100 KLJUČNIH DANA

ISTINA O POVRATKU VELJKAMARIĆA Dogovorili razmjenuza potpukovnika Lazarevića,no on se odbio vratiti u Srbiju...

Činilo se da sve ide savršeno. Ali onda se dogodilo paljenje hrvatske zastave usred Beograda, u režiji notornog Vojislava Šešelja, pa nervozna reakcija Zagreba...
 Goran Mehkek/Cropix

U petak 13. veljače ove godine, nešto prije 8.30 sati, sjedio sam pred kabinetom premijera Srbije Aleksandra Vučića u Nemanjinoj 11 u Beogradu. Njegova odluka da se unatoč hladnim odnosima Beograda i Zagreba uputi na inauguraciju hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izazvala je golemo iznenađenje. Jednako sam bio iznenađen i ja kada je u manje od nekoliko sati iz njegova ureda stigla potvrda da je Nedjeljnom Jutarnjem voljan dati intervju.

Među bezbroj Vučićevih obveza tog dana našli su pola sata za razgovor pa sam, navrat-nanos, sjeo u auto i uputio se u Beograd.

Iako je, naravno, bilo planirano da se glavnina intervjua vodi oko njegova dolaska u Zagreb, inauguracije predsjednice Grabar Kitarović i hladnih hrvatsko-srpskih odnosa, jedno pitanje držao sam osobito važnim: postoji li u političkom vrhu Srbije raspoloženje da se hrvatskog branitelja Veljka Marića, koji u zatvoru u Sremskoj Mitrovici izdržava kaznu za ratni zločin, izruči Hrvatskoj i na taj način riješi jedna od najvećih prepreka otopljenju odnosa dviju susjednih država?

Vučić je tog jutra bio točan i dobro raspoložen. Već se nalazio u zgradi vlade. Obično, kažu njegovi suradnici, dolazi onamo ranije od mnogih. I prije nego što smo počeli intervju rekao mi je kako odluka da putuje u Zagreb na inauguraciju hrvatske predsjednice nije bila laka. Ali, dodao je, smatra da to može pridonijeti poboljšanju odnosa i da mu je to važnije od mogućih negativnih komentara u dijelu srbijanske javnosti, pa i iz vlastite stranke. Svako malo, tijekom razgovora, gledao sam na sat kako se ne bi dogodilo da predviđeno vrijeme razgovora istekne, a da pitanje o Veljku Mariću ostane nepostavljeno. Kad sam Vučiću napokon postavio i to pitanje, rekavši kako je Marić bolestan i da bi, ne ulazeći u njegovu moguću krivnju, problem bilo moguće riješiti na humanitarnoj osnovi, a time bitno popraviti odnose sa Zagrebom, odgovorio je:

- To je pitanje za pravosudne organe, ali siguran sam da i oko humanitarnog postupanja uvijek ima mjesta. To je, dakle, stvar naših nadležnih organa, no u svakom slučaju mislim da se nešto može uraditi.

Bez prigodnih fraza

Djelovao je iskreno, vjerovao sam da stvarno želi da se to pitanje skine s dnevnog reda hrvatsko-srpskih problema. Nije zvučalo kao prigodna fraza kakvu političari znaju ispucati prije nekog važnog puta u zemlju s kojom nemaju baš najbolje odnose. Slučaj Veljka Marića, međutim, za Srbiju je bilo vrlo osjetljivo pitanje. Tim prije što je neposredno prije Vučićeve odluke da dođe na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović hrvatski premijer Zoran Milanović zaprijetio kako bi službeni Zagreb mogao uvjetovati Srbiji ukidanje zakona temeljem kojega je osuđen Veljko Marić i - ne pristane li na to - otežati joj ulazak u EU. Taj je zakon uistinu apsurdan jer omogućava Srbiji da sudi i u slučajevima kakav je bio Marićev: da sudi, dakle, hrvatskim građanima i za djela koja su se dogodila u Hrvatskoj i u kojoj su žrtve hrvatski građani.

Vraćajući se iz Beograda razmišljao sam na koji bi način Vučićevu pokazanu dobru volju - da se slučaj hrvatskog branitelja Marića povoljno riješi - bilo što je prije moguće pretvoriti u rezultat od kojega bi svi imali koristi. Sjetio sam se mog dugogodišnjeg prijatelja, direktora i glavnog urednika Televizije B92, Verana Matića. Matić je sjajan čovjek, veliki, istinski humanist i osoba posvećena građenju porušenih mostova među zemljama bivše države. Ima zadivljujuću biografiju, a njegova uloga i uloga Televizije B92, na čijem je čelu od njezina osnivanja u ožujku 1989., imali su nemjerljivu ulogu u suprotstavljanju agresivnoj politici Slobodana Miloševića.

Nakon što je dva dana kasnije, prigodom dolaska Vučića u Zagreb, Nedjeljni Jutarnji objavio intervju s njim, razmijenio sam 17. veljače elektronske poruke s Veranom Matićem. Predložio sam mu da obojica, svatko u svojoj državi, pokušamo učiniti što se može da se riješi slučaj Veljka Marića. Znao sam da Veran Matić ima korektne odnose s premijerom Aleksandrom Vučićem i da su ti odnosi izgrađeni na suradnji oko Veranove ideje da se istraže ubojstva troje novinara u Srbiji u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića.

Matić je s tom idejom došao Vučiću još dok je ovaj bio potpredsjednik srbijanske vlade. Vučić se složio i podržao osnivanje državne komisije za istragu o ubojstvima novinara Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. Na čelu komisije bio je Veran Matić pa se zahvaljujući toj funkciji izgradio njegov odnos s Vučićem koji je ubrzo nakon toga postao premijer. Znajući, dakle, za odnos Matića i Vučića, zamolio sam ga da s njim porazgovara o načinu na koji bi se Veljka Marića moglo prebaciti u Hrvatsku.

Veran Matić je, kao i ja, bio uvjeren da bi rješenje tog problema moglo u značajnoj mjeri pridonijeti otopljenju političkih odnosa Zagreba i Beograda. Odgovorio mi je za samo nekoliko sati i rekao da će premijeru Vučiću predložiti svoje viđenje kako bi taj problem bilo moguće riješiti. Odgovorio sam Matiću kako bi bilo dobro da u cijelu priču uključimo i osječkoga gradonačelnika Ivicu Vrkića koji je odigrao iznimno važnu ulogu u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Rekao sam da je to važno zbog dva razloga: Vrkić ima dobre kontakte s hrvatskim političkim vrhom, a istodobno, zbog uloge u procesu mirne reintegracije, i odlične odnose sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj. I još nešto: Vrkić ima izvanredne i dokazane pregovaračke sposobnosti koje je kalio tijekom reintegracije, često se nalazeći između nakovnja i više čekića - onih predstavnika lokalne, srpske vlasti u Podunavlju, onih s Pantovčaka i onih iz New Yorka, s obzirom na to da su u svemu sudjelovali i međunarodna zajednica i mirovne trupe UN-a.

Susret u Hyattu

Samo dva dana kasnije, 19. veljače 2015., Ivica Vrkić i ja našli smo se u beogradskom hotelu Hyatt s Veranom Matićem. Jedina točka našeg razgovora bila je kako pomoći da se slučaj Marić što prije riješi. Veran je u međuvremenu o tome razgovarao s Aleksandrom Vučićem. I on je, baš kao i ja, nakon intervjua sa srbijanskim premijerom za Nedjeljni Jutarnji bio uvjeren kako postoji snažna politička volja da se riješi taj problem koji teško opterećuje odnose Srbije i Hrvatske.

Cilj našeg razgovora u hotelu Hyatt bio je pronaći mogućnosti da to bude brzo i na način da podjednako odgovara i Hrvatskoj i Srbiji. Za razliku od Vrkića, Matić je već tada imao suglasnost srbijanskog premijera da o tome s nama počne razgovor. Iznijeli smo ideju kako bi u sve trebalo uključiti i predstavnike srpske manjine u Hrvatskoj, između ostalog i zbog toga da se pronađe osoba ili osobe koje u Hrvatskoj izdržavaju zatvorsku kaznu za ratni zločin i koje bi, na osnovi reciprociteta, bile zamijenjene za Marića tako da kaznu nastave izdržavati u zatvoru u Srbiji.

Vrkić se ponudio da obavi taj dio posla pa smo se na povratku iz Beograda, još svježih dojmova iz razgovora s Veranom Matićem, zaustavili u Vukovaru. U restoranu Mornar, na Dunavu, našli smo se s predsjednikom Samostalne demokratske srpske stranke Vojislavom Stanimirovićem.

Prijedlog u sedam točaka

No, još dok smo putovali iz Beograda, upravo u trenutku kad smo kod Tovarnika prelazili granicu, stigla mi je Veranova elektronička poruka. Ekspeditivan i savršeno organiziran, već je bio sastavio prijedlog u sedam točaka, sažetak našeg razgovora u hotelu Hyatt, koji je dostavio premijeru Vučiću. Smisao svih sedam točaka bio je prijedlog da se slučaj Marić riješi na bazi reciprociteta i da bude ne samo znak dobre volje Srbije, nego i snažna potpora nastojanjima da se odnosi Srbije i Hrvatske poboljšaju, kako na političkom, tako i gospodarskom planu.

U Vukovaru, na razgovoru u restoranu Mornar, Vojislav Stanimirović pokazao je veliko zanimanje da se slučaj Veljka Marića riješi. Rekao je kako se sreo s Vučićem na inauguraciji hrvatske predsjednice i kako zna da je i taj problem spomenut u njihovu kratkom, protokolarnom susretu, no - kao i mi - bio je svjestan da netko mora stalno gurati tu priču jer se sama od sebe, ili od susreta do susreta političara, neće riješiti. Ponudio je pomoć i rekao kako će se u rješavanje problema uključiti i saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac.

Četiri dana kasnije, 23. veljače, Veran Matić kratko se susreo sa srbijanskim premijerom Vučićem. Tema je bila slučaj Marić. Vučić se složio s idejom da se Mariću omogući odsluženje kazne u Hrvatskoj i da to bude na osnovi reciprociteta. No, rekao je kako bi bilo dobro da su u pitanju “lakši slučajevi”, odnosno da razmijenjeni budu oni Srbi čije su presude donesene na osnovi klimavih dokaza. Veran Matić o tome me izvijestio elektroničkom porukom, a ja sam sve prenio Vrkiću.

Stvari su se počele dobro razvijati, tim više što je osječki gradonačelnik Ivica Vrkić dobio zeleno svjetlo premijera Zorana Milanovića i ministra pravosuđa Orsata Miljenića da nastavi raditi na tom važnom poslu. Vrkić me nazvao isto popodne i rekao da je razgovarao s premijerom Milanovićem. Prenio mu je osnovne informacije o stavovima srbijanskog premijera o kojima me obavijestio Veran Matić. Vrkić mi je rekao da premijer Milanović ima virozu, ali su ipak razgovarali i objasnio mu je što je dosad učinjeno i što treba raditi dalje. Vrkić je razgovarao i s Miloradom Pupovcem koji je već bio upoznat s cijelom akcijom i također spreman pomoći koliko god može.

Sve stvari, međutim, nije bilo moguće rješavati telefonski i elektroničkom poštom pa je Veran Matić 16. ožujka došao u Osijek. Razgovore smo počeli u kabinetu gradonačelnika Osijeka, a potom ih, u društvu Vojislava Stanimirovića i Mile Horvata, saborskog zastupnika SDSS-a, nastavili u restoranu Kormoran u Baranji. S nama je bio i osječki gradski vijećnik, laburist Jaroslav Pecnik.

Nedužni ljudi

Bilo je predviđeno da na sastanak dođe i Milorad Pupovac, no bio je spriječen obvezama, ali se u razgovor uključio telefonski. Stanimirović i Horvat iznijeli su ideju da možda nije nužno tražiti osobu koju bi, na bazi reciprociteta, Hrvatska pustila iz zatvora, pod uvjetom da kaznu nastavi služiti u Srbiji, nego da bi se možda mogle pročistiti liste onih Srba - a bilo ih je više od 2900 - kojima prijeti suđenje u Hrvatskoj. Isto tako, u Srbiji je postojalo 30 do 40 optužnica za hrvatske građane koje se sumnjiči za ratni zločin. I Stanimirović i Horvat smatrali su da na tim popisima, na obje strane, ima nedužnih ljudi pa su predložili da se državna odvjetništva Srbije i Hrvatske sastanu, imenuju zajedničko povjerenstvo i pažljivo pročešljaju popis mogućih optuženika te izdvoje one za koje postoji osnovana sumnja da su počinili zločin od onih za koje nema dokaza da su se ogriješili o zakon. Vrkić se prihvatio zadatka da o tome razgovara s ministrom Miljenićem.

Činilo se da sve ide savršeno. Ali onda se dogodilo paljenje hrvatske zastave usred Beograda, u režiji notornog Vojislava Šešelja, pa nervozna reakcija Zagreba, s najavom povlačenja veleposlanika iz Beograda, pa prepucavanje između ministra Ranka Ostojića i srbijanskog ministra Aleksandra Vulina kojom se očešao i o premijera Milanovića. Uslijedio je kruti stav hrvatske Vlade da zbog nastale situacije do daljnjega neće biti komunikacije sa službenim Beogradom do razine pomoćnika ministara.

Uz nove količine leda na relaciji Zagreb - Beograd upao je sredinom travnja i riječki komičar Davor Jurkotić koji je uspio nazvati srbijanskog premijera Vučića i držati ga nekoliko minuta na telefonskoj liniji dok mu, kao, pokušava spojiti Zorana Milanovića. Sve je krenulo nizbrdo. Vrkić se mrštio kad sam ga pitao kako napreduju razgovori, sve je teže dobivao premijera i ministra, a na upite Verana Matića ima li hrvatska strana prijedlog daljnjih poteza ništa mu nisam mogao odgovoriti.

Tada dolazi do važne inicijative Milorada Pupovca. Osobno je inzistirao kod premijera Milanovića da se prekinuti dijalog s Beogradom nastavi kako bi se iskoristila ranije iskazana dobra volja da se Marića pusti u Hrvatsku i da ovdje nastavi izdržavanje kazne. U to su se svesrdno uključili i prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Uslijedilo je i dramatično Pupovčevo pismo premijeru Milanoviću, s čijim sam sadržajem posredno upoznat, ali zamoljen da ga ne objavljujem. Premijer je popustio i došlo je do telefonskog razgovora hrvatskog i srbijanskog premijera. Stvari su ponovno krenule nabolje i postajalo je sve jasnije da će Marić uskoro biti u Hrvatskoj. No, valjalo je još dosta toga uraditi.

Vučićevo ovlaštenje

Veran Matić, direktor i glavni urednik Televizije B92, koji je imao ovlaštenje premijera Vučića da pomaže u rješavanju tog problema, dolazi u Zagreb 4. svibnja. Sastaje se s Miloradom Pupovcem i Porfirijem Perićem, mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim. Tog popodneva u kafiću Charlie, u Gajevoj, sastajem se s Matićem i Pupovcem. Matićev dolazak u Zagreb i njegovi razgovori s Porfirijem i Pupovcem riješili su jedan problem: Hrvatska će, kao recipročnu mjeru, za puštanje Marića učiniti sličan korak - omogućiti da potpukovnik Vojske Srbije Aco Lazarević (56), koji je u zatvoru u Lepoglavi, ostatak kazne odsluži u Srbiji.

Lazarević je 1991. kao tadašnji kapetan JNA bio na službi u Zadru, u Artiljerijskom školskom centru, suđeno mu je u odsutnosti i osuđen je na 14 godina zatvora zbog - kako je utvrdio hrvatski sud - odgovornosti za granatiranje civilnih ciljeva u Zadru. Vrlo slično kao Veljko Marić u Srbiji, Lazarević je uhićen na graničnom prijelazu Rača, u BiH, temeljem raspisane crvene Interpolove tjeralice. Bilo je to 29. studenoga 2013. Izručen je Hrvatskoj. U ponovljenom suđenju Županijski sud u Splitu krajem 2014. osudio ga je na sedam godina zatvora, ali mu je, kad se žalio Vrhovnom sudu, kazna povećana na deset godina. Kaznu je služio u Lepoglavi. Lazarević je bio idealan za razmjenu.

Uporni Lazarević

Sredinom svibnja o rješenju slučaja Marić i transferu Lazarevića razgovarali su Orsat Miljanić i njegov srbijanski kolega, ministar pravde Srbije Nikola Selaković. Manje-više bilo je sve dogovoreno. Ali, tada se događa drama ravna filmskom zapletu. Potpukovnik Aco Lazarević odbija transfer u Srbiju. Želi u Hrvatskoj dokazati svoju nevinost jer smatra da je osuđen bez dokaza. Njegova je žalba na Ustavnom sudu RH. Otpravnica poslova u Veleposlanstvu Republike Srbije u Zagrebu dobiva dozvolu da posjeti Lazarevića u Lepoglavi, da s njim razgovara o prebacivanju u Srbiju, ali on je uporan.

U subotu 23. svibnja u Beogradu se Milorad Pupovac sastaje sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Tema razgovora: transfer Veljka Marića u Hrvatsku. Dva dana kasnije, u ponedjeljak 25. svibnja, telefonski razgovaraju hrvatski i srbijanski premijeri Milanović i Vučić. S političke strane sudbina Veljka Marića bila je riješena.

Uz transfer Marića u Hrvatsku, bez obzira na to što nije bilo reciprociteta, ipak su dogovorene još tri važne stvari: pročešljat će se popis oko 2900 osoba koje žive u Srbiji, a koje Državno odvjetništvo u Hrvatskoj tereti za ratni zločin. Srbijanska strana učinit će isto s popisom četrdesetak Hrvata koje sumnjiči za ratni zločin. Svi za koje ne postoje dokazi bit će skinuti s tih popisa. Također, Hrvatska će razmotriti Zakon o ništetnosti, a Srbija Zakon o univerzalnoj jurisdikciji po kojem je osuđen Veljko Marić. Uz to, dvije su strane dogovorile suradnju na pravosudnim pitanjima te na pitanjima integracije Srbije u EU.

Za nešto više od sto dana otkako je srbijanski premijer u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem najavio kako bi slučaj Veljka Marića mogao biti riješen, to se i dogodilo. Veljko Marić je 2. lipnja izručen Hrvatskoj. Odluka o tome, naravno, donesena je na najvišoj političkoj razini dviju država, ali je bilo puno onih koji su u tome sudjelovali, djelujući iz drugog plana. Ti su ljudi uporno, ustrajno i svakodnevno pritiskali političare na obje strane da se taj problem, jedna od glavnih prepreka poboljšanju odnosa Hrvatske i Srbije, što prije riješi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:54