KLASA OPTIMIST

KOMENTAR ANTE TOMIĆA Hrvatska je posljednja zemlja koja može spasiti svijet

Veliki su pali pred pederima, kaže dr. Marušić. Samo se još mala Hrvatska drži

Franju Tuđmana u njegovo su vrijeme precjenjivali na mnogo načina. Hvalili su oštroumnost koju nije imao i dobrotu koja ga nije krasila, a besramnije ulizice isticali su njegovu skromnost, blagost, toleranciju ili čak - Bože sveti! - duhovitost.

Međutim, rijetko se tko zaletio da reče nešto lijepo o Tuđmanovoj tjelesnoj vanjštini. Onakav mrk, ukočen, ušpičen i nesimetričan, pokojni je predsjednik naprosto bio neugodna pojava.

Kao na Sutjesci

Jedini koji se drznuo to poreći bio je, što se pamti, liječnik Matko Marušić, kad je za Globus u rujnu 1994. kazao: “Predsjednik je izrazito lijep muškarac. Ima visinu, nije debeo, ima prekrasnu sijedu i valovitu kosu, ima markantno lice i izgleda fenomenalno.” Čak i tada, u doba općenarodne zaljubljenosti u Franju Tuđmana, bilo je nelagodno ovo pročitati. U sramežljivoj patrijarhalnoj kulturi, gdje nije običaj da muškarac opisuje ljepotu drugog muškarca, a naročito ako je taj drugi nesumnjivo ružan, Marušićeva je izjava zvučala nešto i nedolično, zazorno homoerotski. LGBT zajednica, da je postojala prije devetnaest godina, polagala bi mnogo nade u slobodoumnog doktora Marušića.

I prevarili bi se jer Marušić je ipak heteroseksualna osoba. Dapače, vrlo je ponosan, vatreni heteroseksualac, koji svoje spolno opredjeljenje drži jedinim ispravnim i voljan ga je žestoko braniti od najezde razvratnih sodomita što rastaču kršćansku civilizaciju. Tu je spremnost raskošnim govorničkim umijećem demonstrirao na jednoj tribini prije nekoliko dana u Omišu. “Ne dajmo da oni koji nam nisu ravni ravnaju našim životima”, kazao je ovaj liječnik i redovni profesor Medicinskog fakulteta na početku izlaganja u kojemu se, kako stoji u novinskom izvještaju, u više navrata pozvao na svoje široko obrazovanje, a okupljene je doveo u stanje deliričnog ushita riječima kako je “Hrvatska ostala zadnja zemlja koja može spasiti svijet!” “Svi najveći su pali”, rekao je Marušić zanosno. “I Španjolska i Brazil, a mala Hrvatska još jedina pruža otpor.”

Bilo je to, kažu svjedoci, kao u bici na Sutjesci. Ako još čujete pucnjeve s Ljubinog groba, znajte da još ima živih heteroseksualaca. No, kad razgrnete patetiku i retoričke ukrase borbenih pokliča kojima je Marušić očarao građanstvo, naći ćete kako je on jedan opasan i zao i, unatoč doktoratu, zapravo primitivan, neuk čovjek, koji ne razumije ni same osnove civilizacije koju bi branio. Pogledajte, za početak, pažljivije rečenicu: “Ne dajmo da oni koji nam nisu ravni ravnaju našim životima”. Već je tu prekršio najvažnije, sveto načelo zapadnog svijeta i veliku kršćansku istinu o ravnopravnosti svih ljudi.

Bezvrijedna bića

Protivnici istospolnih brakova svesrdno ponavljaju kako im nije namjera diskriminirati homoseksualce, ali redovito im se, hotimice ili nehotice, događaju ispadi poput Marušićeva. Oni su bolji ljudi, a pedere smatraju nižim, bezvrijednim bićima, “onima koji nam nisu ravni”. Svaka čast, doktore Marušiću, ni Joseph Goebbels ne bi to ljepše sročio.

Ipak, među homoseksualcima je bilo mnogo velikih ljudi i netko vaše pameti i obrazovanja vjerojatno bi trebao biti oprezniji sa zaključcima. Oholo bi, složit ćemo se, bilo kazati da Frederico Garcia Lorca, Pier Paolo Pasolini, Oscar Wilde, Thomas Mann ili Vladimir Nazor, da nasumično i bez reda nabrojim samo nekoliko glasovitih pederčina, vama nisu ravni.

Ili, uzmite samo najvećeg, svih vremena, i ako brojite i strejt i gej umjetnike, Michelangela Buonarottija. Velika je zaista hrabrost ili ludost reći da vam on nije ravan. Michelangelo, istina, nikad nije izašao iz ormara jer je priznanje da si homoseksualac u njegovo doba značilo prelazak iz biološki žive u biološki mrtvu jedinku pod dosta bolnim i neugodnim okolnostima, ali u Rimu su svi znali da veliki majstor voli kitu. Najprije po nježnim sonetima koje je pisao Tommasu Cavalieriju, ljepuškastom plemiću u kojega se pod stare dane bezglavo zaljubio.

Posredno je tu, dakako, i svjedočanstvo u njegovome djelu. Kip Davida, recimo. Dobro, doktoru Marušiću Michelangelov David možda nije tako privlačan kao Franjo Tuđman kad se skine u kupaće, ali uočljiva je strastvena brižljivost u svakom, ma i najsitnijem detalju, kojom je genij napravio to veliko, prelijepo muško tijelo. Ni u čemu on zaista nije bio veličanstven i uzbudljiv kao u aktovima muškaraca. Njegovi aktovi žena sasvim su inferiorni, gotovo diletantski smiješni. Gole žene su mu krupne i mišićave, kao muškarci sa sisama. Povjesničari umjetnosti nagađaju čak da on u životu nije vidio golu ženu i to bi lako moglo biti istinito. Žene Michelangela jednostavno nisu zanimale. Na njih mu se nije dizao.

Marušić protiv Buonarottija

Na jednu golu ženu naslikao je ili isklesao valjda pet golih muškaraca. Doktor Marušić je kao učen, svjetski čovjek svakako bio u Rimu. Možda je primijetio taj nerazmjer obilazeći vatikanske muzeje. Nešto je zaista bizarno slušati kako se Katolička crkva danas grčevito bori protiv pedera, a središnje mjesto te crkve, Sikstinska kapela, dvorana u kojoj se bira papa, po svodu je i svim zidovima nakrcana desecima golih muškaraca koje je Michelangelo u svojim grozničavim homoseksualnim fantazijama naslikao.

I tu se zaista morate upitati, od koga budalaši iz građanske inicijative U ime obitelji danas tobože brane kršćansku civilizaciju? Isključimo li pedere i lezbijke i djela kojima su duhovno i materijalno obogatili naš svijet, što će nam uopće ostati? Stavite li nas da biramo između Matka Marušića i Michelangela Bounarottija... Jebem ti, stvarno je težak izbor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:04