Messi? Genij! ali Maradona će za mene ostati broj 1

Za ovaj tekst me inspirirao David Silva! Jedini genijalni španjolski vezni igrač, koji nije pod patronatom Barcelone. Nakon što je u duetu s Mariom Balotellijem prošle nedjelje razvalio Manchester United i u crno zavio Alexa Fergusona, zapitao sam se: “Koliko je danas takvih igrača u svijetu?” Xavi, Iniesta, Fabregas, Kaka, Modrić, Sneijder. OK, Messi je izvan te kategorije, ali postoji li još neki Silva, “desetka” zbog koje će ludovati nogometni svijet? A nekad je samo Dinamo imao i Mlinarića i Bobana i Prosinečkog. Danas trojicu takvih ima cijeli svijet zajedno i zato su tako skupi.

Neću o Zidaneu

Ne očekujte da ću biti objektivan, jer neću pisati o Rossiju, Romariju, Zidaneu, Rooneyju ili Ivici Oliću. A i oni su zaslužili biti na ovoj listi. Za trideset i nešto godina potucanja svijetom, nagledao sam se velikih nogometaša i još više naslušao rasprava - je li bolji Maradona ili Platini, Boban ili Prosinečki, Pele ili Maradona, Messi ili Cristiano Ronaldo. I dok bismo kod “Čarlija” razglabali tko je naj-špilmaher, naš novinarski mentor Zvonimir Magdić bi rekao: “Najbolji je bil - Bobek!” Na žalost, nisam ga gledao. I Pelea sam vidio samo na televiziji, iako sam se jednom njegovom reklamnom nastupu grohotom nasmijao. Bilo je to 1994. u Los Angelesu, kada su mu, kao manekenu Master-carda, bacili loptu, a ona se odbila - kao od stupa. Zar kralj nogometa ne zna štopati? Naravno, odmah sam se ugrizao za jezik, bio je to reklamni trik, igrokaz uigran pred špiglom... Johan Cruyff, čovjek koji je kao igrač i trener stvorio dva nogometna pokreta, Ajax i Barcelonu, otvoreno se divio Peleu: “Nitko od nas se ne može usporediti s Peleom, on je za sve peta dimenzija...” Ali, onda se pojavio “mali zeleni” Diego Maradona, za kojega su argentinski novinari rekli da je sve o nogometu znao već s devet godina, koji je jedan drugorazredni talijanski klub doveo do europskih vrhova, a autor je i dva najatraktivnija poteza u nogometnoj povijesti - dribling kroz šestoricu engleskih bekova i “Božje ruke”, gol rukom, koji je označio kao svoju osvetu Englezima zbog Falklandskog rata. Maradona će mi zauvijek ostati broj jedan, makar ga Leo Messi pokušava detronizirati i makar ga je i sam Maradona proglasio svojim nasljednikom. Gledao sam ga danima na treninzima u Sevilli, kako tehnicira s loptom i istovremeno daje intervju nekoj radijskoj postaji. Kad sam ga pitao je li se nekada igrao bolji nogomet, rekao je: “Ne žalim za tim nogometom, neka ide u muzej. Sutra će se uvijek igrati bolje, a zaštitni znak nogometa u 21. st. bit će snaga, prvoklasna tjelesna priprema i markiranje igrača po cijelom terenu...”

Bilo je to u prosincu 1992. Za petama mu je bila talijanska mafija i zato je rekao: - U Napulj više ne želim ni u lijesu... Tada je govorio o crnim silama, koje su ga istjerale iz Italije, ali čija ruka ne seže do Buenos Airesa. Dvije godine kasnije došao je u Zagreb, posjetio je grob Dražena Petrovića, čiji je bio obožavatelj. Taj detalj odvrtio se i na CNN-u. Tada je progovorio i o usporedbama, zbog kojih su bolesni novinari cijelog svijeta:

“Neugodno mi je kad me proglašavaju najboljim, zamrzio sam tu vrstu razgovora. U Italiji su me na svakoj press konferenciji pitali - je li Platini bolji od vas? Ne znam jesam li bolji, ali postoje različiti igrači...”

Centarfor svih vremena

Najbolje je tu različitost u jednoj jedinoj rečenici opisao Zvone Boban: “On jednostavna udara loptu drukčije od svih nas!” Broj dva je Messi. Zadnji put sam ga vidio na Bernabeu ove godine, kada je Barcelona sa 2-0 slomila Mourinhov Real. S kakvom je lakoćom samo izbacio iz ravnoteže Marcelina, pričekao Casillasa da padne, i s kakvom je lakoćom poentirao. Ah, kad bi to Rukavina znao, gdje bi Dinamu bio kraj? Patuljak, zvrk sve to radi jednostavno, bez natprirodnih finti, ali njegov je dribling još uvijek zagonetka za sve. Na žalost, na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi igrao je slabo, tih izvedbi se više nitko i ne sjeća. Sjećamo se samo da je Njemačka pobijedila Argentinu 4-0. Tada su mu našli “feler”, može igrati samo uz Xavija i Iniestu. Zasad to drži vodu, jer u nacionalnoj momčadi se još nije posebno istaknuo.

Broj tri je Marco van Basten, vjerojatno najbolji centarfor svih vremena. Gard i vještina, besprijekorna izvedba i klasična nizozemska nedodirljivost. Jednom sam ga intervjuirao u avionu. Odgovorio je na sva pitanja, ali je sve vrijeme gledao - kroz prozor. Htio mi je zapravo reći da mu stvarno idem na živce. Za njegova, Guliutova i Rijkaardova boravka na San Siru datira zlatno doba AC Milana. Imao je i crnih razdoblja, poput svjetskog prvenstva 1990. u Italiji. Johan Cruyff ga je označio kao budućeg trenera Barcelone.

Ronalda sam upoznao na svjetskom prvenstvu u SAD-u, 1994. godine. Iako ga je Pele, tada kolumnist New York Timesa, imenovao svojim nasljednikom, izbornik Carlos Parreira mu nije dao ni minute. I makar je bio svjetski prvak, u Rio de Janeiru dočekan je zvižducima. Nikad lošiji Brazil prvi je put nakon Peleove generacije postao svjetskim prvakom. Na jedanaesterce, zahvaljujući promašajima Franca Baresija i Roberta Baggija.

Mourinhova mora

Ronalda sam gledao na jednom treningu u Santa Monici, sve je govorilo da će jednom biti novi Pele. Na žalost, nikada nije dosegnuo slavu kralja nogometa jer je previše volio drugu stranu života. Jednom, u Baselu, Zidane i on su organizirali utakmicu protiv siromaštva. Nakon utakmice, da bi se Beckham, Mauro Silva i ostali dečki malo zabavili, naručio je 25 ekskluzivnih prostitutki iz Kopenhagena. U vesti, na kojoj je bio izvezen list marihuane, plesao je do jutra. Svjetsko prvenstvo u Japanu je odigrao prvoklasno, bio je najbolji strijelac, da bi sve uprskao četiri godine kasnije u Njemačkoj. Tada je Brazil sastavio dream team, s Ronaldom, Adrianom, Ronaldinhom, ali su na pripremama u Švicarskoj uglavnom tulumarili i dream team se raspao kao mjehur od sapunice. Tada je nestao i Ronaldo...

I za Ronaldinha sam vjerovao da će biti - Pele. Ne sjećam se takvog nogometnog virtuoza. Svijetu se predstavio 2002. godine u Japanu, kada je čudesnim pogotkom s turnira izbacio Engleze, a David Seaman nikad neće izbrisati ožiljak, Ronaldinhov potpis iz Fukooke. Sjećamo se i njegova gola vrhom kopačke Chelseaju, dok je igrao za Barcelonu. Bio je Mourinhova noćna mora, ali kao i mnogom brazilskim nogometnim genijalcima, noćni život bio je rak rana. Večer prije europske utakmice, u karantenu bi znao naručiti prostituke da “ubije vrijeme do utakmice...

Ćlanak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista