JEDINO MATANIĆ IMA SIGURAN PASOŠ ZA EUROPU

Na žalost, Srbi su nas opet u filmu potukli. Jedino se prema Bosancima možemo osjećati doista moćnima

Hrvatski se film izborio za čelnu poziciju u regiji prije nekoliko godina, kada su Arenom carevali ‘Oprosti za kung fu’, ‘Što je muškarac bez brkova’, ‘Što je Iva snimila...’ No srpski su filmaši sada učinili radikalne iskorake kojima naši ne mogu parirati

Kolika god bila povika na ovogodišnju Pulu, hrvatska se kinematografija tamo predstavila s tri vrlo jaka naslova - “Kotlovina” Tomislava Radića, “Ćaća” Dalibora Matanića i “Josef” Stanislava Tomića - što je puno više no što se u prvi mah moglo naslutiti. Pripremali smo se na najgore jer su neki od naslova koje je podupro Hrvatski audiovizualni centar trebali biti prikazani još lani, a očekivati od nezavisnih filmova, katkad snimanih bez honorara i u vremenskom tjesnacu, da spase sezonu činilo se nerealnim. Ipak, zahvaljujući šest Zlatnih arena, zahtjevna obiteljska drama “Kotlovina” odjednom ima šanse u kinima, nagrada za režiju Daliboru Mataniću također može zaintrigirati domaću publiku, a producent “Josefa”, unatoč izostanku važnijih nagrada, ima najjači adut u samom filmu: ovisit će o spretnosti promocije koliko će taj atraktivni ratni triler privući gledatelja.

Puno je, međutim, zanimljivije pitanje kako će nas ta tri filma reprezentirati na međunarodnom planu? U Puli je, recimo, u pratećim programima prikazana nekolicina zapaženih ostvarenja iz regije - “Montevideo bog te video” Dragana Bjelogrlića, “Circus Fantasticus” Janeza Burgera, “Šišanje” Stevana Filipovića, “Piran-Pirano” Gorana Vojnovića, “Laku noć, gospođice” Metoda Peveca te “Neprijatelj” Dejana Zečevića.

Ignoriranje u Sarajevu

Kako kotiraju naši filmovi u odnosu na njih? Lani smo shvatili kao uvredu činjenicu da nijedan hrvatski film nije primljen u donedavno prestižni regionalni program Sarajevo Film Festivala i već smo bili spremni zdvajati kako nam je kinematografija u nepovratnoj krizi, no ispostavilo se da je SFF imao neke druge razloge za ignoriranje naše produkcije te da filmovi s lanjske Pule i nisu prošli tako loše u svijetu: Grlićev “Neka ostane među nama” dobio je nagradu za režiju u Karlovim Varyma, festivalu A kategorije, Matanićeva “Majka asfalta” pozvana je u službeni program Busana, jednog od najvećih azijskih festivala, a “The Show Must Go On” Nevija Marasovića također ide s festivala na festival.

‘Srpski film’ i ‘Ćaća’

Kakve će sreće biti ovogodišnja pulska filmska krema u pohodu u svijet? Tomislav Radić poseban je slučaj. Njegovi filmovi na cijeni su kod kuće, ali u regiji i izvan nje ne kotira tako dobro. Svaka kinematografija ima nekog filmaša koji je njezina “najbolje čuvana tajna”, koji nije spreman ni na vizualne ni na tematske ustupke, koji se ne želi mjeriti prema drugima, nego zahtijeva da se drugi mjere prema njemu. Čak ni Radićev kultni prvijenac “Živa istina” s početka 70-ih nije imao osobit međunarodni uspjeh (i to u doba kada je sve što je stizalo iz Jugoslavije uživalo privilegirani status), njegov povratnički film “Što je Iva snimila…” prošao je nešto bolje, ali je morao otrpjeti prigovore da je dosjetka praćenja radnje kroz fokus videokamere već dosta potrošena, a izvrsne “Tri priče o nespavanju” bile su “tvrd orah” kako za strane festivalske “skaute”, tako i za domaću publiku. “Kotlovina” je tek malo prijemčivija, ali obiteljske odnose u priči nije lako pohvatati: ipak, ako se usredotočite, nećete požaliti. Radić je umjetnički najvažniji veteran u regiji: navršio je 70, posljednja tri ostvarenja su mu prvorazredna i na emisarima je hrvatske kulture da porade na promociji njegova opusa. Da je u pitanju francuski filmaš - na koje Radić podsjeća sklonošću prema nepatvorenom dijalogu - već bi o njemu bilo napisano nekoliko monografija. Teško da će se “Kotlovina” natjecati na svjetskim festivalima, ali Radiću će se jednom valjda održavati retrospektive, kako u Parizu tako i u New Yorku.

Dalibor Matanić nema teškoća s prelaženjem granica. Njegov film “Ćaća” izložen je modernim filmskim jezikom, koji se razumije kako u Austinu tako i u Seulu. Kada film stigne u naša kina, pogledajte pažljivo scenu u kojoj jedan od protagonista umlati drugoga sjekirom: prizor je sjajno pripremljen izmjenom bližih i daljih planova, a samo ubojstvo je gotovo bešumno. Davno nismo vidjeli nešto tako efektno u domaćoj kinematografiji. To je tek djelić umijeća koje je Matanić pokazao u tom filmu: kada se, na primjer, neki lik pomakne, u drugom se planu, bez promjene kadra, otkrije nešto još važnije. Redatelj naprosto zna “pričati slikom” i “Ćaća” mu je u tom pogledu najzrelije ostvarenje, nastalo pritom u 10 radnih dana snimanja. Znači li do je to naš festivalski adut? Ne mora biti, jer film pripada žanru triler-horora: dobro će kotirati na festivalima takve vrste, iako mu je izvjesni “minus” izostanak većeg broja scena ekstremnog nasilja. Prvak u tom pogledu i najuspješniji film iz regije u protekle dvije godine svakako je “Srpski film” Srđana Spasojevića. Nije baš imao prevelik broj gledatelja u kinomreži, ali je posvuda dobio DVD distribuciju i golemi publicitet (o njemu su pisali, među ostalim, The New York Times i Guardian). U odnosu na njega, “Ćaća” je ozbiljna psihološka drama, što je možda i bila Matanićeva namjera, no činjenica je da bi mu žanrovska zaoštrenost pomogla na putu do svjetskih kina. On bar u regiji odlično kotira, o čemu svjedoči i nagrada na Sarajevo Film Festivalu njegovom kratkom filmu “Mezanin”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 21:26