IVO GOLDSTEIN: Jedan broj mladih francuskih muslimana radikalniji je od svojih očeva i djedova

Krvavi teroristički napadi u Parizu promijenit će Francusku i Europu na način koji danas još ne možemo sagledati. U kojoj će mjeri Francuzi i Europljani biti spremni žrtvovati dio svojih teško izvojevanih sloboda u zamjenu za više sigurnosti? Kako se boriti protiv ideološki zaslijepljenog neprijatelja koji ne bježi od samožrtvovanja, u situaciji kad se doseljenička predgrađa europskih gradova ubrzano radikaliziraju? S hrvatskim veleposlanikom u Parizu, uglednim povjesničarom i publicistom dr. Ivom Goldsteinom razgovarali smo o tome kako je napad u petak, 13. studenoga, uzdrmao Francusku. Na pitanja je odgovorio e-mailom.

Kako su se Pariz i Francuska promijenili u ovih tjedan dana od terorističkog napada, koje su na prvi pogled vidljive posljedice? Kako biste opisali sadašnju atmosferu?

- Već duže vrijeme po Parizu, još i prije terorističkih napada u siječnju ove godine, ponajprije na mjestima gdje se uobičajeno okuplja više ljudi, patroliraju vojnici s dugim cijevima. I pred svim institucijama stupanj sigurnosti je pojačan. Dakle, za nas je to stanje na koje smo se htjeli - nehtjeli privikli. No, od prošlotjednih napada zavladala je bojazan da ti napadi nisu i posljednji, i to se osjeća u zraku.

Gdje ste vi bili u vrijeme eksplozija, kako ste doznali za napade?

- Bio sam u Toulouseu, gostovao sam zajedno s jednim europarlamentarcem na tribini o Europi, o migrantima. Jedan zaposlenik moga veleposlanstva poslao mi je SMS ‘pucnjava u Parizu, ima mrtvih i ranjenih’ i ja sam nazočnima, bilo ih je osamdesetak, rekao što se dogodilo. Ali, nastavila se debata, još barem pola sata. Prva je informacija bila da je 18 osoba ubijeno, što je za sve već bilo stravično, ali smo tek oko ponoći počeli shvaćati razmjere tragedije. Jutarnjim sam avionom stigao u Pariz.

Kako su na napad reagirali vaši francuski prijatelji, jesu li promijenili svoje stavove i kako?

- Razgovaram s različitim ljudima, pa oni nude, naravno, i različite odgovore, ali opći je zaključak - svi su u šoku. I ono što je za većinu karakteristično i što je karakteristično za francuski politički život općenito - Francuzi se ne daju impresionirati, ne žele da im terorizam promijeni život. Ne žele potpasti pod psihozu da ne smiju ući u metro, otići na koncert ili u kino.

Kako je sustav reagirao? Može li se reći da su zakazale francuske tajne službe?

- Francuske obavještajne službe bile su prilično iznenađene terorističkim napadima u siječnju ove godine, iako su mnogo više znale o džihadistima i Islamskoj državi (ID) negoli što se znalo o al-Qa’idi prije 11. rujna 2001. Od siječnja je jasno da teroristička prijetnja nije minula. Nastojali su se razbiti mogući centri novih ugroza, prije nekoliko tjedana napadnuti su neki ciljevi u Siriji. Je li se moglo znati kada i gdje će se dogoditi novi napad ili napadi, a pogotovo u kakvim okolnostima, na to nemam odgovor. Ali ako su zakazale francuske službe, zakazale su i službe drugih članica EU, pa onda i međusobna suradnja. Sada se neki političari pitaju i je li trebalo već i prije krenuti s preventivnim uhićenjima, pogotovo povratnika iz Sirije, potragom za dugim oružjem, izgonima, premetačinama stanova, što se sve događa ovih dana.

François Hollande je objavio da je Francuska u ratu, intenzivirao je zračne napade na ISIL u Siriji istodobno s intenzivnom istragom u Francuskoj i Belgiji. Je li to i građanski rat? Dolazimo li u situaciju da neprijatelj postaje kompletna muslimanska zajednica u Francuskoj?

- Vrh francuske politike takvim se idejama sustavno suprotstavlja, poput dvije najveće stranke - socijalista i republikanaca. U listopadu 2013. prvi put u francuskoj povijesti, tijekom proslave islamskog praznika Aid el-Kebira, u Velikoj džamiji u Parizu tadašnji premijer Jean-Marc Ayrault obratio se milijunima islamskih vjernika u Francuskoj. Procjenjuje se da ih ima oko 6,11 milijuna, što čini 9,5% stanovništva. Premijer je islam nazvao “jednom od velikih vjerskih zajednica u Francuskoj” i poželio islamskim vjernicima da im se ispune sve želje. Istaknuo je da je njegova vlada “odlučna u poštivanju slobode savjesti i slobodnog ispovijedanja vjere, što smatram jednim od temelja našeg državnog ustroja”. Dodao je i da valja “poštovati zakone i Ustav, laički karakter države i slobodno uvjerenje svakog pojedinca”. Ove riječi, diplomatski izrečene, dobivaju svoj pravi smisao kada se uzme u obzir kompleksnost situacije: na primjer, vode se debate oko nošenja zara i hidžaba u školama, oko toga treba li u školama servirati svinjetinu, a sve u situaciji kada stalno raste broj napada na islamske vjerske objekte.

Može li se reći da je Francuska sama kriva za pojačani radikalizam mladih muslimana, frustriranih višim stopama nezaposlenosti i slabijim životnim perspektivama?

- Treba staviti stvari u širi kontekst. Francuska se politika i javnost intenzivno i stalno samopreispituju. Uostalom, to je tradicionalna karakteristika ove velike zemlje i njene liberalnodemokratske političke kulture - uvijek naglašavam da je Francuska kolijevka moderne demokracije. Laicitet jest temeljna značajka francuskog političkog sustava - dakle, vjera je posve odvojena od države, nema službenih statistika o broju pripadnika neke vjerske zajednice jer ih se to ne smije pitati, čak ni u popisima stanovništva. Neke od elemenata takvog pristupa morat će se mijenjati, primjerice u smislu da država dijelom počne kontrolirati vjerske zajednice i vjerske škole. I to se već događa, ali promjene se ne mogu ostvariti preko noći.

Kakva je pozicija muslimanske zajednice u francuskoj politici?

- Procjenjuje se da je na predsjedničkim izborima 2012. godine 80 posto muslimana glasalo za socijalističkog kandidata Hollandea jer su socijalisti imali, za razliku od republikanaca koji su se tada još zvali UMP, puno jasnije stavove o integraciji muslimana u francusko društvo. No, pošto su 2013. godine socijalisti u Nacionalnoj skupštini izglasali legalizaciju homoseksualnih brakova, mnogi su se tradicionalni muslimani okrenuli protiv njih. Analitičari tvrde da su na izborima koji su se na različitim razinama otada odvijali u Francuskoj muslimani u značajnom broju apstinirali, a istovremeno su UMP, kao umjereno desna stranka, kao i druge desne stranke dobile priličan broj muslimanskih glasova. U nekim pariškim predgrađima, gdje je muslimana priličan broj, na primjer u Bobignyju, neke desne stranke čak su imale muslimane na izbornim listama.

Je li daljnje getoiziranje muslimanske zajednice neizbježna posljedica napada?

- Ne mora biti tako. Francuska muslimanska zajednica se nakon napada u siječnju, a pogotovo nakon ovih prije nekoliko dana, našla na velikim mukama, pred velikim dvojbama, možda i na prekretnici. Ono što gledamo posljednjih dana jesu izjave umjerenih muslimana koji osuđuju terorizam općenito i konkretno ove napade, a kada ih se pita o budućnosti muslimanske zajednice u Francuskoj, tvrde da cilj mora biti integracija u većinsko društvo, mada ne i asimilacija, i da na tome treba aktivno raditi. S druge strane, bilo je nakon napada u siječnju muslimanskih glasova da slogan ‘Svi smo mi Charlie’, iako u osnovi podržava slobodu i pravo na život, u nekim ekstremnim tumačenjima isključuje muslimane. Stoga se mnogi ili nisu željeli ili su se s velikom nelagodom svrstavali pod taj znak.

Kako reagira muslimanska zajednica u Francuskoj?

- Iz muslimanske zajednice dolaze mnogi istaknuti francuski liječnici, pravnici, umjetnici. Priličan je broj francuskih imama koji su jasno izabrali stranu: oni žele promicati ‘islam građanske Francuske, islam koji promovira kohabitaciju’, koji želi većinsko stanovništvo osloboditi ‘straha i neznanja’ u odnosu na muslimansku zajednicu. Oni ističu kako su, kao francuski muslimani, već umorni od dokazivanja većinskom stanovništvu da islamski ekstremisti ne mogu govoriti u ime islama. Ističu da jedna ‘vrlo mala manjina čini golemu štetu islamu u Francuskoj’. Činjenica jest da salafističke grupe promiču vrijednosti radikalnog islama i indoktriniraju mlađe generacije. A ti mladi, iako su u pravilu druga, čak i treća generacija doseljenika, iznadprosječno su nezaposleni i ispodprosječno obrazovani, često suočeni s niskim standardom ili čak siromaštvom; u razmjerno velikom broju osjećaju se odbačenima od većinske zajednice - sve to pridonosi tome da jednom broju njih islam, pa čak i u najradikalnijim varijantama, postaje idealno sklonište.

Jedan broj mladih francuskih muslimana dobiva stipendije za odlazak u islamske zemlje, često se vraćaju s površnim znanjima o islamu, ali i njime znaju impresionirati neke u zajednici. Ti mladi odbacuju umjerenost i sklonost kompromisima koju iskazuju stariji imami koji, pak, ne znaju govoriti jezikom mladih. Među muslimanima rođenima u Francuskoj malo ih se školuje za vjerske službenike; u najnovije vrijeme oni uglavnom dolaze iz islamskih zemalja - oni ne poznaju francuske prilike i pridonose radikalizaciji nekih muslimana. Umjerenjaci se pitaju tko financira grupice radikala koje po islamskim zajednicama tvrde da jedino oni zastupaju ‘pravi’ islam: oni pred džamijama distribuiraju knjižice i druge tekstove u kojima se definira što je ‘zabranjeno’ muslimanima, tko zaslužuje ‘fetvu’ itd.

Na prvi je pogled paradoksalno da je jedan broj mladih francuskih muslimana radikalniji od svojih očeva i djedova. Jedan sam takav primjer zabilježio prošle godine: djevojka ne želi da prilikom njezine udaje u ceremoniji sudjeluje njezin otac, jer da je ‘nevjernik’. Naime - ne moli se pet puta dnevno. Propitkivanje vlastita identiteta u okviru tih grupa ide tako daleko da se pitaju mogu li biti građani jedne neislamske zemlje, smiju li ući u francusku vojsku jer bi ona lako mogla biti angažirana u nekoj islamskoj zemlji, smiju li raditi u vinogradu jer je alkohol muslimanima zabranjen itd.

Kako tumačiti termin džihadizam?

- Džihadizam se općenito smatra jednim od odgovora na izazove u vrijeme svojevrsnog preporoda islamizma u 1960-im i 1970-im. Rodonačelnici su mu bili Sajid Kutb (1906. - 1966.) i osobito Muhamed Abd-al-Salam (1954. - 1982.), smaknut kao suučesnik atentata na predsjednika Anvara el Sadata. Rat protiv Sovjeta u Afganistanu pridonio je da se džihadističke tendencije od marginalnog fenomena počnu u islamskom svijetu pretvarati u jednu od ključnih snaga. Počelo se stvarati vodstvo, organizacija, pa onda i vojska. Tada je važan Abdulah Jusuf Azam (1941. - 1989.), ‘otac suvremenog džihada’, učitelj Osame bin Ladena. Zasnivajući svoj nauk na razmišljanjima prvih kalifa (nakon Muhamedove smrti 632.), koji su za cilj imali uništenje Perzijskog i Bizantskog (Rimskog) Carstva, Azamovi sljedbenici su propast SSSR-a poistovjetili s propašću Perzijskog Carstva, a onda različito tumačili što bi to bilo Bizantsko (Rimsko) Carstvo koje također valja uništiti - neki su smatrali da je to SAD (zato i napad 11. rujna 2001. na SAD!), a drugi da je to EU: uostalom, džihadisti sanjaju o stvaranju države od Filipina do Španjolske (nju smatraju zemljom koju su kršćani protupravno oteli muslimanima jer su oni, muslimani, u njoj vladali skoro 800 godina!). Zbog činjenice da u EU sada živi brojna muslimanska zajednica džihadistički ideolozi smatraju da je ona pogodno tlo za razvoj džihada.

Džihadisti ne ratuju samo protiv nevjernika - protiv kršćana, Židova i drugih, nego i za stvaranje džihadističke hegemonije nad muslimanima. Stoga oni ubijaju muslimanske intelektualce, kao u Alžiru u devedesetima, pogotovo one liberalnijih nazora. Ubijaju i apostate - među žrtvama u redakciji Charlie Hebdoa bio je i jedan musliman. Također, valja shvatiti da su za džihadiste ubojstva Židova poželjna, ali da ih se ne ubija u sinagogama, kao Božjim kućama, nego na bilo kojem drugom mjestu, kao što je to bilo pred školom 2012. u Toulouseu, 2014. u Bruxellesu u muzeju ili ove godine u siječnju u Parizu u trgovini.

Zar doista mladi muslimani imaju tako loše životne šanse u Francuskoj ili Belgiji da im je smrt u samoubilačkom napadu bolja opcija?

- Nema dvojbe da je radikalni, agresivni džihadizam u muslimanskoj zajednici u Francuskoj marginalna pojava. Teroristi koji su ubijali u siječnju - i braća Kouachi i Coulibaly bili su iz razorenih obitelji u kojima su bili prisutni droga i prostitucija. Pa ipak, francuske džihadiste ne treba podcjenjivati - npr. Coulibaly je izabrao ‘pravi’ trenutak da napadne židovski dućan - nakon muslimanske molitve u petak, a uoči početka židovskog šabata. Ako se uzmu u obzir i neke numerološke kalkulacije - naime, da je Coulibaly napao 11. siječnja, točno na dvogodišnjicu početka francuske intervencije u Maliju, taj se napad može protumačiti i kao osveta Francuskoj.

Koliko će sve ovo, po vašem mišljenju, ojačati radikalnu desnicu, je li to neizbježna posljedica?

- Ne znam. U Francuskoj su ubrzo regionalni izbori (6. i 13. prosinca), vidjet ćemo. Nadajmo se najboljem.