Martina Filjak: 'Danas je u glazbi važno biti lijep. Ali ja ljepotu ne uvježbavam i ne ističem'

Martina Filjak, najbolja i najpoznatija hrvatska pijanistica u svijetu , govori o zavisti među glazbenicima, napornim turnejama te činjenici da nikada nije upoznala Ivu Pogorelića.

Postoji li neko tajno natjecanje među vama, najboljim pijanisticama u svijetu?

- Prvo, ja sam protiv podjele na pijaniste i pijanistice. Prava istinska glazba na visokom nivou nema spola.

Jasno. Ali u izvedbi ipak ima razlika. Postoji muško i žensko sviranje klavira?

- Apsolutno postoji. Da, postoji.

Ima li i ljubomore?

- Ljubomora postoji u svim profesijama na svijetu, i to na svim razinama. U tome glazba nije drugačija od drugih umjetnosti ili zanimanja. U glazbi je to, ponekad, ekstremni osjećaj. Ima ljubomore. Ima i zavisti. To je surova profesija.

Surova?

- Da. Vrlo surova u svakom pogledu. Surovo je vježbati svaki dan, iznimno je teško postati vrhunskim sviračem i - gotovo je nemoguće zauvijek se održati na samom vrhu. Pa, to zaista jest surovo. Nije li?

Vjerujem vam. Vi ste ipak “unutra”. U tom magičnom društvu.

- Uvijek postoji netko tko je uspješniji u nekom trenutku. Pa se zatim sve promijeni.

Vi ste već na vrhu?

- Ja sam vrlo zadovoljna kako mi ide karijera.

Vrlo ste lijepi.

- Hvala.

Nakon koncerta u Hong Kongu novine su vas nazvale: Croatian Beauty.

- Točno. Sjećam se.

Ljepota u sviranju ne pomaže. Ali ipak, pridonosi ukupnom dojmu.

- Može biti. Ja ljepotu ne uvježbavam i ne ističem, ako je uopće i imam. Decentno se odijevam za nastup, ne izazivam nikakvim sporednim efektima. Ja samo želim kvalitetno raditi svoj posao. Znate, mislim da smo, zahvaljujući medijima, posebice televiziji, novinama i tjednicima, postali vizualno društvo.

Prije nije bilo tako?

- Nije.

Da, ali danas je tako. Iskreno, ugodnije je vidjeti krasnu mladu damu kako vješto svira klavir nego...

- Znam.

Donedavno su operne pjevačice i solistice bile prilično krupne, punačke pa čak i debele. Opravdavale su to izlikom da time dobivaju nadnaravni glas. Danas su operne pjevačice - ljepotice.

- Da, to je točno. Jedna je ljepša od druge. I vrlo su vitke. Izgledaju kao modeli. A pjevaju... sjajno.

Sada ste upravo vi najbolja i najpoznatija hrvatska pijanistica u svijetu.

- Da.

Toga ste svjesni?

- Jesam.

Namjerno sam kazao pijanistica, makar ste rekli volite podjele, jer postoji i pijanist.

- Da, postoji pijanist koji je definitivno broj jedan od hrvatskih pijanista.

Ivo Pogorelić?

- Naravno. Ima dugu karijeru iza sebe i nije lako došao do samog vrha. Velik je.

Poznajete Pogorelića?

- Ne osobno. Nećete mi vjerovati, ali nikada se još nismo sreli. Nisam ga nikada u životu upoznala.

Gdje vi živite?

- U Berlinu. Prije sam bila u Hannoveru.

Puno putujete?

- Puno. A, i jako volim putovati. Stalno se morate dokazivati. Nije dovoljno nekoliko koncerata niti nekoliko godina nastupanja. Tek nakon dvadesetak godina pijanističke karijere zna se je li netko sjajan ili nije.

Živite pod tim pritiskom dokazivanja?

- Da. Ali ne samo ja.

Imate tu snagu?

- Imam.

U vašoj umjetnosti i umijeću ima jedna prednost: nemate limit godina.

- Zaista nema tog limita. Ali, zanimljivo je da ima niz sjajnih pijanista koji su na vrhu karijere prestali svirati. Zašto? To samo oni znaju, a možda i ne znaju. Evo, genijalni pijanist Vladimir Horowitz: na vrhuncu karijere prestao je svirati. Potom nije svirao, javno, punih petnaest godina, uz prekide. Umorio se. Nikada nije nikome objasnio zašto je to učinio. Nakon niza godina održao je potpuno rasprodani koncert u Carnegie Hallu. Fantastično je potom svirao do svojih kasnih osamdesetih godina s rukama razorenim artritisom.

Vaše ruke su osigurane?

- Zapravo i ne znam. Mislim da jesu.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista