JURICA PAVIČIĆ Što vrijedi zapamtiti od onoga što su nam 2015. rekli naši političari?

Godina koja je za nama - 2015. - bila je živahna godina u hrvatskoj politici i društvu, godina u kojoj smo vidjeli štošta, od plinskih boca do žilet-žica i od carinskih ratova do postizbornih zavrzlama. To je, ujedno, bila godina u kojoj su hrvatske javne osobe bile maštovite u proizvodnji efektnih fraza. Postoji sedam takvih fraza koje su - čini mi se - obilježile hrvatsko društvo u 2015. godini. Neke od njih pretendiraju i na status publicističko-političkih evergrina koje ćemo koristiti i idućih godina. Predstavljamo ih.

Slučajna država

Početkom prošlog tjedna Zoranu Milanoviću završio je četverogodišnji mandat predsjednika hrvatske Vlade. Kakva je njegova politička budućnost, to se još ne zna, no sve je manje onih koji za njegovu političku prošlost nalaze lijepe riječi. Milanović će ostati upamćen kao čovjek koji je puno više strasti i volje unio u borbu za održanje vlasti, nego u vlast samu, te kao čovjek kojem su riječi išle kudikamo bolje od djela. Ali - riječi su mu stvarno išle dobro, tako dobro da mi se koji put čini da bi Milanović bolji bio u poslu koji radimo mi novinari, nego u poslu koji je ovih godina obavljao. Postoji nekoliko Milanovićevih domislica na kojima sam mu iskreno zavidio, kivan što ih nisam smislio ja, nego on. A među njima je na prvom mjestu “slučajna država”.

Sintagmu “slučajna država” Milanović je smislio negdje 2013., nakon što je njegovo Ministarstvo uprave pronašlo neviđeni metež u praksi isplate plaća u državnim agencijama. U izbornoj godini ta je kovanica postala udarni stijeg Milanovićevih protivnika, dokaz njegova ne-državotvorja, čisti pokazni primjer da hrvatski premijer ne poštuje tisućljetnu težnju hrvatskog naroda, nego tu državu prezrivo podcjenjuje kao slučajnu naplavinu.

Ali - ako mene pitate, “slučajna država” je najbolji prinos hrvatskoj politološkoj misli koji će Milanović ostaviti nakon četverogodišnje vladavine. Jer, ta jezgrovita formulacija čisti je opis onoga što Republika Hrvatska jest, kakvom ju je Milanović zatekao, te kakvom je u dobroj mjeri ostavlja. To je država koja je nastala kao voluntaristička hajdučka skupština, da bi takvom ostala do danas. Riječ je o državi koja se gradila na mahanju stjegovima i palminim grančicama, na parolama, napitnicama i stadionskom skandiranju, na osjećanju plemenskog zajedništva i patriotizma iz pivskih reklama, umjesto da se gradi na onom na čemu se države grade: na zakonima i administraciji, na pošti, cestariji i željeznici, poreznicima, sucima i urbanistima. Rezultat tog procesa je neuređena sklepotina, najveći europski cargo-kult u kojem domoroci simuliraju parlament, sudstvo, Ustav i zakone, ali ništa osim odora i jezičnih formula tu nije kako bi trebalo biti. Jer - tu patrioti ne plaćaju porez, suci s kriminalcima održavaju “površne neformalne kontakte”, urbanistički planovi tu su da bi se preinačili kako komu paše, zakoni da bi se ignorirali, potpisano da bi se usmeno razvrglo, pošte se pretvaraju u hotele, željeznica služi samo svojim sindikatima, cestarija da bi se na njoj ukralo, a teško je reći gdje vlada veći metež - u prostoru ili rashodima, u prihodima ili vladavini prava. “Slučajna država” bila je i još uvijek jest naše trajno stanje, a u to stanje nisu nas uveli mrski jugoslavenčine, nego “državotvorci”.

Pomahnitali Djed Mraz

Krilaticu “pomahnitali Djed Mraz” izrekao je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko negdje tijekom listopada 2015., u trenutku kad je shvatio da njegov protivnik Milanović u predizbornoj kampanji koristi javne novce ne bi li podmitio glasače i dobio izbore. Negdje tijekom te rane jeseni SDP/HNS-ova Vlada naglo je “otkrila” ljevičare u sebi i najednom u predizbornom ozračju postala strašno darežljiva. Švicarskim štedišama Vlada je darovala širokogrudni zakon, Imunološkom zavodu državnu sanaciju, a fakultetima stotine novačkih zaposlenja. U tom trenutku siroti se Karamarko pojavio na TV-u i optužio Vladu da poput pomahnitalog Santa Clausa ide svijetom i razmetljivo dijeli poklone za koje neće i ne može platiti račun.

Ako to i jest bila istina, treba pošteno reći da Milanović tu strategiju pomahnitalog Djeda Mraza nije smislio, nego kopirao upravo od HDZ-a. Dobro je upamtio izbornu kampanju 2007. kad je glasačima obećavao “mrske” vrednote reda, rada i poreza, dok im je Sanader ponudio nešto “u naturi” - dionice HT-a. “Pomahnitali Djed Mraz“ je tada pobijedio, blagajnice i varioci koji su s mukom rastezali kredit od 12 rata da bi kupili telefonske dionice ubrzo su ostali nasamareni, a hrvatski sveznadarski puk otkrio je da burza nije za nevježe. Potom je 2008. došla kriza i više nije bilo novaca za poklone.

Sedam godina poslije Milanović je bio taj koji je odlučio poput neodgovorne domaćice peglati karticu. Zamalo mu je uspjelo. Zamalo - ali nije. I sad je Karamarko u veseloj ulozi koju je sam sebi prognozirao u listopadu. Domaćica je otišla, ostali su ispeglani slipovi, a na njemu je sada red da bude dežurni krivac.

Kriminalna zadruga

Ovo je još jedna od Milanovićevih domislica za koje moram priznati da mu zavidim što ih nisam ja smislio. Formulaciju “kriminalna zadruga” Milanović je izrekao u noći nakon predsjedničkih izbora, nakon što je HDZ-ova kandidatkinja pobijedila kandidata njegove stranke kojeg je - inače - on sam kuloarski nazivao “tuntle”. Te večeri Milanović je proglasio “povratak na vlast kriminalne zadruge”, navješćujući komunikacijsku strategiju koje će se pridržavati sve do konstituiranja Sabora ovog ponedjeljka. Milanović se cijelu tu godinu dana nije libio podsjećati hrvatske građane da je HDZ stranka koja im je ukrala novce i koja ih je uvaljala u koruptivni kal. Ako je Milanovićeva strategija bila temeljena na kriminalizaciji političkih rivala, treba reći i to da mu je HDZ u tom poslu svojski pomagao. HDZ nikad nije priznao krivnju i vratio novce Fimi-Medije, na listama su im se nalazili Sanaderovi ministri, krivotvoritelji diplomskih radova, ljudi koji su ukrali stanove i pojavljivali se na austrijskim optužnicama protiv banaka. Finale te moralne indolencije bilo je pojavljivanje Zdravka Mamića u HDZ-ovu izbornom stožeru točnu u poluvremenu dviju tura provedenih u Remetincu.

No, uslijedio je obrat. Umjesto da ta kriminalizacija pomogne SDP-u, ona je proizvela novi politički fenomen Mosta. Na sceni su se pojavili novi klerikalni puritanci, likovi iz Franka Capre kojima je projekt bio da malomišćanskoj konzervativnoj “zdravorazumskoj” desnici daju moralni face lifting.

Ali, Gospodin Smith je ušao u Washington. Ljudi koji su izbore dobili kao politička kontrakultura šporkoj staroj politici sada - nakon svega - koalicijsku ložnicu dijele s HDZ-om. Ostaci moralne politure koju je Most unio u koaliciju stoga će se uskoro naći na kušnji kad na stol padnu neke ključne riječi. Na primjer, Magyar Olaj- és Gázipari Részvénytársaság, u nas poznatiji kao MOL. Ili, Fimi-Media. Ili Hrvatski nogometni savez. Ili Hypo banka. Ili braća Mamić. Treba vidjeti hoće li - i kako će - na tim “ključnim pojmovima” pucati brak između kriminalne zadruge i Johna Doea.

Socijalistički savez

Socijalistički savez radnog naroda (SSRN) bio je najmasovnija i ideološki najlabavija društvena organizacija unutar sustava kardeljističkog socijalizma. Teoretski, SSRN je okupljao najšire socijalističko građanstvo u politički neobavezni i ideološki pluralniji debatni klub u kojem bi komunisti i nekomunisti, ateisti i teisti lijepo divanili uz čaj. “Soc-savez” je pritom imao zgodne klupske prostore koji su nekoć služili da se u njima organiziraju gitarijade, a danas služi tomu da u njima ratni veterani ispod Šuškove slike igraju pikado. SSRN bi vjerojatno pao u trajni zaborav poput mnogih gnomskih kratica iz Titove ere (recimo, NNNI ili SOUR) da nije isplivao tijekom 2015. u postizbornom preslagivanju. Iz ropotarnice povijesti “Soc-savez” je izvadila šefica HNS-a Vesna Pusić koja je odbila ideju Bože Petrova o tripartitnoj Vladi rekavši da bi to bila “obnova Socijalističkog saveza”. Zaboravite poziciju i opoziciju, preglasavanje, prepirke - sve ono što je Zlatko Vitez jednom nazvao “kokošinjac”. Umjesto toga - idila: ustaše i partizani, klerikalci i antiklerikalci, žuti, zeleni i crni, svi u istoj sobi, uz čaj i kekse, mudro vijećaju i odluke donose razboritim konsenzusom, kao da smo na protestantskom župnom vijeću na Islandu.Tako je Socijalistički savez doživio svoj come back. Kardeljevska ideja o političkom tijelu svih boja Benettona koja će sricati razumni konsenzus uz mudro pokroviteljstvo vladajuće ideologije sada je dobila svoju političku reprizu, samo s tom razlikom da je ulogu mudrog pokrovitelja umjesto Saveza komunista sada trebala dobiti Biskupska konferencija. A povratak političkog zombija zvanog Soc-savez samo pokazuje koliko su zapravo bliske i srodne političke fantazije komunizma, klerikalnog konzervativizma i dogmatskog balkanskog liberalizma. Umjesto da društvo gleda kao poprište legitimne nesloge, stjecište sukoba interesa, pozornicu ideološkog trvenja u kojem je razumljivo i očekivano da ono što je dobro za jednoga nije dobro za drugoga, i hrvatska desnica - baš kao nekad ljevica - fantazira o samorazumljivom “pravom putu” koji bi trezveni ljudi prihvatili samo kad bi im se lijepom riječju i razgovorom uz čaj - otvorile oči.

Bolni rezovi (ili nužne reforme)

Formulacije “bolni rezovi” ili “nužne reforme” pojavili su se u hrvatskom medijskom prostoru negdje pred desetak godina, kao politička formula koja je trebala mitološki poopćiti sve ono što bi izvršna politika trebala raditi, a ne radi jer se boji da će izgubiti izbore. Tako je tijekom posljednjeg desetljeća “reforma” postala verbalna zlopogleđa, politički manjinjorgo iz ormara, prijeteća riječ koja služi tome da imenuje ono što stručnjaci i ekonomska elita želi, a đavliji građani - ne.

Svih ovih desetljeća dvije frakcije “pomahnitalih djedova mrazova” (vidi gore) trudile su se uoči izbora uvjeriti građane da im nikakve nužne reforme ili rezovi ne padaju na um. Posljednji koji ih je to uvjeravao bio je Milanović koji je i na predizbornom plakatu istjerivao Krampusa s ogromnim škarama u ruci. Ali - onda se dogodio preokret. Uloga političkog jezičca pripala je skupini malomišćanskih reformatora-amatera koji su mandate dobili jer su dječici obećali gorki sirup za kašalj. I eto sad obrata! Umjesto da budu riječ koju za stolom nije pristojno spominjati, “reforme” i “bolni rezovi” postali su floskula kojom se svatko neštedimice rasipa. Finale te naivne reformomanije bio je gnjevni Fejs-istup požeškog HDZ-ovca Franje Lucića koji je nakon uspjeha Mosta na izborima na Fejsu obećao “reforme od kojih trnu zubi” i “šest puta više bolnih rezova”, baš kao da se rezovima licitira u Sotheby’su.

Takav politički obrat dobio je naposljetku i svoje finale. U reformomanijskom ozračju dobili smo i savršenog reformskog premijera, korporacijskog “pukovnika” kojem je posao i dosad bio taj da ide po svijetu i provodi “bolne rezove” sanirajući, likvidirajući i otpuštajući. Dobili smo tako doktora, a tu je i gorki sirup, jedino što baš nije jasno hoće li se i dječici to svidjeti. A osobito onoj dječici koja je glasala za Oreškovićevu koaliciju.

Od nekoliko mogućih daljnjih scenarija s novom Vladom, najzabavniji bi stoga bio onaj po kojem bi Orešković doista počeo raditi ono što je cijeli život radio i zašto su ga doveli. Jer, onog časa kad bi se zaista latio “štednje”, kad bi dotakao agencije i županije, braniteljske povlastice, javna poduzeća, kad bi se dosjetio “reformirati” makar tričave naplatne kućice autoputa u Metkoviću, Orešković bi najednom dobio protiv sebe najgorčeg klasnog neprijatelja - a to su HDZ-ovi članovi i glasači. U tom scenariju HDZ-ovi članovi i glasači najednom bi otkrili razliku između onoga što je stvarno desnica i onoga što oni misle da je desnica (to jest: klerosocijalizma).

Ali - ne brinite se. To se neće dogoditi.

Salon namještaja

Tijekom svih ovih godina živjeli smo u uvjerenju da je “Karamarkova dosjetka” oksimoron, nešto poput zlatne knjige njemačkog humora ili zlatne knjige židovskog sporta. A onda se dogodilo čudo: Karamarko je ispalio dosjetku, i čak je bila duhovita.

U jednom trenutku postizbornog vrtuljka, u trenutku kad nakon niza obrata više ni Petrovu nije bilo jasno tko s kim koalira, Tomislav Karamarko izišao je pred novinare i rekao da SDP “živi u salonu namještaja” jer da “svuda oko sebe vide samo fotelje”.

“Salon namještaja” tako je ušao u hrvatski politički leksik kao nova dopadljiva metafora - metafora predizborne jagme za funkcijama. Ironija je bila u tome da se sam tvorac te metafore uskoro našao u takvom salonu namještaja da ga se ne bi stidio ni Oriolik ni Šipad. Samo koji dan nakon spomenute izjave Tomislav Karamarko dijelio je s mostovcima i tako udaljene fotelje kao što su one nadzornika autoceste Zagreb-Rijeka ili guvernera Narodne banke. Kao u igri stolica, sve su fotelje pograbili koalicijski partneri, opustošili su cijeli salon namještaja tih DUUDI-ja, ARZ-ova, HAC-ova i HRT-ova, samo je jedna fotelja ostala nekako upečatljivo upražnjena: a to je ona premijerska.

Karamarko do nje nije mogao, Petrov - hrabar kakav jest - nije htio, pa se dogodio “najkraći radni natječaj” u povijesti, tijekom kojeg su u 20-ak sati jednog petka šefovi Mosta i HDZ-a potrošili tri ili četiri moguća mandatara. Na koncu, grah je pao na Tihomira Tima Oreškovića, financijaša iz farmaceutske industrije koji je iz Hrvatske otišao u trećoj godini, te koji hrvatski govori kao robot na Google translatoru. Tako je 78 zastupnika podržalo mandatara za kojeg dobrih 70 među njima nije ni čulo do tog petka ujutro.

I posljednja “fotelja” u “salonu namještaja” konačno je zapunjena, a nama ostaje nejasnoća. Naime, čiji će program provoditi Tihomir Orešković - IFO instituta, Mostov ili svoj? Ako neće provoditi svoj, zašto je mandatar? A ako hoće, zašto nam taj program nije ponuđen na izborima?

Livin’ la Vida Loca

Upitan koji mu je bio najveći izazov u dosadašnjoj profesionalnoj karijeri, novi mandatar hrvatske Vlade Tihomir “Tim” Orešković rekao je da to nisu bili ni poslovni pothvati u Kanadi, ni oni u Hrvatskoj. Najveći mu je izazov - rekao je - bio Portoriko, gdje je kao menadžer multinacionalne korporacije sređivao domorodačke prilike. “Bilo je to”, rekao je Orešković o portorikanskoj pustolovini, “kao Ricky Martin - Livin’ la vida loca”.

Ne znam što bi o tome rekli Portorikanci i koliko je njima bio “lud” taj “vida loca” život. No, drago nam je da smo u trenutku iskrenosti od hrvatskog mandatara Vlade čuli ono što smo (razboriti kakvi jesmo) nekako i sami naslutili. Naime, da je Hrvatska trećesvjetska kolonija u koju je konačno stigao kolonijalni guverner, upravitelj Istočnoindijske kompanije koji će domoroce odučiti od “vida loca” i privesti razboru. Ricky Martin će tako postati politički soundtrack Hrvatske nekoliko sljedećih godina.