Krleža još 30-ih piše o zviždačima, ratnim profiterima i sponzorušama

ZAGREB - U prošlom Magazinu predstavili smo nedavno zapravo prvi put objavljenu zbirku deset Krležinih priča “Hiljadu i jedna noć”, u izdanju naklade Ljevak. Knjigu je prvi put tiskao tad ugledni zagrebački knjižar, Vuk Simić pl. Vakanović, vlasnik knjižare Minerva, a u sklopu toga prvog, poput svih potonjih, nikad okončanog pothvata tiskanja Krležinih Sabranih djela. Knjigu je, međutim, zabranila cenzura, utjelovljena u liku zloglasnog šefa policije Bedekovića.

Sad je ta knjiga objavljena kao kakvo djelo suvremenog pisca, mekouvezana, izvan svakog “uzvišenog” konteksta, pa smo je nastojali predstaviti, eto, napokon slobodnu na tržištu, namjerno reklamnim diskursom, kao potencijalni bestseler.

Pisac nakon 1945.

Propustili smo naglasiti da su priče u njoj najprije bile tiskane po časopisima, u dvadesetima, a najmanje jedna i potkraj prethodnog desetljeća. Bilo nam je važno da pokušamo zamisliti kako su djelovale na prosječnog građanskog čitatelja, koji se s njima susreo tek tada (doduše, morao je biti brz i kupiti knjigu prije nego što je viša sila odstrani s polica), početkom tridesetih, i za kojeg smo uzeli da ih je čitao “kao sad napisane”.

A onda smo te “kao sad napisane” tridesete pročitali “kao sad napisane” dvadesete godine, ali ovog stoljeća. Ustanovili smo da u svakoj od deset novela “čuči” ovaj naš današnji svijet. Ima u njima nečega što danas spontano prepoznajemo kao “živo”, za što nam više nisu potrebni stručni tumači i profesionalni “animatori književnosti”. A što je to danas toliko očigledno u Krležinim djelima a bilo je predmet beskonačnih mandarinskih rasprava praktički još do jučer?

Odgovor je zapravo jednostavan, gotovo samorazumljiv, ali dosad se nije čuo: Krležu nismo mogli shvatiti u socijalizmu, jer je on pisao o kapitalizmu i o Crkvi, koji su, činilo se zadugo, ako ne i zauvijek, nakon 1945. naprosto isparili kao dominantne sile u društvu.

Ne o socijalizmu, nego o bilo čemu nakon 1945., Krleža doslovno nije napisao ni jedan stih, ni jednu dramsku repliku, ni jedan prozni pasus, a kamoli pjesmu, dramu, novelu ili roman. Ako se što i pisalo “kako stvari stoje danas”, bila je to plitka publicistika, socpropaganda ili, eventualno, ezopovski zakamuflirana kritika. Dakako, Krleža je, nakon 1945., napisao značajna djela.

Teški dani za klasika

Najvažnija su treći dio prije rata započetog romana “Banket u Blitvi”, nedovršeni roman rijeka “Zastave”, također dosta ranije započeta opsežna drama “Aretej”. Objavio je i svoje, po našem skromnom sudu, uz “Balade Petrice Kerempuha”, najljepše djelo: “Davne dane”, literarno neuništivu introspekciju djetinstva i mladosti, danu naprosto, rekli bismo, kao dijalogičnu lirsku prozu.

To je djelo toliko raznorodno, da se i doslovno opire smještanju u književni rod. Naime, knjiga je i lirika, i epika, i drama, i esej. No, da ne duljimo, i “Davni dani” događaju se u kapitalizmu, ili, točnije, u našoj blatnoj verziji protokapitalizma.

Uzeli smo kao referentnu za odmjeravanje Krležine književne i javne situacije godinu 1933. Tad se kao hrčak stao sve brže okretati u onoj svojoj, od Lasića temeljito proučenoj i definiranoj kontradiktornoj vrteški, sad već kao doista važna atrakcija na toj sumornoj pozornici perifernog europskog društva. S jedne strane, napadaju ga nacionalisti i popovi. Fizički onemogućuju njegov nastup u Hrvatskom glazbenom zavodu.

A s druge je pao i u nemilost komunističke subraće. Neposredan povod bio je te 1933. objavljen Predgovor Hegedušićevim “Podravskim motivima”, u kojem gotovo ništa ne kaže ni o Hegedušiću ni o njegovim radovima, nego ispisuje programski tekst, u kojem se protivi partijskoj dogmi o književnosti kao produljenoj ruci revolucije.

Danas bismo rekli, na Krležu su u to doba navalili i desni i lijevi ekstremisti, i jedino mu je oslonac mogao potražiti u, opet bismo danas rekli, građanskom mainstreamu.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA