KAKO JE STEPINAC SPAŠAVAO SRBE Samo 1943. godine spasio je 7000 srpske siročadi s Kozare i 3000 djece partizana

Nadbiskup Stepinac je 3. listopada 1946. u završnoj riječi na sudu rekao: "Činjenica je, da se u prošlo, ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne, kako se dalo i moglo". On je pravodobno ukazivao i prosvjedovao protiv svake nepravde ili nasilja nad svim ljudima, a tako i nad pripadnicima srpskog naroda.

Pravodobne intervencije za stradalnike srpskog naroda

Uz već spomenute osude progona nevinih ljudi za vrijeme Drugoga svjetskog rata koje je nadbiskup Stepinac javno izgovorio s propovjedaonice, donosimo i njegove konkretne akcije pomoći i spašavanja ratnih stradalnika. Odmah nakon osnutka NDH, kad se već bio stišao prvi val progona, došao je k nadbiskupu Stepincu učitelj gosp. Širola iz Sv. Šimuna i javio mu da postoji pogibelj, kako je on saznao iz pouzdanog izvora, da će u noći postrijeljati Srbe taoce u Zagrebu. Nadbiskup, budući da je stvar bila vrlo hitna, nazvao je telefonom već oko 8 sati navečer Predsjedništvo vlade. Budući da je Vlada upravo zasjedala, Nadbiskup je zamolio službenog tajnika da se Vladi odmah poruči ovo: "Nadbiskup je doznao, da bi se noćas imalo strijeljati Srbe taoce iz Zagreba i drugud, koji su u Zagrebu zatvoreni. Ako to stoji, nadbiskup poručuje, da po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoce za krivnje, koje su drugi počinili. To bi bilo poganstvo i ne bi donijelo blagoslova Božjega".

Nadbiskup je jednako žurno i oštro prosvjedovao, kako je to već spomenuto, čim je doznao za navodni pokolj Srba u Glini počinjen 13. svibnja 1941. U tijeku sudske rasprave 1946. Nadbiskup je, upitan što zna o tom zlodjelu u Glini, odgovorio: "Ja sam 1 sat nakon toga upravio pismeni protest Poglavniku i osudio taj zločin". Prema vjerodostojnom svjedočanstvu, nadbiskup Stepinac je uspio spasiti 150 Srpkinja u Glini. Dokument glasi:

"29. srpnja 1941. od smrti je spašeno 150 Srpkinja, koje je toga dana dao u Glini uhapsiti ust. Pukovnik Rolf. Većina njih bile su žene udovice stradalih 13. V. 1941. u glinskoj pravoslavnoj crkvi. Na putu u zatvor sastao ih je glinski župnik Žužek i, na njihovu molbu, smjesta se telefonski obratio na Zagrebačkog Nadbiskupa, nakon toga, što je propao pokušaj, da neposredno intervenira kod Rolfa. Rastumačivši telefonskim putem u nadb. Tajništvu situaciju, župnik Žužek zamolio je hitnu intervenciju. Nakon nekog vremena najavio se kod župnika Rolf, te mu rekao: 'U taj čas dobio sam iz Zagreba nalog da se ispuste sve osobe, koje su prešle na katolicizam. Vi župniče, otići ćete u 2 sata s kot. Predstojnikom Imperom u zatvor te pročitati imena prelaznica, održati njima govor, neka se čuvaju, jer čim bi koja išta pisnula, biti će uhapšena, a onda ne će ničija intervencija pomoći.' Župnik Žužek je izvršio poruku Rolfa i protumačio zatvorenicama kome imaju zahvaliti oslobođenje, te ih pustio na slobodu. Navečer istoga dana doveo je sin tamničara, Krnic, ostale zatvorenice k župniku. Tako je spašeno svih 150 osoba. Još danas imade u Glini i selima oko Gline žena, koje su tom zgodom oslobođene. One se sa zahvalnošću sjećaju zagrebačkog Nadbiskupa, kome duguju svoje živote".

Nadbiskup Stepinac je, kroz sve ratne godine više puta intervenirao kod vlasti NDH radi zaštite "života i slobode stanovnika Korduna i Banije" i tom pučanstvu pružao moguću pomoć. O tome su opširno posvjedočili prognani slovenski svećenici namješteni u župama na Baniji: Jože Škorjanc, Fridrik Ornik, Adolf Pikl, Štefan Kušar i Ludvik Duh. Protiv učestalih Nadbiskupovih intervencija u prilog progonjenih Židova i Srba izdao je dr. Pavelić 26. lipnja 1941. izvanrednu zapovijed i odredbu, u kojoj je najavljeno da će biti izvedeni pred prijeki sud širitelji uznemirujućih vijesti i oni koji bi izvršili kakvo nasilje nad životom i imovinom bilo kojega lojalnog državljanina ili pripadnika NDH. U posljednoj točki pozvao je "sve i svakoga, da se okane bilo kakve intervencije kod bilo koje državne ili slične vlasti u osobnim kao i materijalnim predmetima, jer će se svaka intervencija smatrati sabotažom i postupat će se po propisima prijekog suda".

Posljednja točka je bila uperena upravo protiv nadbiskupa Stepinca, koji je neprestano, svakim danom intervenirao za ugrožene i progonjene Židove, Srbe i druge. No, nadbiskup Stepinac se nije dao zastrašiti. On se i dalje osobno i pismeno obraćao na poglavnika i na druge državne vlasti, kad se radilo o spašavanju nevinih ljudi. Njemu je bilo više stalo do Evanđelja ljubavi, koje je Sin Božji naučavao i naredio vršiti svojim djelima i riječima. Dana 20. srpnja 1941. svećenici iz okolice Siska, okupljeni na proštenju sv. Ilije u Žažini, pismeno su se obratili mons. Stepincu da bi posredovao kod poglavnika da se obustavi deportacija pravoslavnog življa. Nadbiskup je, uz pismo što su ga ovi svećenici napisali poglavniku, 24. srpnja priložio i svoju osobnu preporuku te ih proslijedio naslovniku. U bilješci pri dnu pisma što su ga spomenuti svećenici uputili Nadbiskupu zabilježeno je:

"Nadbiskup se je zauzeo koliko je mogao da se molba uvaži.

Dana 27. srpnja 1941., mons. Stepinac je uputio poglavniku pismo s priloženom promemorijom mons. J. Ujčića, beogradskog nadbiskupa, od 24. lipnja 1941., u kojoj ga je zamolio da intervenira kod vlade NDH kako bi se obuzdao progon srpskog življa u NDH.

Senjski biskup dr. Viktor Burić javio je mons. Stepincu, 5. veljače 1942., da bi se prema dobivenim obavijestima imale sustavno rušiti sve pravoslavne crkve u državi, te da se u Senjskoj biskupiji, u gradu Senju, počelo s rušenjem senjske parohijalne crkve Velike Gospojine. Biskup javlja da sami katolici na to gledaju s negodovanjem. Nadbiskup Stepinac je poslao prijepis toga pisma, 10. veljače 1942., dr. Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova, s molbom da zaustavi navedeno rušenje.

Dana 13. veljače dr. Artuković je odgovorio nadbiskupu Stepincu da Ministarstvo ne samo da nije nikada izdalo takav nalog u tom pogledu, nego mu o toj stvari prije toga nije bilo ništa poznato. On je dao velikom županu u Senju nalog da svaki takav možebitni pokušaj najstrože zabrani i spriječi.

Kad se u svibnju 1942. po Kordunu pronijela vijest da će svi preostali pravoslavci biti iseljeni, nadbiskup Stepinac, ne mogavši samo iseljenje spriječiti, pisao je 26. svibnja 1942. dr. Paveliću sljedeće pismo: "U javnost je prodrla vijest o iseljenju pučanstva s Korduna, bez obzira da li je prešlo ili ne u katoličku Crkvu. S tim u vezi zamolili su me čestiti ljudi, da posredujem kod Vas, da barem postupak s djecom bude human, jer djeca nisu kriva što su živa. Nadam se da ćete učiniti sve da se ne povrijedi Zakon Božji, i da će djeca biti potpuno zaštićena".

U propovijedi, na Petrovo 1942. ustvrdio je: "Neka bude ovdje javno rečeno, da je Crkva učinila sve što je u njezinoj moći da tu svoju djecu zaštiti, jer je ne vode nikakvi politički motivi, nego briga za spasenje duša".

Brižan u spašavanju pravoslavnih episkopa i svećenika, Nadbiskup Stepinac nekoliko je puta intervenirao za izbavljenje iz zatvora pravoslavnih episkopa. U svibnju 1941. opetovano se, kako smo već vidjeli, zauzeo za oslobađanje iz zatvora zagrebačkog pravoslavnog metropolita Dositeja koji je doista i pušten na slobodu.

Dana 9. srpnja 1941. beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić napisao je nadbiskupu Stepincu osobno pismo. Nakon što je spomenuo da je kod njega jedan ministar beogradske vlade posredovao za progonjene pravoslavce u NDH, mons. Ujčić je nastavio: "Ja sam ministra obavijestio, kakvo stanovište zauzima u tom nesretnom pitanju katolički episkopat, te se mogao uvjeriti da su biskupi učinili ono što im je diktirala kršćanska ljubav i osjećaj pravednosti. Radi ovih progonstava, koje moramo već sa samog moralnog stanovišta te sa stanovišta reda u zemlji samo žaliti, počeli su nas (katolike) u Srbiji gledati neljubaznim okom. Molim lijepo Vašu Preuzvišenost, kažite vladi u Zagrebu: ako je koji stanovnik, bilo koje mu drago vjere, štogod učinio, ima država i zakone i sudišta, ali neka ide sve u redu, inače će trpjeti ugled države ad intus et ad extra."

Nadbiskup Stepinac je ovo pismo proslijedio dr. Paveliću s izričitom napomenom da se provjere činjenice i postupi u smislu pisma mons. Ujčića.

Nepoznatog datuma, obratio se osobno na nadbiskupa Stepinca pravoslavni episkop Irinej Ćirić za oslobođenje iz logora u Koprivnici brata mu Stevana. Nadbiskup je odmah otišao k poglavniku i zamolio ga da toga čovjeka pusti na slobodu. Već smo vidjeli sadržaj pisma kojim je dr. Josip Ujčić, nadbiskup beogradski, izvijestio nadbiskupa Stepinca pismom od 29. prosinca 1941. da se "gornjokarlovački episkop Sava Trlajić nalazi u Hrvatskoj u zatvoru, navodno u Lepoglavi (?), ili u kojem drugom logoru" i da je nadbiskup Stepinac spremno intervenirao.

Dr. Josip Ujčić je uputio 29. prosinca 1941. nadbiskupu Stepincu i molbu za pomoć srpskim zarobljenicima, koji su se nalazili po logorima. Poslao ga je po gosp. Bogdanu Raškoviću, sekretaru kod "Ministarstva saobraćaja i delegatu crvenog krsta, njemačkog i talijanskog", koji je polazio na razgovor s državnim vlastima NDH, "da bi putem crvenog krsta intervenirao u Zagrebu", a prigodom pravoslavnog Božića, da se uhićene Srbe "po mogućnosti pusti svojim obiteljima, ili da im barem smiju domaći slati pakete, kao što to smiju činiti u Srbiji za svoje zarobljenike u Njemačkoj".

Na dnu toga pisma nadbiskup Stepinac je zabilježio sljedeće: "N. B. Ovaj Srbin iz Beograda bio je kod mene u pratnji njemačkog vojnika iz Beograda, da mu se što ne dogodi. Zahvalio mi je što sam učinio za Srbe i molio za intervenciju /kao gore/. Ja sam mu rekao, da sam protivan masovnim prelazima u Katoličku crkvu, na što mi je odgovorio: ‘Preuzvišeni, nek svi pođu, samo da spasu živote.’ Obećao sam intervenciju i otišao odmah ministru unutarnjih poslova. Kakav je bio kasnije rezultat ne znam, ali smo učinili što smo mogli. - 29. XII. 1941. - Stepinac.

Poduzete intervencije potvrdio je i tajnik nadbiskupa Stepinca vlč. Stjepan Lacković dopisavši ovu napomenu: "Poduzete mjere kod Ministarstva unutarnjih poslova i kod Papinskog legata. 14. 1. 1942. S. L.".

Intervencije za pojedine osobe

Valja istaknuti kako se nadbiskup Stepinac osobno zauzimao i za one ugrožene ljude koje su ustaške ili njemačke vlasti uzimale za taoce. Tako je postupio i u rujnu 1942., kad je oko 200 pravoslavaca kao talaca bilo odvedeno iz Pakraca u Staru Gradišku. Pakrački kateheta vlč. Tomo Sruk hitno je za njih posredovao kod nadbiskupa Stepinca, koji se odmah zauzeo kod poglavnika i uspio da se ti ljudi odmah puste na slobodu.

Dr. Josip Jedlovski, odvjetnik iz Zagreba, 12. listopada 1942. pismeno je zamolio nadbiskupa Stepinca da intervenira za četvoricu seljaka Srba iz Brčkog: Milu Krstića i brata mu Miomira, Milorada Gojakovića i Sidora Stevana, koji su bili osuđeni na smrt. Nadbiskup je odmah intervenirao i 13. listopada javio da je smrtna kazna pretvorena u 10 godina tamnice, odnosno na 2 godine. Dana 9. travnja 1943. dotični osuđenici su pušteni na slobodu.

Krstić Stevan, Gojaković Milorad i Sidor Stjepan 20. travnja 1943. zahvaljuju nadbiskupu Stepincu za izbavljenje iz zatvora sljedećim riječima: "Božja mi je Providnost dala milost, da čestitajući Vašoj Preuzvišenosti Uskrsnuće Kristovo mogu zahvaliti Vašoj Preuzvišenosti radi puštanja na slobodu sve trojice osuđenih, koji se sada nalaze sretni i zadovoljni sa svojom obitelji".

Oni sami mu napisaše sljedeću čestitku: "Čestitamo najsretnije Uskrsne blagdane za dug život za dobro čovječanstva - Zahvalni Mile Krstić i brat Miomir s. r, Milorad Gojaković s. r., Sidor Stevan s. r.". Zahvalili su i suuznici riječima: "Preuzvišeni! Pomilovani i oslobođeni uspješnom intervencijom Vaše Preuzvišenosti u korist naših optuženih drugova Gojakovića Milorada, Sidora Stevana i Krstića Miomira - Tamara Begović, Fehin Klebić, Džemil Ajanović".

Dana 13. listopada 1942. bili su u Bjelovaru osuđeni na smrt kao komunisti - Srbi Vlado (17 godina) i Voja Kureš (16 godina). Nadbiskup je za njih intervenirao i bili su pomilovani.

Dana 16. listopada 1942. je vlč. Augustin Kralj, župnik prelazničke župe Crkveni Bok - Sunja, osobno došao na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu s napisanom zamolbom, u kojoj je molio poglavnika za hitno oslobađanje iz sabirnog logora svih žitelja Srba pravoslavaca iz prelazničke župe Crkveni Bok - Sunja. Zatražio je osobno audijenciju, a mons. dr. Lach, pomoćni biskup, izvornik je predao poglavniku. Nadbiskup je 25. listopada 1942. pismeno intervenirao kod dr. Andrije Artukovića, ministra pravosuđa i bogoštovlja, tražeći zaštitu za "tri hiljade prelaznika kojima", napomenuo je Nadbiskup, "ne možemo pružiti nikakve zaštite. To nas boli".

Nadbiskup je, čim je doznao da je gđa Marija Milosavljević, supruga Srbina pravoslavca, odvedena u logor, osobno zamolio poglavnika "da se majka siromašne djece oslobodi". Naime, njezin muž je pobjegao u Srbiju, a ona je ostala sama s petero djece. U međuvremenu je Nadbiskup djeci poslao pomoć u novcu i naravi. Ministarstvo je 18. studenoga 1942. javilo Nadbiskupu da će gđa Milosavljević ubrzo biti puštena. Nakon izlaska iz logora ona se pismeno zahvalila Nadbiskupu za iskazanu ljubav prema njezinoj obitelji ovim riječima: "Svi sretni i zadovoljni što ste nam spasili našu milu majčicu mi smo vam neizmjerno zahvalni (…) Vi ste nas kao naš vrhovni pastir spasili u najtežim časovima iz bijede i nevolje i uneli blagostanje u našu kućicu (…) Majka Marija, djeca Josip, Milivoj, Bosiljko, Smiljica i Branko".

U listopadu 1944. zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašeno je pedeset šestero srpske djece iz logora u Jasenovcu. Spašena djeca smještena su po obiteljima ili dobrotvornim ustanovama, ubilježena u popis imenom i prezimenom. Na popisu 372 građana za čije se oslobođenje nadbiskup Stepinac zauzeo u proljeće 1945. nalazilo se i oko 20 pravoslavaca iz Sunje. U Arhivu nadbiskupa Stepinca postoji popis na kojemu je poimence nabrojeno preko 360 ljudi za čije se oslobađanje iz zatvora on zauzeo, a među njima je bilo komunista, Židova i preko 20 Srba. Taj popis je predan i Sudskom vijeću koje je sudilo nadbiskupu Stepincu 1946. godine i nalazi se u dokumentima sudskog stupa.

Nadbiskup je uspio spasiti i smjestiti po obiteljima, karitativnim ustanovama, u nadbiskupskom dvorcu u Brezovici ili u vrtu Nadbiskupskog dvora u Zagrebu preko 7000 srpske siročadi s Kozare.

Godine 1943. prihvatio je i smjestio oko 3000 partizanske djece i oko 5000 djece iz logora po Dalmaciji, među kojom djecom je bilo i djece srpske narodnosti. Dakle, u svemu oko 15.000 djece, od kojih su polovica srpske narodnosti.

Nadbiskup Stepinac je pružao materijalnu i duhovnu pomoć preko Karitasa i uključivanjem pojedinih svećenika koji su pomogli tisućama hrvatskih građana zatočenih u talijanskim logorima; među njima je bilo Hrvata, Srba, Židova i muslimana. Većina njih se godine 1943., zauzimanjem nadbiskupa Stepinca, vratila u domovinu. Riječ je o više od 10.545 registriranih i spašenih osoba.

Dana 25. siječnja 1944. Nadbiskup je pismenim putem posredovao kod dr. Josipa Vragovića, upravitelja redarstva, za sedam pravoslavaca: Svetozara Jankovića, Lazu Mutavdžića, Borivoja Vučetića, Petra Vekića, Ristu Kukurića, Filipa Dokića i Mirka Markovića, koji su nakon dolaska iz talijanskog zatočenja uhićeni. Nadbiskup je u molbi za njihovo pomilovanje naveo da je za njih pronašao i radno mjesto u građevinskom poduzeću "Braća Carnelutti", i bili su oslobođeni.

Dana 27. travnja 1944. obratio se ministru unutarnjih poslova za oslobađanje iz zatvora Radivoja Pribića, veleobrtnika, Srbina pravoslavca iz Zagreba, te Vilka Ježića. U istom dopisu je prosvjedovao zbog pogoršanja životnih uvjeta u logorima.

Zauzimanjem nadbiskupa Stepinca spašen je život mlade Srpkinje Branke Pribić, kćeri bogataša, industrijalca i veletrgovca, Srbina iz Like, kojemu su ustaše najprije izmuzli novac, a onda ga bacili u logor, gdje je bio likvidiran. Kad je bio u opasnosti i život njegove kćeri Branke, gosp. Branko Fučić otišao je nadbiskupu Stepincu i zamolio ga da joj pomogne. O tome on svjedoči sljedeće: "[Nadbiskup] Ništa nije bilježio. Gledao me u oči i rekao mi: ‘U redu, sklonit ću je u Brezovicu. Brezovica je biskupsko imanje, tamo su časne sestre strogog reda, to su karmelićanke. Samo, molim Vas, upozorite je da bude oprezna, da tamo ne razgovara sa svima’".

I svećenici su, osobito oni u krajevima gdje su živjeli Srbi, potaknuti primjerom svoga Nadbiskupa, svojim intervencijama spasili mnoge Srbe. Evo nekoliko primjera tih svjedočanstava:

1. Vlč. Stella, župnik u Kloštru Podravskom, upornim je intervencijama uspio spasiti živote i imetak četiriju pravoslavnih obitelji u svojoj župi.

2. Vlč. Karlo Lukaš, upravitelj župe u Gradini, nadljudskim je naporima uspio spasiti sav srpski narod u svojoj župi.

3. Vlč. Augustin Kralj, upravitelj župe u Crkvenom Boku, prosvjedovao je i pokušao odvratiti izvršne organe od nasilja nad Srbima. Kada mu to nije pošlo za rukom, otišao je u Zagreb i podnio prosvjednu predstavku dr. Paveliću, u kojoj je iscrpno izložio tok događaja prosvjedujući protiv nasilja. I nadbiskup Stepinac je podupro intervenciju vlč. Kralja kad je usmenim putem govorio ministru unutarnjih poslova, oštro prosvjedujući protiv kršenja svečanih obećanja da će se ti ljudi spasiti.

4. Vlč. Petar Sivjanović, župnik u Grubišnom Polju, intervenirao je radi života i imovine 7000 pravoslavaca, koji su se nalazili na području njegove župe. Samo stotinjak je konvertiralo. Uspjeh njegovih intervencija, premda ne uvijek potpun, bio je ipak znatan.

Komunistička vlast, u koju su se uključili i pripadnici srpskog četničkog pokreta, javno je nakon Drugoga svjetskog rata dala ubiti župnika Sivjanovića. Pod lažnom optužbom da je "nasilno prekrštavao Srbe" komunističke su ga vlasti osudile i javno objesile u Daruvaru 21. veljače 1946., a činjenice su da je župnik Sivjanović mnogim Srbima na njihovu molbu, "pomoću tzv. prijelaza" spasio život.

5. Vlč. Ambrozije Benković, župnik u Bežlji kod Teslića, stalno se zalagao za svoje pravoslavne susjede i pravoslavne svećenike te nastojao da lokalne vlasti odvrati od progona.

Svjedočanstva o Nadbiskupovoj pomoći srpskom pučanstvu

Dr. Ivo Politeo u svojem je obrambenom govoru rekao kako "hiljade i hiljade (…) imadu baš nadbiskupu Stepincu zahvaliti svoje živote".

U svojem izvješću od 11. listopada 1946. agencija A. R. I. progovara o podvalama jugoslavenskog tiska, koji je namjerno umanjivao Nadbiskupove intervencije u korist progonjenih Srba i Židova, čime se uvelike protivio ustaškom režimu. Westminsterski nadbiskup kardinal Griffin u dopisu svojoj vladi za vrijeme Stepinčevog suđenja podsjeća kako je zagrebački nadbiskup prosvjednim pismima stalno osuđivao progone Srba i Židova, što je dovelo i do ukidanja rasističkog zakona 1943. Pravoslavni svećenik Jovan Nikolić u svojoj je izjavi na crkvenom sudištu 16. veljače

1993. iznio nekoliko svjedočanstava ljudi srpske nacionalnosti koji su o zagrebačkom nadbiskupu govorili s poštovanjem i zahvalnošću, a za sudski proces protiv Stepinca rekao je da je bio politički montiran. Reče: "Sjećam se da je za vrijeme suđenja vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, zajedno s drugim pravoslavnim Srbima iz Slovenije svojevoljno pristupio kao svjedok u Stepinčevu obranu, ali javni tužitelj nije dopustio da te osobe svjedoče (...). Znam da je jedan moj župljanin, prof. Marko Vidaković, također i on Srbin pravoslavac, pripremio obilnu dokumentaciju, s priloženim slikama iz kojih je vidljiva moralna i materijalna pomoć koju je nadbiskup Stepinac, za vrijeme rata, od 1941. do 1945. pružio tisućama srpske djece koja su bila uzeta iz raznih logora, Sisak i Jasenovac, i koja su smještena, opskrbljena hranom i odjećom te gostoljubivošću kod nekih obitelji. Zajedno s prof. Vidakovićem u zbrinjavanju i pomoći te djece sudjelovao je i prof. Julije Budisavljević, koji je bio liječnik, Srbin, pravoslavac. Nadbiskup Stepinac pomagao je sve, bez razlike na podrijetlo, rasu ili vjeru. Tko god je trebao pomoć, bio je zaštićen njegovom nesebičnom pomoći."

Marija Sudar, supruga dr. Milutina Radetića, kojemu je nadbiskup Stepinac u nekoliko navrata pomogao, o čemu mu je bilo zabranjeno svjedočiti na suđenju, za nadbiskupa Stepinca kaže da je bio "blagi, pravedni čovjek, koji je za svakoga imao razumijevanja i uvijek bio spreman pomoći".

Nemoguće je ovdje nabrojiti sve intervencije nadbiskupa Stepinca za spašavanje progonjenih pravoslavnih Srba. Spašavao je odrasle Srbe pravoslavce i djecu pravoslavnih roditelja. Sačuvani dokumenti, od kojih tek neke ovdje navodimo, svjedoče o njegovoj ljubavi prema ugroženim vjernicima SPC ili Srbima općenito. Njegovo zauzimanje potvrđuju njegove molbe i zahtjevi javnim vlastima, očitovani usmeno ili pismenim putem, osobno ili intervenirajući zajedno s opatom Marconeom, Papinim izaslanikom ili preko svojih tajnika i svećenstva.

Na montiranom političkom procesu koji je komunistički režim 1946. god. upriličio protiv nadbiskupa Stepinca prijavilo se više uglednih pravoslavaca u želji da posvjedoče u prilog lažno optuženog Nadbiskupa. Među njima su bili i vlč. Emil Marinović, koji je zatim postao biskup s imenom Emilijan iz Pakraca, te brojni pravoslavni parosi. Prijavili su se i sveučilišni profesori dr. Julije Budisavljević, dr. Branko Dragišić, dr. Negovetić, dr. Milutin Radetić, dr. Marko Vidaković i druge ugledne osobe. Nažalost, javni tužilac Jakov Blažević uspio je ishoditi da sud ne prihvati njihova očitovanja, dapače, odbio ih je grubim riječima, nazivajući ih "klerofašistima".

Tim svjedocima pridružili su se gosp. Bazilije Rusović, jugoslavenski konzul u New Orleansu, koji je u znak prosvjeda napustio konzularnu službu, te glavar SPC u Americi, gosp. Dionizije Milojević.

U zbirci dokumenata Le Saint Siège et les Victimes de la Guerre, što ih je 1974. objavila Sveta Stolica, nalaze se 34 dokumenta što ih je napisao nadbiskup Stepinac. U tom se popisu, datiranom 31. svibnja 1943., nalaze i 24 intervencije u korist Srba na području NDH te 11 intervencija za Židove.

Brojna svjedočanstava o pomoći koju je Sveta Stolica pružila srpskom ili židovskom narodu i ratom ugroženom pučanstvu uopće, objavljena su u zbirci dokumenata izdanih pod naslovom Inter Arma Caritas, a Sveta Stolica ju je objavila godine 2004. O pomoći i naporima nadbiskupa Stepinca u spašavanju srpskog naroda posvjedočila je u svom dnevniku već spomenuta Diana Budisavljević, supruga dr. Julija Budisavljevića, Srbina i liječnika u Zagrebu, po vjeri pravoslavca, a zbirku takvih dokumenta sačuvao je i Srbin dr. Marko Vidaković, inž. arhitekture, Srbin pravoslavac, koji je u suradnji s nadbiskupom Stepincem, Karitasom Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskim Crvenim križem uspio organizirati pomoć u zbrinjavanju i spašavanju tisuća pravoslavne djece, pojedinaca i obitelji. Bili su to stradalnici s Korduna, Banije, iz logora u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Lobor-Gradu, Lepoglavi, Sisku, Jastrebarskom, iz logora u Njemačkoj i drugdje. Među njima bilo je i partizanske djece, čiji su očevi bili u borbi, ubijeni ili se nalazili u logorima.

U pismu koje je 25. kolovoza 1973. uputio Svetom arhijerejskom sinodu SPC u Beogradu, dr. Vidaković je posvjedočio: "Skrećući pažnju visokom Naslovu na pomoćnu akciju jedne male grupe Zagrepčana za vrijeme II. svj. rata koja je radila, i mogla raditi samo uz potporu nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, ne želim izazvati nikakav alarm ili radi promašenog priznanja, ili u cilju advokatisanja Dr. Stepincu, jer to je sve završeno, res iudicata i tu se nema što govoriti. Pa i opis rada Dr. Stepinca sa svoga visokog mjesta služi toliko, da se ispravno ocrta njegova osoba i njegov rad, toliko, koliko uska saradnja to omogućava. Ali, pošto sam ja svoj vijek (84-ta god.) proživio ovdje u Zagrebu, može mi se vjerovati, da sam kroz to dugo vrijeme dobro upoznao mentalitet našeg bratskog Hrvatskog Naroda. A to je, baš ono, na što želim skrenuti pažnju Visokog Naslova. ‘Problem Stepinac’ postoji i dalje, iako u drugom obliku. Najme, kardinal Dr. Stepinac je prvosveštenik bratske katoličke Crkve, džinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav bratski Hrvatski Narod, veliki dio Naroda naše državne zajednice. Iz svoga dugogodišnjeg boravljenja u Hrvatskoj, a poznavajući prisutnost Hrvatskog Naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom Narodu nije i ne može biti svejedno, da li njegov kardinal leži u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran. Bilo bi lakomisleno ignorirati ovu činjenicu, na što skrećem pažnju Svetom Arhijerejskom Sinodu, bona fide".

Vidakovićevi najbliži suradnici bili su Diana Budisavljević, Bojanić, Becić, Džakula, Divjak, Radosavljević i Djura Vukosavljević. Brojni dokumenti koje je sačuvao dr. Vidaković svjedoče o nadljudskim naporima nadbiskupa Stepinca u spašavanju ratnih stradalnika, no, javni tužitelj ih je isključio kao dokaz Nadbiskupove obrane na komunističkom sudu 1946., a ni spomenutim osobama na tom sudu nije bilo dopušteno svjedočiti u prilog Nadbiskupove nevinosti. Kod svih ovih spoznaja čudi drskost jugoslavenskih komunističkih vlasti te lažne i zloćudne promidžbe koja izmišlja i nastavlja izmišljati klevete protiv nadbiskupa Stepinca s optužbom da se nije htio zauzeti niti je htio pomoći ugroženom srpskom pučanstvu u NDH.