MISTERIJ SANADEROVE OSTAVKE 'Amerikanci su saznali za njegovo bogatstvo, a on je odmah počeo iznositi snopove dokumenata...'

i šest godina od iznenadnog odlaska Ive Sanadera iz Banskih dvora nisu poznati razlozi zbog čega je bivši premijer, a danas zatvorenik s gotovo trogodišnjim stažem, izrekao ono “hvala i doviđenja”. Neposredno poslije tog 1. srpnja 2009. Katarina Fuček, u to vrijeme predstojnica Ureda predsjednika Vlade, prisjetit će se da je Ivo Sanader mjesec dana prije ostavke svake večeri kući nosio u torbi razne papire. “Bilo mi je to malo neobično, jer to prije nikada nije radio. Ali, ništa više od toga”, kaže Fuček.

Slažući krhotine mozaika iz svjedočanstva Sanaderovih najbližih suradnika, Nedjeljni Jutarnji pokušao je doći do odgovora zašto je Sanader dao ostavku. Po mnogima je to i jedna od najvećih enigma suvremene hrvatske politike. A ostavka je dovela i do definitivnog pada, političkog, pa kasnije i ljudskog, jednog od najmoćnijih hrvatskih političara kojem su mnogi prognozirali briljantnu karijeru u Bruxellesu. Da bi, na kraju, zaboravljen i odbačen završio u Remetincu.

Začudo, iako je prošlo dosta vremena od tih događaja, najbliži krug oko bivšeg premijera i dalje nije previše raspoložen govoriti o temi naprasnog odlaska. Razgovarali smo s pedesetak ljudi iz nekadašnjeg Sanaderova okruženja, od političara koji su tada bili najutjecajniji, do drugog ešalona ili ljudi iz sjene, ali još uvijek mnogi pričaju na kapaljku. Kako godine prolaze, i iz te kapaljke ipak izlazi sve više informacija koje ukazuju da je Sanader pomno pripremao ostavku i odluku o tome nije donio preko noći, kako se često do sada smatralo.

Sigurno je još nešto. Javno do sada nije rekao pravi razlog odlaska. Za ostavku se odlučio najmanje mjesec dana prije nego što je to prvo priopćio Ivanu Jarnjaku, a dan poslije i Jadranki Kosor. Prva koja je doznala da će se povući bila je Sanaderova supruga Mirjana. Ona ista koja je najintimnije HDZ-ovo društvo koje se nekoliko dana prije Sanaderova obraćanja naciji okupilo u obiteljskoj vili ispratila riječima: “Ha, jel’ vas iznenadio”.

Odluku o povlačenju Sanader je donio neposredno nakon što je Hido Biščević završio s pisanjem prve verzije inauguracijskog govora u slučaju da bude izabran za predsjednika države. A još mjesec dana ranije kategorički je tvrdio da ne dolazi obzir da se kandidira i ironično govorio o Hebrangovoj kandidaturi, spomenuvši da bi se “i Mirko Galić mogao kandidirati.” Navodno je baš u to vrijeme na nekoliko važnih adresa stigla i povjerljiva informacija o njegovim krajnje visokim primanjima, nakon što su obavještajne službe nekoliko zemalja prikupile povjerljive podatke. Kasnije će veleposlanici važnih zemalja, akreditirani u Zagrebu, potiho govoriti da su cifre na tom papiru bile znatno veće čak deset puta od onoga što će mu se poslije stavljati na teret.

A nikada se nije ni doznalo gdje su završili papiri koje je Sanader iz svog ureda nosio kući. U Kozarčevu ili možda na neku drugu adresu.

Rehn kod Amerikanaca

Uvod u Sanaderov politički kraj dogodio se u New Yorku 1. lipnja 2009., kada se posve neplanirano sastao s članom Europske komisije za proširenje Ollijem Rehnom. Svjedok tih događaja iz prve ruke bivši je glasnogovornik hrvatske Vlade Zlatko Mehun, koji je i sam bio iznenađen što se Rehn pojavio “niotkud” i zatražio sastanak sa Sanaderom.

“Činjenica je da susret Sanadera i Rehna nije bio protokolarno najavljen prije nego što je bivši premijer otputovao u New York. Bilo je to vrijeme intenzivnih razgovora da se riješi kriza sa Slovenijom i mogu pretpostaviti da je radila i tajna diplomacija, pa se tako Sanader našao s Rehnom u prostorijama naše Misije pri UN-u”.

Sastanak je bio buran. Olli Rehn, taj veliki ljubitelj željeznica i nogometa, već je imao iskustva kako slomiti Sanadera s kojim je bio u gotovo prijateljskim odnosima. Kada su se Slovenija i Italija digle na noge zbog ZERP-a, Rehn je doletio u Zagreb i na tajnoj večeri, u četiri oka, uvjerio premijera da odustane od ZERP-a, što se i dogodilo. Sanader je okrenuo ploču kao da nikada ništa nije bilo. Ovaj put, u New Yorku, to se nije dogodilo. Rehn je otvoreno rekao Sanaderu da je vrijeme da se postigne dogovor sa Slovencima i nije želio slušati argumente kako je “Hrvatska u pravu”.

Nakon sastanka u jednoj sobi u Misiji izletio je van i odmah neplanirano odjurio u Washington. Očito je i Amerikancima bilo dosta tog tvrdoglavog odbijanja Ive Sanadera da se dođe do rješenja. Navodno je baš tada, kada se Rehn sastao s visokim američkim dužnosnicima, izvučen papir o Sanaderovim sumnjivim primanjima, koji će poslije završiti i u rukama nekih veleposlanika u Hrvatskoj.

Amerikanci su, očito, digli ruke od Sanadera.

“Dugo su Rehn i Sanader razgovarali u New Yorku. Očito bezuspješno. Moram reći da je poslije tog sastanka Sanader bio miran i nije pokazivao nervozu, ali se očito od tada svašta počelo valjati”, kaže Mehun koji je već godinama izvan politike.

“Nije mi uopće jasno zašto o svim okolnostima svog odlaska Ivo Sanader do sada nije progovorio. Za mene je ta šutnja veliki misterij i iskreno mogu reći da ne znam što se prije toga sve događalo. Mene je ostavka iznenadila i doznao sam što će biti istoga dana kada se Sanader obratio javnosti. Zvao me ujutro i rekao mi da pripremim presicu”.

Na pitanje je li prije toga bilo što primjećivao na Sanaderu što bi moglo ukazivati da se nešto sprema Mehun kaže da mu ništa nije ukazivalo da će Sanader odstupiti.

“Ali, iskreno, ja ga i nisam predobro upoznao, jer sam kao Vladin glasnogovornik radio od početka 2008. Ali, sve me jako zateklo i čudi me da on još i danas šuti. Razapeli su ga kao Isusa Krista, a očito ima neku strategiju zašto ne govori o tom vremenu.”

Doktorov noćni poziv

Ništa čudno u ponašanju Ive Sanadera nije primijetila ni Jadranka Kosor. Dva dana prije nego što je sazvao najistaknutije članove HDZ-a, kasno navečer, kad je Kosor već bila u pidžami, zazvonio joj je telefon.

“Dođi u Kozarčevu”.

Tamo su je dočekali Mirjana i Ivo Sanader i “bio je to susret na kojem nisam gotovo ništa govorila”, kaže Kosor.

“Bila sam zaista iznenađena kada me zvao. Mislila sam da će mi, kao zamjenici, reći da se odlučio kandidirati na predsjedničkim izborima. To smo svi na neki način i očekivali, o tome se puno govorilo. Par dana prije, na obljetnici stranke na Jarunu, Sanader je održao govor koji sam detektirala kao potpuno drukčiji do ostalih i rekla sam kolegama da je to na neki način govor čovjeka koji se oprašta. Onda su svi komentirali da je to tako i da će se vjerojatno kandidirati za predsjednika.”

Te večeri, u domu Sanaderovih, Kosor nije pitala za razlog premijerova povlačenja. “Ne, ništa! Nisam ga pitala za razlog, a on je rekao da je tako dobro, da je to najbolje. Rekao je i da je njegova odluka neopoziva i da će je priopćiti sljedećih dana i drugima”.

Dva dana poslije Kosor je promatrala reakcije stranačkih kolega u Kozarčevoj.

“Stekla sam zaista dojam na tom drugom sastanku, gdje nas je bilo više u njegovoj kući, da su neki već znali. Promatrala sam reakcije, jer sam unaprijed znala što će reći, kako će drugi reagirati. Neki, očito, nisu bili iznenađeni, jer su bili pripremljeni. A neki su zaista bili iznenađeni. Nismo poslije razgovarali. Razišli smo se kasno, svatko je otišao na svoju stranu. Imala sam osjećaj kao da su svi jedva čekali na odu.”

O razlozima odlaska Kosor ga nije ni kasnije pitala.

“Cijelo vrijeme je to pitanje lebdjelo u zraku, ali ga nitko od nas nije postavljao. Niti smo sjeli i analizirali, dobro, a zašto on odlazi. Kako je inače bio uvijek uvjerljiv, bio je to i ovaj put u stavu da je rasprava zapravo završena, da on ide i da će sve biti dobro. Na tom sastanku pao je prijedlog da zadrži neku funkciju i postane počasnim predsjednikom HDZ-a. Mi smo odmah konstatirali da to ne postoji u statutu stranke i dogovorili smo se da ga izmijenimo na samom saboru i da Sanader postane počasni predsjednik.”

Kada je posjetila predsjednika Stipu Mesića, i on je po riječima Jadranke Kosor bio zaprepašten.

“To što znaš ti, znam i ja.”

Poslije primopredaje Sanader i Kosor nisu razgovarali.

“Popili smo kavu i on je otišao. Ničeg drugog nije bilo.”

Europljani nisu znali

Bivša bliska suradnica Ive Sanadera, Bianca Matković, nije previše razgovorljiva kada je riječ o razlozima odlaska bivšeg premijera. Kaže, nikada o tome ništa javno nije progovorila.

“Najbolje je da ga sami pitate, u zatvoru”, kaže mi.

“Jednostavno nemam živaca uopće raspravljati o toj temi. Neću ništa reći. Naprosto o tome ne želim govoriti, jer ja nisam od onih koji će pljuvati po njemu, a niti će ga hvaliti. Jedini Sanader ima pravi odgovor, a sve su drugo nagađanja.”

A kada je riječ o nagađanjima, često se spominjalo da su sa Sanaderovim potezima bili upoznati tadašnji čelnici Europske unije, pa i sama njemačka kancelarka Angela Merkel. Diplomatski izvori ipak tvrde suprotno. U to je vrije me Branko Baričević, sadašnji voditelj Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj, bio veleposlanik pri EU u Bruxe-llesu i sam se iznenadio kada je čuo vijest o Sanaderovoj ostavci. Inače, Baričević, koji je liječnik, dugo je radio i kao šef Diplomatskog protokola hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i organizirao brojna Sanaderova putovanja u inozemstvo. Tek će kasnije rekonstruirati jedan događaj koji je javnosti ostao potpuno nepoznat. Kada je u izaslanstvu sa Sanaderom jednom boravio u Bruxellesu, hodali su dugačkim hodnicima u zgradi Europske komisije i posve slučajno sreli Ollija Rehna. Bilo je to baš u vrijeme kada je već kulminirao spor Hrvatske i Slovenije, ali se i inače bez obzira na to osjećao zastoj u pregovorima ili neraspoloženje Europljana da se stvari poguraju naprijed.

“Morate očistiti korupciju, i to na samom vrhu”, rekao je Rehn izravno Sanaderu u hodniku.

Ivina tužna sudbina

Svi su to čuli, Rehn i Sanader su se pozdravili i tadašnji premijer nastavio je dalje.

“Bio sam iznenađen, jer jednostavno nisam u tom času mogao pročitati na što Rehn cilja. U svakom slučaju vrlo je jasno rekao ‘na samom vrhu’”, kaže Branko Baričević, koji se kod premijera raspitao što je to značilo, ali je Sanader samo odmahnuo rukom.

U trenutku kad je objavljena Sanaderova ostavka Baričevića su zvali mnogi istaknuti lideri EU i pitali što se događa. Mogao je samo slijegati ramenima, jer ni on, ni važni ljudi iz Europe, pa ni predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, nisu znali da se sprema Sanaderova ostavka.

Ništa nije slutio ni Gordan Jandroković, tadašnji ministar vanjskih poslova. Na dan ostavke spremao se na put u Italiju na susret sa šefom diplomacije Francom Frattinijem.

“Apsolutno ništa nisam osjetio niti znao da se sprema. Ništa u tom smislu nije dolazilo ni iz diplomatskih izvora. Sam sam doznao vijest onoga dana kada je Sanader odlučio otići. Ujutro su me nazvali i proopćili mi to prije puta u Rim”, kaže Jandroković.

Bivši šef hrvatske diplomacije kaže da mu je to u tom trenutku bilo čudno, a čudili su se i svi iz svijeta diplomacije s kojima je komunicirao.

“Ne da mi ništa nisu naznačili, nego ni oni nisu mogli vjerovati da se to dogodilo. Kao što smo se čudili mi u Hrvatskoj, tako su se čudili i oni.”

Jandroković kaže da ni poslije ništa iz diplomatskih izvora nije došlo do njega što bi moglo razjasniti Sanaderov odlazak.

“Nikad nijednu informaciju nisam dobio da bi bilo tko od međunarodno bitnih čimbenika znao da će Sanader otići. Niti su znali za razloge zašto je to učinio. Ja nemam drukčijih spoznaja.”

Za EU je to bilo iznenađenje. Ali, kako se može iščitati iz diplomatskih izvora, iznenađena je bila i Angela Merkel. I tadašnji hrvatski veleposlanik u Berlinu Miro Kovač tvrdi da ništa prije Sanaderova odlaska nije došlo do Berlina. Bili su iznenađeni i njemački diplomati i tražili su od naših da im se objasni što se događa. Uostalom, kada su se prvi put susrele Angela Merkel i Jadranka Kosor u poljskom Gdanjsku, odmah nakon upoznavanja i rukovanja, njemačka je kancelarka pitala hrvatsku premijerku: “A što je s Ivom”. Kosor je samo slegnula ramenima.

Ni krug Sanaderovih najbližih prijatelja, među kojima su bili arhitekt Jerko Rošin, zubar Mario Zubović, tadašnji predsjednik Sabora Luka Bebić i ministar kulture Božo Biškupić, nije do sada otkrio nešto senzacionalno. Većina o svemu šuti i najdraže im je da se Sanaderove vrijeme ne spominje. Bebić je na okupljanju u Kozarčevoj bio vidno ljut na Sanadera, zamjerajući mu odlazak. Kasnije je ostao jedan od rijetkih koji su mu dali podršku. Biškupić kaže da apsolutno ništa nije znao prije nego što je Sanader priopćio najbližim stranačkim suradnicima da odlazi.

“Uvijek se kasnije, poslije ostavke, o tome razgovaralo sa Sanaderom”, kaže nam Jerko Rošin, uz dodatak da je sve ono što je njegov prijatelj izgovorio držao zdravo za gotovo.

“Naprosto nisam htio bilo što provjeravati. Držim, po onoj narodnoj ‘zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju’, da ćemo jednoga dana puno toga doznati. Ali, danas nitko ništa ne zna. Pitanje je i smije li se znati. Ja i tako o tome razmišljam.”

Često je kasnije Sanader svojim bliskim prijateljima znao govoriti, kada je riječ o dogovoru koji je poslije postignut sa Slovencima, da će se tek vidjeti što to znači za Hrvatsku. U tom smislu javno je i obrazlagao razlog ostavke. Jerko Rošin kaže da je činjenica da malo njih i danas zna što je stavljeno na papir.

Splitski arhitekt kojeg za Sanadera veže dugogodišnje prijateljstvo za ostavku je doznao kada i svi drugi.

“To je znala nekolicina njih, a ja nisam bio u tom krugu. Nisam, uostalom, ni bio političar, imao sam stručni zadatak obaviti određene poslove. Ali, ljutim se na Jadranku Kosor, iz više razloga, jer se ona počela drukčije postavljati kada je preuzela Vladu. A nju je Sanader postavio. Ostaju vječne dileme, pa je i Luka Bebić rekao da taj izbor Sanaderu neće nikada oprostiti. A i neće mu oprostiti.”

Rošin kaže da je “tužna sudbina s Ivom”.

“On valjda zna zašto se sve to skupa događa. Mnogi misle da i njegova obrana ne bi trebala takva biti, a pri tome se ne kritiziraju odvjetnici, već način kako Sanader ‘pilotira’. A neki misle da pilotira štetno po sebe. Ja naprosto ne želim ući u tu priču, sve sam vrijeme bio distanciran, jer to naprosto nisu moje stvari. Nisam političar po vokaciji, više bih mogao biti dobar diplomat, ali kako nisam želio napustiti Split, nije se realiziralo ništa ni što mi je Sanader predlagao. A bilo je toga.”

Kada je Sanader, urbi et orbi, objavio da se povlači i da se neće kandidirati za predsjednika države, otišao je u svoju sobu, opušten i dobro raspoložen. Prvo je primio dvojicu novinara s kojima je bio u posebno dobrim, gotovo prijateljskim odnosima, i relativizirao sve što se u tom trenutku već širilo Hrvatskom.

“Pa zar očekujete da ću umrijeti na poslu, što vam je. Ne mogu više”, rekao im je i dobio odgovor da bi bilo logično očekivati od premijera da izgara do kraja. Pušio je cigaru i ničim nije odavao nervozu ili uznemirenost. Više olakšanje.

Novinarski prijatelji

Poslije toga sve je poznato. Ostaje nepoznat samo još taj “mali” detalj o razlogu ostavke. Prava istina i dalje stanuje u Remetincu, a nakon spajanja ovog mozaika i svjedočanstava još mnogih koji ne žele govoriti javno, dojam je da se Ivi Sanaderu počelo sve kotrljati po zlu kada je Olliju Rehnu u New Yorku odbio pokazati konstruktivnost u rješenju krize sa Slovencima. Kasnije će Sanader u nekoliko navrata govoriti da je njegov “čvrsti” stav oko granice i strah da bi Hrvatska mogla izgubiti dio teritorija glavni razlog odlaska. Ali, ni riječju nije spomenuo da su u to vrijeme već postojali izvještaji o čudnom osobnom bogaćenju premijera jedne male europske države, koja je tek tražila svoje mjesto u EU. Tu sad kreću sve moguće teorije, pa i ona da je Sanader dobrim dijelom izgubio američku podršku što nije izvršio niti jedno obećanje dano predstavnicima moćnih židovskih organizacija u Americi, s kojima se redovito susretao i obećavao rješenje povrata imovine koju su ustaše uzele Židovima.Je li otišao pritisnut iz političkog - ili nekog drugog - epicentra moći ili je zajedno sa suprugom Mirjanom smislio plan odlaska pa povratka, samo se može nagađati.

Zanimanje za razlog Sanaderova odlaska ionako je iz godine u godinu sve manje. Iako je zvučno iz Remetinca najavljivao knjigu, odmah kako uđemo u EU, od nje zasad nema ništa. Uostalom, s političke scene otišli su gotovo svi političari iz Sanaderova vremena, Barroso, Solana, Berlusconi, Schüssel, Balkenende, Chirac, Bush i Blair. Ostala je samo moćna gospođa Merkel.

A da je nešto ozbiljno uzdrmalo bivšeg premijera pokazuje i brzo i snažno gašenje podrške europskih pučana, koji su ga godinama kovali u zvijezde. Još uvijek, tu i tamo, netko od pučana pokaže zanimanje za Sanaderovu sudbinu, čak ga i posjete u zatvoru, ali to je daleko od toga da se može reći da su stali iza njega.

Pravu istinu o svemu ipak zna samo Ivo Sanader. Uporno šuti, pa je od njegovih riječi na čuvenoj presici ostalo samo ono “hvala”. Doviđenja se tek čeka.