SPECIJALNA ISTRAGA NEDJELJNOG

Mještani strahuju od dalmatinskog krvoloka: Kako da mu opet vjerujemo kad je već ubio dva dilera i sjekirom priklao zaspalog oca?

ZAGREB - Te je noći puhala jaka bura, a u malom dalmatinskom mjestu Pridraga u okolici Zadra svi su se mještani povukli u kuće čim je pao mrak. U cijelome mjestu moglo se čuti samo lupanje škura na vratima i prozorima, a tišinu je prekidao i povremeni lavež pasa.

Nakon što su veći dio dana proveli u Zadru, u posjetu u bolnici, otac i sin Stanko (62) i Vladimir (41) Čulina predvečer su došli u svoju vikendicu gdje su boravili posljednjih mjesec dana. Otac je poslije ponoći mirno zaspao na kauču u dnevnoj sobi, niti ne sluteći da će mu vlastiti sin doći glave.

U jednom je trenutku Vladimir zvani Čuki dograbio sjekiru i oca desetak puta izudarao po glavi, sve dok nije bio siguran da je mrtav. Još obliven očevom krvlju, oko 1 sat dograbio je telefon, nazvao 112 i obavijestio dežurne službenike što je učinio.

Otac je bio veseljak

Ubrzo su se začule sirene. Odzvanjale su mirnom Prigradom sve dok se policijski automobil nije zaustavio ispred narančaste jednokatnice opasane zidom. Kada su policajci ušli u kuću, Vladimir im je mirno priznao da je sjekirom zatukao oca na smrt, a tijekom uhićenja nije se opirao, nego im je pružio obje ruke kako bi mu stavili lisice. Policajci su u tom trenutku dobro znali da imaju posla s poremećenim ubojicom koji je već dva puta okrvavio ruke.

- Ko će ga znat! Mrtva glava neće kazivat, sinko moj - priča rođakinja ubijenog.

O ubijenom Stanku, kao i ostali mještani Prigrade, ima samo riječi hvale.

- Svi smo u šoku! Takvog čovika triba tražit! Bija je jako dobra osoba, veseljak, svima nam je pomagao kad je tribalo. Mi ga zaboravit nećemo. Svoj križ je nosija u tišini jer mu je sin bija bolestan - priča vršnjakinja pokojnog Stanka te objašnjava da nema previše vremena za razgovor jer se sprema na pogreb. Iako je s obitelji živio u Splitu, Stanko će biti pokopan u rodnome mjestu gdje je i skončao svoj život.

Brat narkoman

Težak zločin bit će dugo tema razgovora u Prigradi, no vjerojatno se nikad neće otkriti što se zbilo u Vladimirovoj glavi da je sjekirom umlatio oca, jedinu osobu koja mu je pomagala da stane na noge nakon što je prije tri godine izašao iz Psihijatrijske bolnice Vrapče gdje je na liječenju proveo deset godina.

Toliko je, naime, bilo potrebno da mu se psihičko stanje popravi nakon što je u neubrojivom stanju 1998. godine hicima iz pištolja hladnokrvno smaknuo dvojicu splitskih dilera, Roberta Širinića zvanog Šime Japanac i Dalibora Sablića zvanog Sablja. Te jeseni, 21. studenoga, pomahnitali je Čuki na Poljičkoj cesti zaskočio Šimu Japanca i Sablju, koji su sjedili u Mercedesu na autobusnoj stanici, te im uperio pištolj Makarov u glavu.

Jednom je dileru ispalio jedan, a drugom dva hica ravno u glavu. Jednostavno ga nisu htjeli poslušati da prestanu njegovu mlađem bratu prodavati drogu i zbog toga su morali umrijeti. No, smrt Šime Japanca i Sablje nije Čukijeva mlađeg brata spriječila da se i dalje drogira. Rođo, kako ga zovu Splićani, navukao se na dop i već desetak godina je evidentirani ovisnik.

50 tableta odjednom

Istim pištoljem Makarov kojim je smaknuo dilere, Čuki je devet mjeseci ranije u splitskom kafiću Shark pucao u nogu još jednom splitskom dileru, Mariju Zulini Canci. Zašto mu pištolj već tada nije oduzet budući da je jasno pokazao da ne preza ni od čega kako bi dobio ono što želi, nije poznato. Zbog ranjavanja Cance Čukiju se sudilo, no psihijatri su utvrdili da je neubrojiv pa je poslan na liječenje. Devet mjeseci terapije očito mu nije pomoglo.

Nakon dvostrukog ubojstva na Poljičkoj cesti Čuki se sam predao policajcima i objasnio im kako Šime Japanac i Sablja nisu ozbiljno shvatili njegove prijetnje. Uslijedilo je suđenje na splitskom Županijskom sudu na kojem je tim psihijatara opet utvrdio da je Čuki u vrijeme počinjenja djela bio neubrojiv te da boluje od paranoidne shizofrenije.

Kao i svim neubrojivim osobama, sudilo mu se prema Zakonu o osobama s duševnim smetnjama, prema kojemu tako bolesni ljudi ne mogu ići u zatvor, ma kako težak zločin počinili. Sud im određuje prisilno liječenje u ustanovi zatvorenog tipa, i to na šest mjeseci.

Nakon šest mjeseci tim psihijatara ponovno evaluira stanje bolesnika te mu u skladu s njegovim stanjem produljuje liječenje ili ga pušta na slobodu, odnosno liječnici ga zadržavaju u ustanovi sve dok postoji rizik od ponavljanja kaznenog djela. U ovakvim slučajevima, kada su bolesnici počinili teške zločine, u pravilu ne izlaze na slobodu nakon šest mjeseci, nego se boravak u ustanovi otegne i na više godina.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:23