MIŠO u prvom velikom intervjuu nakon infarkta, samo za NEDJELJNI: Vratit ću se!

ZAGREB - Mišo Kovač zasitio se medija i pobjegao u izolaciju. Onda je poput bombe odjeknula vijest da je imao dva infarkta. Liječnici i medicinske setre u tri zagrebačke bolnice doslovce su se razletjeli kako bi hrvatskoj glazbenoj legendi spasili život.

I nije bilo lako. Život mu je visio o koncu, nitko nije htio davati nikakve prognoze, strka je nastala na Svetom Duhu, potom na Rebru, da bi na kraju kući otišao iz Nove bolnice u Dubravi. Sve je to šutke podnio, nije bio raspoložen za razgovor. Mediji su ga posebno živcirali...

Svi oni koji ga dobro poznaju pribojavali su se posljedica. Prolazili su tjedni, strepnja se pojačavala, a potom su se konačno oglasili liječnici s optimističnim prognozama. Jedino se još čekalo Mišu, koji se oglasio nekoliko tjedana poslije. Iako iscrpljen i slab od svega što je prošao, u njegovu se glasu moglo prepoznati starog Mišu. Posljedica srčanog udara bile su dvije teške operacije, tri ugrađena stenta i saniranje živca na licu.

I dok strpljivo čeka kolovoz i odlazak na rehabilitaciju u Krapinske toplice, opravlja se u svom stanu. Odlučio je Nedjeljnom dati svoj prvi intervju nakon izlaska iz bolnice. Dvadesetak kilograma mršaviji, bez cigarete u ruci, u svom prepoznatljivom stilu odgovarao je na sva naša pitanja.

• Mišo, kako se osjećate?

- Iskreno, ne baš najbolje. Nedavno sam došao iz bolnice u kojoj sam proveo nešto više od mjesec dana, imao sam tri operacije, prošao golgotu i, evo, tu sam, živ, ali ne i posve zdrav. Ne mogu stati na noge, steže me u prsima, ne smijem na sunce. To je moj život posljednjih tjedana. Ubija me vrućina. Ali, nekako se tješim, nisam ja jedini s problemima.

• No, nitko ne sumnja da ćete se oporaviti. Kažu da ste poput mačke koja ima devet života.

- Lako je to drugima reći. I ja bih volio da je tako, ali ja jedini znam kako je živjeti s mojom mukom. No, važno je da nisam klonuo duhom. I u inat neprijateljima i zlim ljudima, bit ću dobro. Vjerujem da ću se oporaviti za tri, četiri mjeseca. U to su me barem uspjeli uvjeriti liječnici.

• Jeste li bili zadovoljni tretmanom u bolnici?

- Nemam niti jednu jedinu zamjerku. Uvjeravam vas da su hrvatske bolnice dosegle europske kriterije. Ali uz sve te divne medicinske setre i liječnike koji su se svakodnevno brinuli o mom zdravlju, posebno bih zahvalio dr. Edvardu Galiću koji mi je spasio život. Naravno, od srca zahvaljujem i svim ostalim liječnicima.

• Kako vam prolaze dani nakon izlaska iz bolnice?

- Budim se već oko sedam ujutro. Uglavnom ležim, pokušavam malo hodati po stanu, politika me ne zanima, a ni ostale vijesti kojima nas svakodnevno truju. Jedino čemu se iskreno veselim su nogometne utakmice. Neki dan sam uživao gledajući kako je Dinamo deklasirao Neftchi.

• Lijepo je čuti da vi kao ortodoksni hajdukovac pokazujete takav interes za suparnički klub. Što se to u vama prelomilo?

- Ma znate što. Ne želim više čuti za ovakav Hajduk kakav imamo danas. Nažalost, to više nije Hajduk za koji sam ja navijao. To je Kerumova momčad, a on je običan Franjo Tahi. Sve te godine zbog kojih sam gubio živce zbog Hajduka danas su otišle u vjetar.

• Dosta ste ogorčeni s obzirom na to da ste bili aktivno uključeni u kampanju Željka Keruma.

- Iskreno sam želio da čovjek iz naroda dođe na vlast. Istina je da sam gorljivo navijao za njega, da sam se uključio u njegovu kampanju. I pomogao mu da dođe na vlast, a onda je, kako to već biva kod nekih ljudi, pokazao svoje pravo lice. Taj čovjek za mene više ne postoji. Shvatili su to i drugi, na njega ne treba trošiti puno riječi, njegova djela dovoljno govore o njemu.

• Što se konkretno dogodilo?

- Damir Karaman, jedan od njegovih najbližih ljudi i organizator raznih splitskih manifestacija, poručio mi je da ne dolazim u Split dok me Kerum ne pozove. Uostalom, nitko od tih genijalaca koji danas vode Hajduk nije me nazvao niti posalo SMS kad sam završio u bolnici, za razliku od tisuće drugih koji su pokazali svoju ljudskost. Znam da je moja publika zajedno sa mnom proživljavala sve teške dane, za koje se nadam da su napokon iza mene. Tješi me činjenica da u Hrvatskoj još ima kulturnih i civiliziranih građana koji se neće pustiti u ruke seljačina.

EKSKLUZIVNI INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDLJENOG JUTARNJEG