ISPOVIJEST UDOVICE TOMISLAVA IVIĆA 'Prodajem hotel Ambasador!'

Čak šezdeset godina Regina Ivić i njezin suprug Tomislav, legendarni trener Hajduka, proveli su zajedno. Zajednički su život počeli u siromaštvu i odricanju, ali Bracina svjetska karijera mnogo je toga promijenila. Selili su se iz grada u grad, prošli pola svijeta, ali ostali su vjerni svojoj obitelji i svojem Splitu.

Regina ne voli pozornost javnosti, stoga je razmišljala kako da izbjegne razgovor s novinarima Jutarnjeg lista. No onda je, spremajući se za sastanak, slučajno pronašla nakit koji je prije pet godina izgubila. Bili su to njoj i suprugu važni ukrasi: sve joj je on poklonio, a za jednu od narukvica dodatno je radio u brodogradilištu kako bi je kupio svojoj supruzi. Zbog toga je na razgovor s nama došla neobično dirnuta.

Shvatila sam kako je to znak kojim mi moj Braco poručuje da ovo trebam učiniti - odmah nam je rekla Regina.

Obitelj i Nostradamus

Dodala je i da vrlo rijetko razgovara s novinarima, a u vrijeme dok je njezin suprug radio u Hajduku, novinari su je fotografirali samo jednom. Sjeća se da joj je to strašno smetalo, jer su onda svi u Splitu znali tko je ona.

Susreli smo se u kavani Nostradamus, koju je davno kupio njezin suprug. Nakon što su prostor godinama iznajmljivali, Regina je odlučila kako je vrijeme da njena obitelj upravlja njime. Prostor su ponovno uredili i obogatili ga izlošcima iz života njezina supruga: njegovim zaslugama na radu, osvojenim kupovima, superkupovima, prvenstvima svijeta... Regina je sve te trofeje i nagrade donijela iz njihova zajedničkog doma na Mejama, smatrajući kako njen suprug zaslužuje kutak u kojem će vječno živjeti uspomena na njega. Na otvaranje kafića potaknuli su je prijatelji, koji su svima pričali o trofejima i nagradama, pa su ih mnogi željeli vidjeti.

Prošle su dvije godine...

- Prošle su dvije godine od njegove smrti, ali još uvijek ne mogu vjerovati da ga nema. Budim se sama, ručam sama, idem na spavanje sama... U našem stanu je sve puno njega, a zapravo ga nema. Od naših zajedničkih 60 godina, proveli smo samo dvije godine odvojeni: kada je bio na studiju i u vojsci. Zato je teško povjerovati da ga nema - kaže Regina.

Njeno djevojačko prezime je Jelaska, a rođena je u Varoši, kao i njezin otac. Majka je rođena i odrasla u gradskoj četvrti Lučac, u obitelji Trumbić.

Bili su u ono vrijeme tipična splitska obitelj intelektualaca. Tomislav i Regina upoznali su se vrlo mladi: ona je imala 16, a on 18 godina. Reginu je tada brat nagovorio da otiđu na ples u Varoš, a budućeg supruga ugledala je dok je kupovala ulaznice. Prijateljici je odmah rekla: “Vidiš onoga tamo koji ima majicu na kockice? E, taj će mi biti muž”.

- Upoznali smo se kad sam imala 16 godina. Sjećam se, bio je to 13. siječnja, a dan prije sam slavila rođendan. Moj sretni broj je 13. Kad malo razmislim, sve lijepe stvari dogodile su mi se tog datuma. Viđali smo se od 1952. do 1955., kada smo se vjenčali. Suprug mi je kupio vjenčani prsten, a njemu je moja majka poklonila onaj koji je pripadao mojem ocu. Sva naša imovina mogla je stati u jedan školski ruksak. Na našem vjenčanju bili smo moj suprug i ja, kumovi te četvero prijatelja. Više od toga nismo si mogli priuštiti. Bila su to teška vremena, doista se teško živjelo i ničega nije bilo - sjeća se Regina.

Njezin suprug tada je radio u brodogradilištu kao bravar, na održavanju strojeva. Još kao dječak igrao je u klubu Split i vrlo je volio nogomet. No, odlučio je upisati studij, dobiti diplomu pogonskog inženjera i nastaviti graditi karijeru u brodogradilištu. Ipak, nogomet se ispriječio tome. Upisao je 45-dnevni seminar za trenera, koji se održavao u Splitu. Predavači su mu rekli kako je rođen za taj posao i preporučili mu da upiše u Školu za trenere, koja se te godine trebala izvanredno otvoriti u Zagrebu. U brodogradilištu su mu rekli da će ga radno mjesto čekati i nakon studija. Bilo je to 1964. godine.

- Zagreb je tada poplavio i škola nije otvorena. Saznao je da ista škola postoji u Beogradu, i da treba položiti prijemni ispit. Pitao me što mislim o tome, a ja sam mu rekla kako mislim da je ideja dobra, ali kako je odluka na njemu. I tako je otišao u Beograd: od 250 kandidata, samo su on i još trojica položili prijemni. Kad se nakon dva mjeseca učenja u Beogradu vratio kući, bio je sedam kilograma lakši i neprepoznatljiv - prisjeća se Regina.

Teški dani

Nastupili su teški dani za mladu obitelj. Tomislav je započeo dvogodišnji studij u Beogradu, a njegova supruga i djeca ostali su u Splitu. Starija kći tada je imala sedam godina, a mlađa svega devet mjeseci. Regina nije posustala: iako joj je odvojenost od supruga teško pala, ni danas se ne žali da joj je bilo teško.

- Po struci sam krojačica, i zahvaljujući tome moj je suprug završio fakultet. On je imao stipendiju, ali ona nije bila dovoljna, pa sam ja zarađivala i slala mu novac. Možete li zamisliti kako mi je bilo: radila sam, brinula se za dvoje djece, vraćala kredit... Ipak, on je svaki mjesec dolazio kući. Slala sam mu više novca da može platiti put. Sjećam se da su mi zlobnici znali reći kako ja njemu zapravo plaćam da putuje, ali se nisam na to obazirala. Radije sam mu slala novac da dođe kući i uživa u toplini doma, nego da to traži negdje drugdje. Dok sam radila, nisam imala vremena razmišljati o tome da ga nema. Tu su bila i djeca i obveze, pa nije bilo vremena da mislim o svojim željama i potrebama - kaže Regina.

Njezin je suprug bio izvrstan student, s prosjekom ocjena 9,5. Kaže da im je dan kad je diplomirao oboma ostao u sjećanju: on je rad pisao na ikavici, zbog čega je komisija dugo raspravljala o sadržaju.

Tomislav je zaključio da raspravljaju o tome hoće li ga uopće pustiti da diplomira, ali su mu na kraju rekli da, iako je rad izvrstan, ne može dobiti ocjenu veću od devet zbog dijalekta na kojem je napisan. Bio je izvan sebe od sreće i odmah je sjeo na vlak za Dalmaciju. Samo pet dana kasnije počeo je raditi kao trener u klubu Split. Nakon Splita, Tomislav je četiri godine radio kao trener u Omladinskoj školi Hajduka, godinu je dana bio trener Šibenika, a onda počeo raditi s momčadi Hajduka.

- Tada sam ja prestala šivati, jer smo imali dovoljno novca. Ali moram vam reći da i danas nosim odjeću koju sam sašila. Evo, komplet koji je sada na meni, sama sam stvorila. U to vrijeme bila sam najtraženija krojačica u Splitu. Znala sam imati i po 15 narudžbi za novogodišnje haljine.

Sjećam se i da sam koristila perlice za ukrašavanje odjeće u vrijeme kada nitko u Splitu to nije radio. Moj suprug ih je kupovao u inozemstvu: svaki put kad je putovao, dala bih mu popis kakve perle mi trebaju. Znala sam raditi do tri sata ujutro. Znate, što teže je bilo sašiti haljinu, meni je bilo draže, jer volim izazove - priča Regina.

Selila sam se s njim

Nakon rada u Hajduku, počela je inozemna karijera Tomislava ivića: Ajax, Anderlecht, Galatasaray, Avellino, Panathinaikos, Porto, Paris Saint-Germain, Atletico Madrid, Benfica, Porto, Monaco... Regina pamti svaki od klubova u kojem je njezin suprug radio. Selidbe joj nikad nisu bile problem.

(...)

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG