iz Crne Gore.

"Nismo znali da verbalnu podršku možemo izgubiti", rekla je Kandić. Od 2015. političko raspoloženje se počelo mijenjati ne samo u Srbiji: Hrvatska se opredijelila za nacionalni pristup suočavanja s prošlošću, bošnjački i hrvatski član Predsjedništva BiH povukli su svoju podršku, uz objašnjenje da je nepotrebno baviti se starim temama, a Republika Srpska ionako nikad nije sudjelovala, jer je smatrala da je regionalni pristup suočavanja s prošlošću usmjeren protiv Srba.

Na kraju su 2019. odustali od traženja političke pomoći, prenijela je Nataša Kandić. Odlučili su nastaviti s dokumentiranjem imena svih žrtava, i to im je danas glavna aktivnost. No stvar nije gotova: "Mada je politički prekinut, ne može se prekinuti proces pomirenja među pojedincima", istaknula je Vesna Teršelič iz Documente.

Trendovi su se obrnuli, danas nije vrijeme za suočavanje s prošlošću na europskoj razini, a posebno kod nas, tumači povjesničar iz Zagreba Branimir Janković. Kako je to napisao Boris Dežulović, nekad su predsjednici klečali pred Varšavskim getom, a danas, kao Zoran Milanović u slučaju Aleksandre Zec, pitaju "što još?". Dokle god traje ta bolna asimetrija sjećanja, gdje svaka strana njeguje svoju istinu, dotle traje rat, upozorio je Janković. Nikad se nećemo pomiriti na osnovu prošlosti, možda bi nas mogla pomiriti zajednička budućnost, poručio je.

Ivan Đurić iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije ispričao je kako se atmosfera u Srbiji uskuhala nakon što je Visoki predstavnik za BiH ovog ljeta donio zakon o negiranju genocida u Srebrenici. Mural Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici u Beogradu postao je svjetska vijest, a slični grafiti i murali su posvuda.

Na Kosovu se nitko ne brine za žrtve manjinskih naroda, u Sarajevu je nedavno podignuta spomen ploča na Kazanima, gdje su pripadnici Armije BiH bacali ubijene nebošnjake, većinom Srbe, no ne piše tko su počinitelji. Kao i u Brčkom, podignut je spomenik ubijenim Hrvatima i Bošnjacima u Luci Brčko, ali ne piše tko ih je pobio.

"Kao da su poginuli u prometnoj nesreći", kaže lokalni aktivist Edvin Kanka Ćudić. Pobrojili su da je u zemljama regije podignuto oko 3500 spomenika vezanih uz zadnji rat, u Bosni i Hercegovini više od 2000. Od toga 60 posto u Federaciji BiH: najviše na podrušju Tuzle, Sarajeva i Mostara. "Cilj je autoviktimizacija, da se pokaže da je naša žrtva najveća", tumači Ćudić.

Zarije Seizović sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu pozvao se na Zorana Pajića: Oligarhije su uspjele da nove generacije uvuku u zločine prošlosti. Stasala je nova generacija, spremna za sukob. Seizović smatra da je uloga Haaškog suda bila negativna po proces pomirenja: svakom presudom doprinijeli su raspirivanju nacionalističkih osjećaja. Nije uspjela individuacija zločina. Zašto masovne zločine ne možemo svesti na individualnu odgovornost? Jer oni koji su ih naredili nosili su grb, tumači Seizović, nisu djelovali kao izolirani pojedinci, nego kao predstavnici države.

Masovni zločini nisu se dogovarali u kafani, iza njih stoje države ili paradržave. Srbi negiraju genocid u Srebrenici, Hrvati udruženi zločinački pothvat: no UZP se ne odnosi na države, nego pojedince, pa je potpuna besmislica tumačiti UZP kao da su se Srbija i Hrvatska udružile i napale BiH, tumači Seizović. On kaže da je 95 posto Bošnjaka uvjereno da je sud utvrdio agresiju Hrvatske i Srbije na BiH, no agresija nije utvrđena niti u jednoj presudi, iako je potpuno jasno da su i Srbija i Hrvatska ratovale u BiH.

Aidan Hehir sa Sveučilišta u Westminsteru na sličan način vidi ulogu Specijalnog suda za Kosovo u Haagu: većina na Kosovu doživljava ga kao nepravdu, sud neće doprinijeti pomirenju, mogao bi čak ugroziti mir. Međunarodna zajednica gurala je osnivanje tog suda da bi smirila Srbiju i približila je Zapadu. S druge strane, UNMIK i KFOR su prešutno podržavali etničko čišćenje Srba, jer im je lakše bilo pomagati Srbima ako žive u nekoliko enklava a ne na čitavoj teritoriji Kosova. I sad te velike sile inzistiraju na radu tog suda, a same ne prihvaćaju svoju odgovornost, ukazuje Aidan Hehir.

Već se postavlja pitanje jesu li na vidiku novi ratovi na Balkanu, ukazuje etnolog Ivan Čolović, osnivač utjecajne biblioteke XX vek. Ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin izjavljuje da mu je osobno više stalo do Ratka Mladića nego do Nataše Kandić. Međutim, Čolović odbija lakonsku procjenu da je riječ o povratku fašizma. U današnjem slavljenju ratnih zločinaca može se naći fašistička matrica, slična povijesnom fašizmu. No "fašizam" nije dovoljno dobra riječ, jer za etnička čišćenja i genocid nisu bili potrebni rasni zakoni.

Za to je bio dovoljan etnički nacionalizam, tumači Čolović: ne državni, po kojem bi recimo svi državljani Hrvatske bili nacionalno Hrvati, nego baš etnički, biološki. Nije se ovdje 90-tih ratovalo u ime rase, nego u ime kulturnog identiteta i shvaćanja da je za opstanak nacionalnog identiteta nužno da dođe do etničkog razgraničenja da svaki narod ima sve što mu treba na samo njegovom prostoru, tumači Čolović. Ta se ideologija može nazvati identitarizmom i etničkim apartheidom.

"Problem je što se opasnost od rata nalazi tamo gdje je naizgled nema. Oni koji se otvoreno predstavljaju kao nacisti, oni koji uzvikuju Nož, žica, Srebrenica i Za dom spremni, oni koji nose svastike danas su manja opasnost od onih koji se odriču fašizma, ali se ogorčeno bore za ugroženi nacionalni identitet, za svoj na svome", upozorio je Ivan Čolović. On je bio jedan od onih koji su upozorili na suodgovornost međunarodne zajednice za novo raspirivanje nacionalizma na jugoistoku Europe i regresiju u demokratskim procesima. Problem je što EU ne vidi balkanski nacionalizam kao europsku opasnost.

"Za njih su ratovi 90-tih primjer balkanskog atavizma, umjesto dokaza što može učiniti etnički nacionalizam", zamjera Čolović. Jer nije riječ o izoliranom balkanskom problemu. Nova europska desnica također se poziva na identitet, ono što se događalo u bivšoj Jugoslaviji devedesetih može se gledati kao na avangardu onoga s čime se Europa danas suočava, u strahu od uzleta populističke desnice. Slično misli crnogorski političar Ranko Krivokapić. "Ono što me najviše brine je to što je naša dijagnoza slična europskoj, iako to oni ne žele vidjeti. Ostavili su ovdje pse rata da grade mir, ubojice europskih vrijednosti trebali bi postati lideri koji će naše zemlje odvesti u EU", ukazuje Krivokapić.

Među piscima i kulturnjacima proces pomirenja počeo je odmah, dok je još rat trajao, podsjetio je pisac Saša Ilić. Ubojstvom Zorana Đinđića 2003. situacija u Srbiji se pogoršava, a pobjedom radikala 2012. otvara se ponor, alternativna scena je razbijena, ostaju tek pojedinci koji pokušavaju preživjeti. Hvaljeni kosovski dramatičar Jeton Neziraj pričao je pak kako je na Kosovu na djelu suprotan proces: postalo je gotovo normalno da gostuju kazališta iz Beograda, i to ne samo u Srbiji nego i drugim mjestima na Kosovu. Kad je 2017. Andras Urban režirao Nezirajevu dramu Balkan Bordello u Narodnom kazalištu u Prištini, prosvjedovali su branitelji, a sad već ministarstvo kulture financira festivale na kojima gostuju i umjetnici iz Srbije.

Pomirenje ne znači izjednačavanje krivnje. Vesna Pešić je rekla kako je Srbija od početka procesa raspada Jugoslavije zauzela najagresivniji stav s idejom da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi i Miloševićevom izjavom da neće prihvatiti granice. Srbija nije spremna ni na kakvo pomirenje, ističe Pešić.

"Srbija je i danas glavni uznemiravajući faktor na Balkanu, jer ne prihvaća svoje granice", ustvrdila je Vesna Pešić: sve druge države bivše Jugoslavije prihvatile su svoje granice, Srbija ne. To ne znači da se Srbija priprema na rat, ali u procesu razgradnje BiH podržava Dodika. Još u Daytonu, kad su podijelili BiH na 49/51 posto, računali su s tim da će s vremenom slabiti pa će je jednom moći podijeliti, smatra ugledna oporbena političarka. Ne direktno i agresivno, nego mic po mic, dok se BiH ne rasturi, a gdje će onda Republika Srpska nego Srbiji. "Bosna i Hercegovina se mirnim putem približava ratnom stanju", dijagnoza je Vesne Pešić.

Srbija je pod Aleksandrom Vučićem, nakon velikog iskoraka potpisivanjem Briselskog sporazuma s Kosovom, doživjela ogromnu regresiju. Sad Vučić uživa klasičnu autokratsku vlast, tumači Pešić, preuzeo je gotovo sve institucije. Slobodan Milošević je dozvoljavao opoziciju, Vučić ne.

Spisateljica Ivana Bodrožić, rođena u Vukovaru, rekla je da joj je sasvim razumljivo zašto se sve manje žrtava odaziva na ovakve skupove. Velike političke geste nisu slijedili konkretni koraci, ljudi su se umorili. I dalje nismo otkrili sudbine svih nestalih. Ubiti i zakopati 70 ljudi ne može jedan čovjek, o tome netko netko ovdje zna, a vjerujem i u Hrvatskoj, rekla je autorica "Hotela Zagorje", romana o odrastanju vukovarske djevojčice u izbjegličkom smještaju u Kumrovcu.

Njezin otac još se vodi nestalim. Prošlo je 30 godina, ostaju oni s velikim entuzijazmom, oni kojima je to posao i političari koji na tome skupljaju poene. "Kad sam rekla mami da idem u Beograd, pitala me što ćeš tamo? Ne znam, rekla sam, imam djecu, ne mogu im ostaviti osjećaj da se ništa neće popraviti". Za majku je život stao s 36 godina, kad je ostala s dvoje djece, i nestalim mužem. Mi smo u dugotrajnom limbu, istaknula je Bodrožić, rat je ostavio tektonski poremećaj u našim životima, trauma koju smo kolektivno doživjeli jako utječe na to koga biramo na izborima, koji diskurs nas privlači. Zapeli smo u limbu, iz kojeg nema drugog izlaza, nego da prestanemo birati ljude koji parazitiraju na temi ratne traume, istaknula je Ivana Bodrožić. Kako? Ne znam, iskreno je odgovorila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 08:54