'KRENULE SU PROMJENE NA HRT-U, A S NJIMA I HAJKA NA MENE!' Ispovijest glavnog ravnatelja HRT-a Radmana za Magazin

Goran Radman već je šest i pol mjeseci novi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. Bio je, prije, ravnatelj Hrvatske televizije tri godine, i to od 1987. do 1990., tada tek tridesetogodišnjak. Sada, u 57. godini, nakon zanimljive i uspješne poslovne karijere (direktor Microsofta Hrvatske, direktor Microsofta jadranske regije), Sabor ga je imenovao prvim čovjekom Hrvatske televizije i radija. Namjera je da Radman, dokazano dobar menadžer u svjetskim mjerilima , sredi odnose i poboljša program u toj našoj najvećoj i najutjecajnijoj medijskoj kući. Problemi nastaju nakon što je, nedavno, imenovao ravnatelje televizije i radija te čelnike pojedinih programa i pratećih službi. Radman želi uvesti novu sistematizaciju, pratiti učinkovitost rada djelatnika, posebno novinara, poboljšati program, racionalnije trošiti zajednički novac... No, nailazi na otpor u kući. Prijavljen je da je u sukobu interesa, optužuju ga da je imenovao na najvažnija mjesta svoje prijatelje... Što se, zapravo, događa na HRT-u?

Posao za diktatora

U središtu ste medijske pažnje.

- Čovjek mora nešto prelomiti u sebi kad se odluči ukoračiti u ovako velik zadatak i tako zahtjevan posao. To nije posao za jake introverte. Ja sam blagi introvert, volim i uživam kad mogu omogućavati drugima da se dokazuju. Osobno preferiram biti tu negdje, ali ne baš pod prejakim svjetlima pozornice.

Međutim, sada ste - sami - nasred pozornice.

- Osjećam to. Uloga glavnog ravnatelja više odgovara nekom - diktatoru.

Vi to niste?

- Apsolutno nisam. Nemam tu auru, a niti sam takav karakter. Miran sam, tih i radim.

Mediji, pišu, viču, napadaju vas. U čemu ste pogriješili?

- Negdje je sigurno neka greška, vjerojatno greška u komunikaciji. Teško mogu razumjeti zašto. S druge strane, mislim da ljudi ozbiljno podcjenjuju breme, karakter i kompleksnost ovog problema koji se zove HRT. Mislim na sveopću javnost. Činjenica je da se ovdje već dugi niz godina nije uspjela stabilizirati uprava kuće. Taj problem se nasljeđuje i ja sam ga naslijedio. Otkad sam došao pa do danas ja rudarim ovdje. Nisam imao ni vremena ni mogućnosti prezentirati javnosti što radim i što namjeravam učiniti. Greška u komunikaciji. Dobar radnik i - blagi introvert, rekao sam vam to maločas. Uz svekoliku javnost, postoji odavno jedan dio zainteresirane javnosti kojoj taj HRT predstavlja smetnju ka ostvarenju drugačijih interesa u medijskom prostoru. Naslijedio sam i želju da HRT bude ocrnjen, prikazan kao jedan mastodont koji društvu - ne treba. A sad se pojavljujem ja koji želim HRT ojačati, poboljšati, napraviti izvrsnim. Postoji nerazumijevanje o tome što bi HRT trebao biti, a i napravedno gledanje na tu kuću. Na to se nadovezuju i sve ranije greške i nedosljednosti što ih je ova kuća radila. Svoj ponovni dolazak shvaćam kao ‘povratak u budućnost’. Volio bih da se vrati ta zanatska profesionalna kultura koju je HRT nesumnjivo postigao.

Svi mi već živimo u budućnosti. Mediji postaju iznimno važni i vrlo su dostupni svima.

- Pa jasno. Medijska scena je danas fantastična. HRT ima društvenu ulogu i treba se približiti poželjnoj slici medija budućnosti, korisnog narodu i svakom pojedincu. To je moj cilj. Zatekao sam se usred svega toga. Ako se ne uspijemo okrenuti budućnosti, neminovno ćemo - propasti. Moramo shvatiti što su naši kulturni kontinuiteti jer ako to ne znamo, izgubit ćemo identitet. Nije problem tehnološki opremiti kuću, problem je što ona vrijednosno donosi ovom društvu. To je povijesno relevantno.

HRT nije spreman za budućnost koja je ovdje?

- Nije. Čujte, Silobrčić, pa vi izvrsno poznajete ovu kuću, upravo tu ste napravili sjajnu novinarsku karijeru vašim, sada već, povijesnim intervjuima. U moje vrijeme ste, ‘88. i ‘89. napravili one famozne intervjue s Pogorelićem, don Brankom Sbutegom, nadbiskupom kardinalom Kuharićem... HRT se sada našao ‘niti tamo, niti tu’: nije više nositelj razvoja budućnosti medija i istovremeno se odrekao kulturnih elemenata svoje prošlosti. Šteta.

Razumijem. No HRT nije zgrada. HRT su ljudi, njih više od tri tisuće. A stanje u kući nije nikada bilo potpuno sređeno.

- Da, sjećam se kada sam došao ovamo krajem 80-ih, rekli su mi da je ‘kuća na rubu propasti’.

Kuća je devastirana

Nije bilo baš tako, ali uvijek je bilo problema.

- Bio sam mlad, ali nisam se smatrao nekompetentnim za taj posao. Imao sam tek 30 godina, nisam imao veliko životno iskustvo kako bih se nosio sa svim izazovima. Ali imao sam sve potrebne organizacijske, stručne, tehnološke i kulturne kompetencije. Iznimno sam ponosan na to što je ova kuća napravila krajem osamdesetih. HRT je bio tada referentno mjesto naše povijesti i svi koji to ignoriraju su nerazumni ljudi. Bez HRT-a naše samostalne Hrvatske ne bi bilo.

Kakva je kuća, sada, kad ste se vratili u nju?

- Malo sam nastojao analizirati, prije dolaska. Iznenadilo me stanje određene, ipak, kulturne devastiranosti. Ljudski odnosi, profesionalna organizacijska kultura, način surađivanja među ljudima, sve je to značajno poremećeno.

Ima mnogo sukobljenih interesa i - dolazi novi čovjek. Vi.

- Jasno mi je, sve se uskomešalo. Naravno, kad se pojavi novi čovjek, on potrga te stečene veze, on se umiješa u sve. Ja sam došao zato što smatram da trebam i da mogu kuću usmjeriti ka društvu, a ne ka politici. HRT mora biti omogućitelj društvenog razvoja i progresa. Politici treba dati ono mjesto koje joj pripada u društvu, ništa više od toga. Nažalost, HRT je načinom na koji je ustrojen i kako radi vrlo okrenut prema institucionalnoj politici.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista