JURICA PAVIČIĆ Što nam je donio turizam? Poljubac smrti!

Mediteran - mjesto bez sadašnjosti, sapet između budućnosti i prošlosti. Budućnosti - koja nikako da se dogodi, koja se uvijek odgađa, kao nikad ispunjeno obećanje progresa. I prošlosti - kojoj se Mediteran klanja, koju studiozno bilježi i slavi, onako kako brižljivo uzgaja svoju bolju prošlost svaka zajednica kojoj je današnjica neslavna. Ta prošlost predmet je nerijetko nezdravog kulta, dijelom zato jer je nadomjestak za sadašnju nebitnost i neuspjeh, a dijelom i zato što je predmet trgovinske razmjene. Naime, sadašnji Mediteran živi od onog bivšeg i trži ga na tržištu. On živi od bivšeg ponajprije zato što nema sadašnjicu. Nema sadašnjicu, dijelom, upravo zato jer odveć ovisi o sebi bivšem.

A to “bivše” koje danas Mediteran prodaje nastalo je upravo zato i upravo onda kad je Mediteran bio ono što danas nije: ekonomska, tehnološka, inovativna avangarda, cutting edge. Poganski, kršćanski i muslimanski Mediteranci u različitim su epohama prošlosti izumili fonetsko pismo, brojne znamenke, latinsko jedro, građevinski luk, rimsko pravo, ontologiju, geometriju, kupolu, padobran i kamatu. Da je Steve Jobs postojao u renesansi, živio bi u Firenci, da je postojao u srednjem vijeku, živio bi u maurskoj Cordobi, da je živio u antici, bio bi iz Atene, Efeza ili Sirakuze. Gradovi sredozemnog oboda - Atena, Aleksandrija, Cordoba, Venecija i Genova - bili su najveći, najprosperitetniji, trgovački, tehnološki i intelektualno najrazvijeniji gradovi svog doba. Prednjačili su u trgovini, zanatima, tehnologiji, primijenjenoj umjetnosti, imali su moreplovce i inženjere, arhitekte, bankare i filozofe.

Unutrašnja kolonija

Imali su ulogu onakvu kakvu danas imaju Hong Kong, New York, Šangaj i Toronto. Danas, na Mediteranu postoji samo jedan grad koji je tehnološki, urbanistički, umjetnički i razvojnom vizijom moderna metropola, a taj grad je Barcelona. Ostatak Mediterana nalik je putniku koji se vozi u željezničkom vagonu okrenut leđima odredištu. Budućnost koja mu nadolazi, nadolazi mu s leđa, on u njoj ozbiljno ne sudjeluje i nema na nju gotovo nikakvog utjecaja. Nekad je Mediteran izvozio ekumeni svoju tehnologiju i stil, a taj “izvozni artikl” mogli su biti akvadukti kao i gottica fiorita, alfabet kao i lombardne stope, fajansa i parfemi iz Grassea. Danas je Mediteran tehnološki i stilski primatelj, on budućnost tek pomirljivo konzumira. Informacijska revolucija, internetski medijski prevrat, tehnološki skokovi, mijene ekonomskih, ideoloških i stilskih paradigmi već se tristo godina događaju drugdje, a Mediteran ih samo pokorno i naknadno aplicira.

S tom pasivnom podložnošću u inovaciji pod ruku ide i pasivna podložnost u politici. Svi mi s europske strane Mediterana s nemjerljivom smo simpatijom gledali veliku građansku revoluciju koja je tijekom 2011. zapalila južnu obalu Mediterana i kao rukom odnijela dugovječne despote u Kairu, Tripoliju, Tunisu. Sada, kad je južni muslimanski Mediteran s pokojim izuzetkom dočekao “svoju 1848.” (kako je Sjever eurocentrično opisuje), s ponešto ironije mogli bismo reći kako je to dobro jer će napokon postojati dio Mediterana koji će doista vladati sam sobom. Naime, sa sjeverne strane Mediterana u principu stvari ne stoje tako. S pokojom iznimkom, europski Mediteran danas je svojevrsna unutrašnja kolonija, prostor kojim se financijski, korporativno, zakonodavno i politički upravlja sa sjevera, iz Bruxellesa, Pariza, Milana, Madrida i Zagreba, iz parlamenata, poslovnih tornjeva, ministarstava i burzi koji su negdje jako daleko, udaljeni od naše vale u kojoj se u rujnu gase lampioni i zatvaraju škure.

Pornografija identiteta

Što je najvažnije, taj udaljeni svijet naše zavičaje najčešće (ako ne i isključivo) promatra kao profitno izvorište, kapitalistički asset, sirovinu ekonomskog razvoja koji je postavljen tako da se gospodarski razvitak šire zajednice plaća u naturi - nečijim zavičajem. U toj novoj poddiobi europskih poslova, Mediteranu je mjesto čvrsto postavljeno: nije na Mediteranu da bude mjesto inovacije, Mediteranu je posao da bude “destinacija”. A ako želi ispuniti turističku svrhu, on mora ispuniti jedan preduvjet: mora biti - star. I to je točka na kojoj Mediteran kao pasatistička fantazija izjeda Mediteran kao mjesto sadašnjeg življenja.

Na ovoj točki valja se ponovno vratiti Rowanu Atkinsonu i “Mr. Beanu” jer ponekad najbedastija kulturna dobra nepogrešivo ilustriraju simptome kulture. Na svom putu za Provansu, Mr. Bean je nesprestano nezadovoljan. On stalno putuje istim globaliziranim, anonimnim svijetom željezničkih stanica, perona, restorana, hotela, ne nalazeći onu južnu fantaziju koju kao turist očekuje. A onda, u jednom trenutku, Bean se nađe usred majušnog provansalskog sela koje kao da ispunjava, pa i nadmašuje njegova nadanja: kola sa sijenom, mudri seljaci koji pijuckaju vino, taverna i ljupki trg s murvama. Ali, Beanov ushit je kratkotrajan - već trenutak potom, ispostavit će se da je riječ o filmskom setu reklame za vinjak. Ta scena perfektno ilustrira način na koji ekonomska dinamika turizma pervertira identitet. Da bi bila turistički uspješna, bilo koja mediteranska zajednica mora pokorno slijediti vlastiti konstruirani identitet, svoj destinacijski brend. Riječ je o dinamici koja nije plošna i jednostavna. Mediteransko društvo ne smije se prebrzo i preglobalno mijenjati jer će biti doživljeno kao neautentično, destinacija mojita i pizza na trokut. Istodobno, ne smije se petrificirati jer je zamrznuta ona destinacija koja nema lokalno stanovništvo, a ona tada prestaje biti autentična. Odnos turizma i identiteta pomalo je nalik priči o kralju Midi koji sve što dotakne pretvori u nejestivo zlato.

Turizam kao da ima poljubac smrti. U jednom trenutku, u jednoj točki vremena i prostora, lutalačka elita otkrije nešto autentično i neiskvareno: Provansu fin de sieclea, Grčku 60-ih, Sardiniju 80-ih, Istru 90-ih. Ali, onog časa kad vi to otkrijete, to znači da je sasvim vjerojatno da će to otkriti i drugi, slični vama.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista