ZA SREĆU JE POTREBNO TROJE

LEGENDARNI HRVATSKI REPORTER ŽIVI U VIJETNAMU 'Imam 61 godinu i živim s prostitutkama i ubojicama'

Jasmin Krpan, nekoć slavni reporter Poleta i Starta, čije je radove objavljivao i New York Times, a kojemu je fotografija sa sprovoda Jurija Andropova na Crvenom trgu uvrštena u odabir najznačajnijih fotografija 20. stoljeća, prije godinu dana napustio je rodni Zagreb

Sjedim sam u sobi usred prokleto vrućeg i vlažnog Saigona, u maloj ulici u koju sunce nikad ne dolazi. Na prozoru su željezne rešetke. Soba je na drugom katu, ali bez njih bi moje stvari začas nestale. Zbog rešetki se ne mogu nagnuti kroz prozor, ali čujem sve što se zbiva na ulici. Zapravo to i nije prava ulica. Široka je manje od dva metra a kuće visoke. Susjedi su mi preprodavači lažnog svega, pijanaci, prodavači voća, žrtve Agent Orangea, krojači, prostitutke. Ne razumijem gotovo ništa od vijetnamskog. Po glasovima mogu prepoznati da li se svađaju dva jutarnja pijanca ili prodavači na biciklima nude kuhanu rižu i voće. Kat ispod mene živi ostarjeli profesor engleskog. Daje privatne lekcije ambicioznim susjedama koje nude strancima ljubavne usluge. Kad govori engleski razumijem ga još manje. On je nesuđeni DJ. Svako jutro pušta rock muziku. Njemu je vrijeme stalo, kad je riječ o repertoaru, u 60-ima dok su ovdje bili američki vojnici. Muzika ulicom odjekuje kao u bizarnoj, tropskoj akustičnoj kanti. Chuck Berry pokušava nadglasati susjedu koja na ulici prodaje “pho” za doručak.

Uobičajena skitnja

Ima toga još za buđenje. Drugi susjed, prepun tetovaža, bivši vojnik južnovijetnamske vojske, budi me zvonom. Ne znam je li budist postao u logoru za “preodgoj” u koji su ga strpali nakon pada Saigona. Ili je takav oduvijek. Čim sam ga prvi put vidio htio sam fotografirati njegove tetovaže. Nije išlo. Nakon što me je gotovo mjesec dana gledao svako jutro i večer, bilo mu je jasno da nisam turist koji navlači na sebe majicu s likom Ho Chi Minha. Jedan dan sam biciklom, koji su mi kasnije ukrali pred nosom, otišao u kinesku četvrt Cholon. Kupio sam pregršt mirisnih štapića. Kod njega su takvi gorili po cijele dane. Dao sam mu ih. I tako je počelo. Pozvao me da sjednem pored njega, ispred ulaza u njegov prizemni stan. Pridružio nam se i njegov prijatelj. Prijatelj je govorio engleski koristeći izraze iz hipijevskih 60-ih. I on je bio vojnik Južnog Vijetnama. Zarađuje za život vozeći ljude i stvari na motociklu. Jedne večeri dok sam se vraćao iz uobičajene skitnje Saigonom pozvali su me k sebi. Okupilo se njih pet, šest. Svi bivši vojnici Južnog Vijetnama. Svi strpani u logore za predgoj nakon pobjede Sjevera. Sjedeljka se pretvorila u pijanku s puno zdravica. Drugi dan su mi pozirali.

Odletio sam na sjever. Hanoi. Bijeg od vrućine i vlage Saigona. Hanoi kao da nije glavni grad Socijalističke Republike Vijetnam. Nigdje srpova i čekića, komunističkih parola. Saigon ih je prepun. Na svakom koraku crvene zastave sa srpom i čekićem. Slogani na ogradama, stupovima, fasadama. Mnogi veličaju vijetnamsku vojsku. Posteri o slozi radnika i seljaka i socijalističke inteligencije. Na posterima, predstavnici inteligencije likovi su s naočalama i knjigom pod rukom. Radnici i seljaci obično imaju bocu pod rukom, ali to se nikad ne vidi na posterima. Pobjednički Sjever kao da i dalje ne vjeruje poraženom Jugu.

Pionirke u Burger Kingu

Saigonom, koji je porazom nestao s geografskih karata i postao Ho Chi Minh, kao i cijelim Vijetnamom, i dalje vlada komunistička partija. No, ona kao da pokušava sjediti u dvije fotelje. U staroj komunističkoj iz koje je Lenjin nepovratno ispao. I novoj u koju je zasjelo božanstvo novca i obijesnih Mercedesa u rukama partijskih lidera i njihove djece. Ujak Ho Chi Minh, pravim imenom Nguyon Sinh Cung, i dalje je tu u vidu gipsanih bista i uličnih plakata.

Čudne su male saigonske ulice. Zvukovi i mirisi njima se šire ma koliko daleko bio njihov izvor. Kišna sezona bliži se kraju. Dok mi prvi jutaranji znoj vlaži čelo, čujem bubnjanje. Nije rock glazba. Idem prema parku. Pionirke s crvenim maramama oko vrata postrojavaju se. Izvikuju parole. Kao nekad u Sovjetskom Savezu. No, ovo je sad i ovdje. Gledam kako uvježbavaju vojnički korak. U pauzi jure u Burger King. Kad pionirke odrastu, crvene marame zamijenit će lažni Versace, Gucci ili Louis Vuitton. Budu li imale sreće, ljepote i bijeli ten pa postanu manekenke, ući će u krug novih bogataša. Kao supruge. Ili barem ljubavnice. Vozit će ih na Harley-Davidsonima. Ne bude li tako, bit će dio vojske mladih koji će raditi tri posla dnevno, u nadi da će se obogatiti radom. Slomljene od šivanja ili sklapanja mobitela u nekoj od tvornica, spavat će u autobusima, parkovima. Gledam dvije djevojke kako, nakon noćne smjene, spavaju s glavama naslonjenim na sjedište motocikla. Buka prometa, izvikivanje uličnih prodavača, ne budi ih.

U sredini parka improviziran je veliki šator. Na pozornici ljudi u uniformama, nisu muzičari. U publici isto uniforme. Motori na ulici se ne zaustavljaju. Zvučnici prenose glas čovjeka koji sjedi u centru pozornice ispod grba Vijetnama. Javno suđenje! Ne želim misliti koji je smisao javnih suđenja. Dio grada u kojem živim, gdje se zbiva ovo javno suđenje, visoko kotira na gradskoj ljestvici kriminala. Ulične pljačke svakodnevna su pojava. Droga je prisutna na sve strane.

Svakodnevno sam vozio biciklom do jedne radnje gdje rade slastice kojih u tropima nema na svakom koraku. Putem sam prolazio pored kasarne. Vojnik na straži s puškom bez okvira za municiju, uglavnom se dosađivao i promatrao djevojke na motorima. Mahao sam mu. I on meni. Iako brojni posteri slave vojsku, biti vojnik baš i nije “in”. Vojska je privlačna uglavnom mladima iz provincije.

Stroga cenzura

U centru Saigona gdje se okupljaju mladi vidljiva je modna scena koja teško da odgovara principima komunističke estetike. U ranu predvečer mladić i djevojka prolazili su pored mene. Na njoj je bila američka vojna uniforma. Uniforme su tražena roba među mladima. Sudeći po tome činilo bi se kako je komunistička partija u potpunosti odustala od kontrole mladih. Dojam je kako nakon osnovne škole, koje i dalje funkcioniraju po sovjetskom modelu, mladi stiču slobodu. Ali nije tako. Kad dođu u srednje škole i počnu misliti vlastitom glavom, ulaze u sferu koju partija i dalje drži pod potpunom kontrolom. Sve što gledaju, čitaju ili slušaju, mora proći cenzuru da ne bi podrivalo vlast partije. Malobrojne rock grupe, tekstove pjesama moraju dati na cenzuru. Slikari koji žele javno izlagati, moraju slike dati na cenzuru. Zato brojni slikari koji izlaze iz Umjetničke akademije, umjesto borbe s cenzorima, idu putem koji vlasti ne smeta. Rade kopije u rasponu od Rembrandta do Warhola, i dobro zarađuju. Na jednom od tavana u starom dijelu višemilijunskog grada, desetak je mladih umjetnika koji žvot oko sebe prenose na platna. No, radove ne mogu izložiti. Jedan od njih radi opus od stotinu erotskih slika. Dok je komunistička partija na vlasti, te slike neće ugledati svjetlo dana. Kao i rad fotografkinje s istog tavana, koja fotografira vlastito tijelo.

Neonske reklame u centru grada osvjetljavaju tropsku noć. Stotine tisuća motora juri ulicama. Tisuće uličnih lokala prepuni su starih i mladih. Toče se hektolitri piva. Socijalistička glad i neimaština prošlost su. Život u vidu hrane, piva i motocikala buja. No, Saigon slikarstva, glazbe, filma je mrtav. Umjetnost je subverzivna. Iz njene se utrobe rađaju nove ideje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 06:39