Ispovijest lovca na viruse: ‘Mislio sam da sam zaražen, za dlaku sam izbjegao smrt'

Mikrobi će imati posljednju riječ, davno je ustvrdio slavni francuski mikrobiolog Louis Pasteur koji je otkrio cjepivo protiv bjesnoće. Dr. Peter Piot, direktor London School of Hygiene and Tropical Medicine, cijeli se život borio kako se Pasteurove proročanstvo ne bi obistinilo.

- Vodimo utrku s mikrobima - tvrdi Piot, belgijski barun te osnivač i bivši direktor UNAIDS, UN-ova programa za borbu protiv HIV/AIDS infekcije. Istodobno, Peter Piot (63) jedan je od najpoznatijih svjetskih lovaca na viruse koji je 1976. otkrio obojitu ebolu. O svom uzbudljivom životu Piot je nedavno napisao knjigu “No Time to Lose: A Life in Pursuit of Deadly Viruses”.

Dječački san

Zaintrigirana knjigom početkom tjedna javila sam se Piotu s molbom za intervju. Iako na putu, ne samo da je pristao na intervju nego mi je preko svoje tajnice poslao svoje memoare u PDF-u tako da već nekoliko dana uživam u toj zanimljivoj kombinaciji medicine, avanture i putovanja.

- Kao dječak bio sam fasciniran epidemijama, mikrobima i lokalnim svecem, ocem Damianom koji je umro od gube kojom se zarazio vodeći brigu o gubavcima na Havajima u 19. stoljeću - priča mi Peter Piot. Odgajan u katoličkom duhu u flamanskom selu Keebergen, Piot je kao dječak odlučio studirati medicinu. Tijekom studija na Sveučilištu Gent, gdje je diplomirao 1974. godine, pokazivao je veliki interes za zarazne bolesti. No, jedan ga je profesor upozorio kako u budućnosti neće biti zaraznih bolesti jer će sve biti iskorijenjene. Piot ga srećom nije poslušao nego je odlučio ostvariti svoj dječački san: putovati Afrikom i pomagati ljudima u borbi sa zaraznim bolestima.

Priliku je dobio već u rujnu 1976. godine kada je kao 27-godišnji specijalizant iz Instituta za tropske bolesti u Antwerpenu poslan u Kinshasu, glavni grad tadašnjeg Zaira, danas Demokratske Republike Kongo. Liječnici u Kinshasi izvijestili su ga o tajanstvenoj epidemiji koja se zadnjih dana kolovoza pojavila u katoličkoj misiji Yambuku duboko u tropskoj šumi, oko 1000 kilometara sjeverno od Kinshase.

Visoka smrtnost

Prvi slučajevi oboljenja pojavili su se u jednom selu na obali rijeke Ebola: svi oboljeli iznenada su dobili visoku temperaturu, glavobolju, povraćali su, imali proljev, patili od jakih bolova u mišićima, obilno krvarili, a naposljetku su im otkazali svi organi. Smrtnost je bila visoka, od 318 slučajeva zaraze 280 završilo je fatalnim ishodom. U maloj bolnici, koju su vodile flamanske časne sestre, ubrzo je preminulo 11 od 17 članova medicinskog osoblja. Riskiravši vlastiti život, Piot se hrabro s kolegama uputio u Yambuku. Ubrzo su otkrili da su ključ širenja zaraze bile loše sterilizirane igle u bolnici te bliski kontakti zdravih osoba s umrlima tijekom pripremanja pokopa. Piot i njegovi kolege napravili su karantenu, a mikrobiološka analiza pokazala je kako je uzročnik ubojite zaraze novi virus. Nazvali su ga ebola.

- Intelektualno najuzbudljivije, ali istodobno najviše zastrašujući aspekt bila je činjenica da mi tada nismo znali kako se virus prenosi: zrakom, hranom, komarcima, spolnim odnosom, krvlju ili vodom... To su uobičajeni putovi širenja virusa. Nije stoga bilo jasno kako bismo se trebali zaštiti - prisjetio se Piot koji se jednom prilikom uplašio da se zarazio.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg