ANTE TOMIĆ O LEGENDARNOM GLAZBENIKU

Kris Kristofferson: Nepokolebljiva i neustrašiva želja da se postupi ispravno. To je njegova glazba

Bože svemogući, evo me”, kaže Kris Kristofferson u refrenu naslovne pjesme s posljednjeg albuma Feeling Mortal. U sedamdeset šestoj, nakon što je ispratio većinu prijatelja, ušao je u studio s Donom Wasom i snimio ploču o smrti čiju hladnu blizinu sad i sam osjeća. To je jedna od ploča kakve posljednjih desetak godina s Wasom inače snima, skromno aranžirana, pjesme s jedva tri do četiri instrumenta, a gdjekad ogoljene do skeleta, samo s akustičnom gitarom. Kristoffersonov vokal nikad zaista nije imao bogzna kakvu snagu i punoću, a pod stare dane, naravno, nije postao bolji, ali opet, emocionalnošću izvedbe on sasvim dobro nadoknađuje nedostatke. Na Feeling Mortal, čini mi se, uspješnije nego ikad. Možete biti upola mlađi i poistovjetiti se s tim naboranim muškarcem koji se umorno zaustavio pred špiglom i bez tuge i straha, već naprotiv, izmiren sa svijetom i zahvalan za svu milost, dobrotu i ljubav koji su mu udijeljeni, krenuo sa završnim računom dugog vremena koje je proživio.

Johnny Cash i podvornik

Od nekoga tko tako snažno osjeća svoju konačnost, očekivali biste možda da će biti bezvoljniji, da će mu biti manje stalo, ali on je u odličnoj autorskoj i pjevačkoj kondiciji, bistar i svjež kao kad je počinjao karijeru. Više od četiri desetljeća nakon debitantskog albuma, Kris Kristofferson još uvijek je jedan od najvećih songwritera našeg vremena, premda se to uistinu malo zna i nije se nikad znalo, naročito u našem dijelu svijeta gdje ga poznaju samo kao glumca. Klince da upitate, oni će se Kristoffersona možda sjetiti samo kao onoga šepavog penzionera koji Wesleyju Snipesu pravi blistava srebrna sječiva i metke za ubijanje vampira. Kad god je na televiziji film “Blade” ili koji od njegovih nastavaka, ja se ne mogu pravo načuditi kad ga vidim u ulozi Snipesovog pomoćnika. Što je njemu zaboga to trebalo? Pokušajte zamisliti Arsena Dedića kako brusi mač za ubijanje vampira. E, pa ovo je, s dužnim isprikama Arsenu, još apsurdnije.

Premda, opet, pogledate li sve neobične i krivudave puteve kojima je Kristofferson u životu lutao, zašto, kvragu, ne bi i to naposljetku probao? Otac mu je bio general i njemu je bila namijenjena jednaka sudbina i on ju je poslušno slijedio, premda je u mladosti uočen i njegov literarni i sportski talent. Završio je Oxford, a zatim se priključio američkim trupama, služio u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Stekao je čin kapetana, prošao obuku za pilota helikoptera, predavao književnost na West Pointu, da bi iznenada odustao od svega, preselio u Tennessee i posvetio se muzici. Obitelj je bila ogorčena i nikad mu to nije oprostila, a možete i razumijeti zašto. Imao je lijep, ugodan život s redovnim prihodima, koji je odbacio da bi radio kao podvornik u zgradi Columbia Recordsa u Nashvilleu. Tu bi možda trebalo tražiti odgovor na pitanje otkud Kristofferson u akcijskom horroru: to nije ni blizu najblesavije što je u životu napravio. Vrhunac je ludosti ipak da je netko s diplomom najboljeg sveučilišta na svijetu ribao podove.

Zatekao se tamo, radeći taj jadni posao, kad je Bob Dylan sredinom šezdesetih došao u Nashville snimiti “Blonde On Blonde” i Kristofferson ga se jasno sjeća kako je za klavirom u kutu dovršavao pjesme, dok su besposleni studijski muzičari igrali stolni tenis. Krišom je gledao mladog genija, u strahu da se tkogod na njega ne izdere zbog zabušavanja, a Dylan vjerojatno nije ni primijetio tipa s metlom za kojega će mnogo kasnije kazati da je jedan od njegovih omiljenih pjesnika. No, tu je Kristofferson upoznao jednu drugu Columbijinu zvijezdu, čovjeka koji će mu postati najbolji prijatelj - Johnnyja Casha.

Cashu se dopao podvornik s kantautorskim ambicijama, poticao ga je da piše i pozivao u studio kad bi snimao, ali onda se nekakav pomoćnik producenta, jedan od onih šupaka željnih moći, izderao na Kristoffersona i vratio ga na njegovo mjesto. Ovaj se posramljeno povukao u svoj podrumski sobičak s krpama i deterdžentima, sve dok Cash nekoliko dana kasnije nije čuo što se dogodilo. Čovjek u crnom, onakav svečan i mrk kao pravednici u westernima, spustio se nekoliko katova, pokucao na vrata sićušne izbe bez prozora i njezinog bijednog stanara ljubazno obavijestio kako je osobno uredio da njega više nitko nikada ne smije izbaciti iz studija.

Dio vremena Kristofferson je tada radio kao podvornik, a u drugome dijelu je helikopterom prevozio radnike naftne kompanije, ali jedino što je zaista želio je postati pjevač i skladatelj. Pamti kako je upravo na naftnoj platformi, čekajući da se muškarci u zamašćenim kombinezonima ukrcaju ili iskrcaju, u štropotu alata i zujanju cijevi koje su bušile dno Meksičkog zaljeva, napisao svoju najljepšu ljubavnu pjesmu, nježnu i ranjivu “Help Me Make It Through The Night”.

Romansa s Janis Joplin

Druga priča opet kaže kako je jedno popodne, na Cashovom posjedu nedaleko Nashvillea, June Carter došla u dnevnu sobu i kazala suprugu: “Johnny, neki nam se idiot spustio helikopterom u dvorište.” Njih dvoje zatim su izašli i zapanjeno gledali letjelicu koja je elisom gotovo skršila stabla uokolo i muškarca koji je izašao iz nje, veselo se cerekajući, s pivom u jednoj ruci i kasetom sa svojom novom pjesmom u drugoj. Kris Kristofferson, međutim, niječe da se ovo ikada dogodilo. Njegov je prijatelj Johnny, tvrdi, imao kreativno pamćenje i volio je nakititi svoje priče. On sam, za početak, napominje kako nikad nije pio dok je letio.

Što god bila istina, nije prošlo dugo, a vrsnoću njegova dara počeli su prepoznavati u Nashvilleu, razni su posegnuli za njegovim pjesmama, a vjerojatno je najpoznatija posthumno objavljena snimka Janis Joplin. Ona i Kristofferson imali su kratku romansu u vrijeme kad je on napisao “Me And Bobby McGee”. Napokon, i sam Johnny Cash je snimio “Sunday Morning Coming Down”, koja će se kasnije naći na svim kompilacijama njegovih najvećih hitova, tužnu stvar o usamljeniku koji mamuran i zapušten izgubljeno tumara nedjeljnim prijepodnevom gledajući tuđu obiteljsku sreću.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 20:29