Jerzy Skolimowski: boksač, pjesnik, provokator, slikar...

Da je dobio cenzurnu dozvolu i stigao u kina 1967. kada je i snimljen, film “Ruke uvis” poljskog redatelja Jerzyja Skolimowskog bio bi zasigurno najradikalnije ostvarenje istočnoeuropskih kinematografija u tom razdoblju. Sovjeti su već imali respektabilan novi val, no niste baš najbolje razumjeli zašto “Andrej Rubljov” Andreja Tarkovskog nije odmah dobio dozvolu za prikazivanje, što je u filmu bilo toliko kontroverzno, jugoslavenski crni val upravo se zahuktavao, međutim, još nije bilo zabrana, ni za “Buđenje pacova” Živojina Pavlovića niti za “Ljubavni slučaj” Dušana Makavejeva, dok je čehoslovački film također bio u procvatu, ali je imalo vrlo malo pravih okršaja s cenzurom, pamtilo ga se po hitovima “Ljubavi jedne plavuše” Miloša Formana i “Strogo kontrolirani vlakovi” Jirija Menzela.

Subverzivni naboj

Nasuprot tome, “Ruke uvis” imao je nevjerojatan subverzivni naboj, na ponovnom okupljanju mladih medicinara kraj upravo preminulog profesora i mentora prokazuje se licemjerje političkog režima koji poslušnost nove generacije kupuje potrošačkim blagodatima: svaki od njih zove se po marki automobila (redatelj igra junaka koji se zove “zastawa”, po popularnom jugoslavenskom izvoznom artiklu). Dijalozi su sarkastični, konzumiraju se droga i alkohol, sve pomalo podsjeća na avangardnu kazališnu predstavu, no bio je to film koji si je Skolimowski tada - bar se tako mislilo - mogao dozvoliti. Upravo je dobio Zlatnog medvjeda u Berlinu za svoj film “Le départ”, snimljen u Belgiji s zvijezdom francuskog novog vala Jean-Pierreom Leaudom u glavnoj ulozi, a zbornik moderne britanske kritike nazvan “Drugi val” svrstao ga je uz Makavejeva i Nagisu Oshimu među redatelje čije vrijeme tek dolazi. Ispalo je da poljska cenzura nije tolerirala takvu drskost, film je zabranjen, Skolimowskom je sugerirano da karijeru nastavi negdje drugdje, po mogućnosti u Zapadnoj Europi, što je on i učinio. Tek 1981., kada se činilo da će pokret Solidarnosti definitivno odnijeti pobjedu, spojio je dijelove starog filma s novim uvodom i prvi put pokazao publici. Dakako, samo nakratko, jer je već u prosincu u Poljskoj uvedena vojna diktatura.

Skolimowski će biti počasni gost ovogodišnjeg Motovun film festivala, primit će nagradu “Maverick” koja se dodjeljuje redateljima koji su napravili sjajne filmove djelujući mimo uhodanih pravila. Komunicirali smo mailom ovog tjedna, a ponajviše me zanimalo kako se uopće usudio državnoj komisiji podnijeti projekt za “Ruke uvis” i kako je za njega dobio “zeleno svjetlo”? Po njemu, šezdesete su u Poljskoj bile vrlo zahtjevno razdoblje, i to ne uvijek u lošem smislu. “S kreativnog stajališta, postojanje striktne cenzure - paradoksalno - iniciralo je stvaranje simboličkog filmskog jezika. Scenarij je bio napisan tako da ne rasplamsa nikakve pretjerane političke kontroverze. Svi su dijalozi bili tu, scene točno opisane, ali trik je bio u tome da pravo značenje prizora sakrijete iza tehničkog žargona ili uvjerljive, ali politički neutralne metafore. Sada, nakon distance od 45 godina, čini mi se da je igra koju smo igrali sa cenzorima stimulirala maštu i zahtijevala određenu rigoroznost u procesu razmišljanja”.

Suradnja s Polanskim

Redatelj se nije mogao požaliti na svoj dotadašnji status. Rođen 1938. u Lódzu, odrastao je bez oca kojeg su strijeljali nacisti kao pripadnika pokreta otpora, majka mu je poslije rata bila kulturni ataše u Pragu pa je tamo išao u školu s Milošem Formanom , Ivanom Passerom i Václavom Havelom. Po povratku u domovinu počeo je pisati pjesme, ali se bavio i boksom da dokaže kao je čvrst momak a ne nježni poeta kojem je uzor T. S. Eliot (borio se u velter kategoriji i nije mu išlo loše). Sa 18 godina imao je već dvije objavljene knjige pjesama i bio najmlađi član poljskog udruženja pisaca. Potonje je imalo svoje odmaralište, tamo je upoznao Andrzeja Wajdu, koji je upravo pripremao komediju “Nevini čarobnjaci” o bespućima poljske mladeži. Skolimowski je pročitao scenarij, koji je napisao Jerzy Andrzejewski, autor najpoznatijeg Wajdinog filma “Pepeo i dijamant”, i poručio redatelju da sve to skupa s mladima nema veze. Wajda mu je povjerovao, angažirao ga kao koscenarista, dao mu čak i malu ulogu, no puno je važnije što mu je sugerirao da upiše režiju na tada već čuvenoj filmskoj školi u Lódzu (prije toga je studirao etnografiju, povijest i književnost). Novi studij nije bog zna kako impresionirao mladog pjesnika i boksača, jer je već u filmskom svijetu stekao dobre prijatelje poput pet godina starijeg Romana Polanskog. Taj ga se sjetio kad se našao u slijepoj ulici sa scenarijem za svoj cjelovečernji prvijenac “Nož u vodi”. Polanski njegovu suradnju smatra jako važnom po konačnu verziju filma: kada se on priključio njegovu timu, treći koscenarist Jakub Goldberg pao je nekako u drugi plan. Skolimowski je bio taj koji je sugerirao da se radnja zgusne u kraće vremensko razdoblje, isprva je trebala biti razvučena na tri-četiri dana, inzistirao je na što kraćim, jednostavnijim dijalozima, koje su zatim sve troje sami uvježbavali, kako bi provjerili da li funkcioniraju kada se izgovore, a naposljetku, Skolimowski - koji je bio lud za jazzom - bio je ključni zagovaratelj da skladatelj Krzystof Komeda napravi prvi jazz soundtrack u povijesti poljske kinematografije.

Glede studija režije, Skolimowski je bio uvjeren da je to prava gnjavaža: trebalo je biti asistent na nizu profesionalnih produkcija da bi naposljetku dokazao i dobio vlastiti projekt. Odmah je smislio plan: još na prvoj godini počeo je pripremati cjelovečernji film maskiran kao niz školskih vježbi tijekom studija. Sam je igrao glavnu ulogu, nastojao je da se što manje mijenja iz godine u godinu, njegova cura i kasnija prva supruga Elzbieta Czyzewska pružila mu je podršku i igrala ne baš simpatičan lik, a kad je trebalo završiti studij, Skolimowski nije ponudio diplomsku vježbu nego vrlo modernistički dugi film naslovljen “Lični opis”, prema kojem su se mnoga ostvarenja tadašnjeg europskog autorskog filma doimala vrlo konvencionalno. Bilo je tu puno namjernih “praznih hodova”, sporedna radnja ponekad se činila važnijom od glavne, a karizmatični Skolimowski jednako je impresionirao i kao redatelj i kao glumac. Film su poljski kritičari proglasili ostvarenjem godine. Iste godine kada je u kina stigao “Lični opis”, on je već imao spreman novi film, autobiografski intonirani “Walkover” (igrao je boksača koji pobjeđuje na sreću), a kada je navršio 29 godina, režirao je ukupno pet filmova od kojih je jedan (“Barijera”) dobio Grand prix u Bergamu, a “Le départ” je trijumfirao na Berlinaleu. Na žalost, zbog petog od njih, “Ruke uvis”, morao je iz Poljske, što mu je teško palo, jer nije govorio strane jezike, ali je imao utjecajne prijatelje.

Debakl na engleskom

Polanski mu je pokazao London, kada ga je uveo u tamošnji Playboyev klub, mislio je da su mu se otvorila vrata raja, stanovao je u kući pokraj Jimija Hendrixa, ali prvi film na engleskom koji je režirao bio je debakl, kostimirani spektakl “Avanture Gerarda” po pripovijetkama sir Arthura Conana Doylea, s Claudiom Cardinale u glavnoj ulozi i Elijem Walachom kao Napoleonom.

Skolimowski nije bio začuđen neuspjehom, (“htjeli su da im novovalni režiser napravi komercijalni film, to zbilja nije išlo”). No zato je “Bazen”, nastao iste 1970. godine, bio remek-djelo, uvrnuta priča o opsesiji maloljetnika ( John Moulder Brown) svojom starijom kolegicom na poslu ( Jane Asher, bivša cura Paula McCartneyja). Iako je znatan dio filma snimljen u Njemačkoj (bila je to britansko-njemačka koprodukcija), s glazbom tamošnje kultne grupe Can, britanski su kritičari valjda bili u pravu kada su ustvrdili da stranci sugestivnije prikazuju London od njihovih domaćih filmaša. Najpopularniji američki kritičari Roger Ebert i Gene Siskel uvrstili su “Bazen” u deset najboljih filmova sedamdesetih, što nije malo priznanje, jer je u pitanju jedna od najkreativnijih dekada svjetske kinematografije.

Zanimalo me kako Skolimowski tumači svoju nesklonost nekonvencionalnoj naraciji? “Konvencije su nešto što je strano mom psihološkom ustroju. Ne znam je li to blagodat ili prokletstvo. To je naprosto u mom DNK. Nešto od priče je čvrsto strukturirano, ali puno toga nastaje po instinktu“. Jedan od njegovih najvećih uspjeha, “Rad na crno” s Jeremyjem Ironsom, nastao je spontano, redatelj je renovirao kuću u Londonu i koristio poljske radnike, no političke prilike u domovini onemogućile su im povratak. U fiktivnoj priči Irons je igrao izvođača radova koji jedini govori engleski i krije od svojih kolega što se zapravo zbiva u Poljskoj, pa Skolimowski najavljuje zaplet koji su Dušan Kovačević i Emir Kusturica poslije koristili u “Undergroundu”: film je dobio Zlatnu palmu u Cannesu za scenarij i našao se na mnogim listama najboljih ostvarenja godine.

S “Radom na crno” redatelj je bio itekako zadovoljan, ali ne i s ekranizacijom romana Witolda Gombrowicza “Ferdydurke”, prevedenom na engleski kao “Ključ za 30 vrata”. “Možda film i nije bio tako loš, ali bio je osrednji, grozim se raditi takve stvari.”

Odlazak u Kaliforniju

Pauzirao je od režije punih 17 godina, puno je slikao, imao poprilično reprezentativnih izložbi (“holivudske zvijezde kupovale su moja platna”), glumio u filmovima, posebno zapaženo u “Ruskim obećanjima” Davida Cronenberga, preselio se u Kaliforniju, ali se stalno vraćao u Poljsku gdje je imao kuću na osami u Mazuriji. Slavodobitno se vratio filmom “Četiri noći s Anom” iz 2008., no glavni poticaj da nastavi redateljsku karijeru bila je činjenica da je mogao snimati u blizini svoga doma. Priča je, uzgred, imala izvjesnih dodirnih točaka s “Bazenom”, radnik u krematoriju pred zatvaranjem opsjednut je medicinskom sestrom koja stanuje preko puta njega i nakon što je potajno drogira provodi spomenute četiri noći uz nju, ali je jedva dotakne. Već tada je čuo da CIA ima tajni aerodrom u Poljskoj kojim doprema uhićenike sa Srednjeg istoka, tema ga nije zanimala jer se nije htio uplitati u politiku, no nakon što je jednom gotovo sletio s ceste jer je upao u grabu koju su razgazili američki kamioni, film o Arapinu koji se nađe u Poljskoj zameten u snijegu sam mu se nametnuo. Iste noći probudio se u pet ujutro i napisao sinopsis po kojem je film snimljen. Produkcija je ovaj put bila puno kompliciranija, radilo se ne samo u Poljskoj nego i u Norveškoj i Izraelu, Vince Gallo prihvatio je igrati tipa koga sumnjiče da je arapski terorist, no nakon mjesec dana smrzavanja gotovo je napustio ekipu. Jedinu žensku ulogu igra Emmanuelle Seigner, supruga njegova prijatelja Polanskog.

Film je primljen u Veneciju, predsjednik žirija bio je Quentin Tarantino, a Skolimowskog je uznemiravao politički aspekt: bilo ga je strah da “Ubojstvo iz nužde” ne protumače kao priču o terorizmu, dok je njega samo zanimala samo sudbina čovjeka u nadrealnoj situaciji. Svečana večernja projekcija završila je 20-minutnim ovacijama, film je dobio specijalnu nagradu žirija i nagradu za najbolju mušku ulogu, dok Tarantino dao redatelju najveći kompliment: takav se dramski ritam rijetko viđa, započinje brzom akcijom i zatim se sve više usporava.

Skolimowski upravo završava novi film “11 minuta”, produkcija je poljska, a premijera se očekuje krajem godine. U 78. godini motovunski “maverick” u odličnoj je formi i ne pomišlja na povlačenje s filmske scene.