NAMAGARČIO JE POLA HRVATSKEPričom o milijardama zaveo je moćnike, a sada ih ismijava

Priča o nevjerojatnom Ivanu Žiliću, ‘trećem najbogatijem čovjeku u Europi’, poprima dramatičan obrat. Taj Hrvat s njemačkim državljanstvom i luksemburškom adresom, podrijetlom iz Vareša u BiH, koji tvrdi da zarađuje dvije milijarde eura godišnje i da taj novac želi investirati u Hrvatskoj i BiH, čime je privukao neviđenu pozornost medija, javnosti, poslovnih i političkih krugova, čini se da je dobro povukao za nos i namagarčio pola Hrvatske i pola BiH.

Nakon što su mu deseci ljudi povjerovali i doputovali u Luxembourg sa svojim projektima vrijednima po više desetaka, pa i stotina milijuna eura, i nakon što bi on pristao te projekte financirati, a biznismeni napuštali duge i temeljite, ali otvorene i srdačne sastanke sa Žilićem, on bi preko noći reterirao. Sutradan bi se prestao javljati na njihove telefonske pozive. Ili bi im rekao da “to nije ono što su se dogovorili”. Ili bi tvrdio da su ga pokušali prevariti. Najgore je došlo ovih dana.

Neznalice i glupani

Svim tim poslovnim ljudima i političarima koji su mu došli u dobroj vjeri i u novčanoj stisci Žilić se narugao i izvrijeđao ih kao ‘katastrofe’, neznalice, glupane i kriminalce. A razlozi koje je naveo za svoje odustajanje od investicija najčešće su bili potpuno nesuvisli, apsurdni ili jednostavno smiješni.

Što se to dogodilo? Otkud takav preokret? Što je istina o inženjeru Ivanu Žiliću, ima li on uopće novac o kojem priča, je li on varalica, ili je čudak koji traži publicitet i divljenje, da bi potom uživao blateći i ismijavajući javno ljude koji su mu se obratili za pomoć i financiranje? Nije lako odgovoriti na ta pitanja.

Žilićeva priča od početka je prilično nevjerojatna, ali ne i posve nevjerodostojna. Nije se pojavila odjednom, imala je svoju pretpovijest i opsežne tragove iz vremena kad Žilić još nije tvrdio da ima bilo kakav novac, nego se tek borio da ga dobije, i kad nije tražio prilike za ulaganja niti se ikome nudio kao investitor. Još 2009. vrsni novinar Goran Flauder napisao je tekst o Žiliću u Business.hr-u, a jedan članak objavio je i Kölner Stadtanzeiger. Žilić je tada vodio spor s njemačkim Fordom oko svojih prava na naknadu za tehnička unapređenja i korištenje patenta koji je stekao radeći više od 25 godina u Fordovim tvornicama po Europi. A da je Žilić napravio neka tehnička unapređenja nije bilo sporno: pokazivao je diplomu Award of Exellence koju mu je dodijelio Fordov potpredsjednik za europsku proizvodnju Rolf Zimmerman, ‘kao priznanje za sudjelovanje 1999. u programu nagrađivanja kvalitete okrenute kupcima’. Rado je pokazivao i potvrdu o patentu za novu tehniku zavarivanja čeličnih nosača za dijelove automobila na metalne ploče karoserije, pa kad se taj patent pojavio pet godina kasnije, u njega nije trebalo sumnjati. Žilić ga očito nije izmislio od danas na sutra konstruirajući neki svoj lažni identitet. Pritom, ne treba se puno razumjeti u tehniku da bi se shvatilo da je nov način zavarivanja za koji Žilić tvrdi da ga je izumio i uveo u proizvodnju u Fordovim tvornicama, i koji su preuzele sve druge tvornice automobila na svijetu, puno bolji od dotadašnjih. Već na prvi pogled nema sumnje da daje čvršći spoj, sprečava pojavu korozije, štedi čelik i smanjuje potrebe za prostorom i radnicima. Žilić je vjerojatno s pravom tada tvrdio da njemu za po 12 nosača pripada naknada od 93,72 eura po svakom automobilu proizvedenom u Fordovim tvornicama. A samo u Kölnu proizvodilo se po 400.000 automobila godišnje, dok su u Europi radile četiri takve tvornice. Osim toga, takvo zavarivanje preuzeli su i Volvo, Opel, Audi, VW... Bilo je jasno da bi Žiliću, ostvari li svoja prava u punom iznosu, samo od Forda na godinu pripale stotine milijuna eura, a iz cijeloga svijeta i nekoliko puta više.

Ni Ford nije tada nijekao da je Žilić radio u njegovim tvornicama i doista poboljšao i pojeftinio proizvodnju. Spor je nastao samo zbog toga je li Žilić to učinio u okviru svojih poslova i zadataka za koje je bio plaćen, pa mu u tom slučaju pripada puno manja naknada, ili je do svojih otkrića i patenata došao neovisno. Ford je tvrdio prvo, a Žilić drugo, pa im je preostala sudska parnica. A kad je spor postao predmetom neopisivo kompliciranog njemačkog patentnog prava i sudova, mediji su zaboravili na Žilića. Sve do potkraj prošle godine. U jesen 2013. hrvatskim se poslovnim krugovima pronio glas da u Luksemburgu živi stanoviti ‘najbogatiji Hrvat ikad’, koji je upravo platio milijardu eura poreza i već je ušao u nekoliko krupnih investicija u Hrvatskoj, a ime mu je Ivan Žilić. Mi u Jutarnjem odmah smo znali tko je Žilić: zar je uspio doći do svog novca? Kako? Trebalo je otputovati u Luxembourg, čuti tu nevjerojatnu priču i saznati: ne, nije Žilić došao do svog novca tako što je dobio sudski spor, nego tako što ga je izgubio!

Dipl. ing. Ivan Žilić dočekao nas je u Luxembourgu, srdačnog širokog osmijeha i vragolasta sjaja u očima. Pustio je bujne zulufe, a dugu sijedu kosu vezao u rep na potiljku. Pod crnim šeširićem i u dugačkom crnom kaputu djeluje kao kombinacija boema i njemačkog grofa. Govori hrvatski s jakim bosanskim naglaskom, ali se potpomogne i s njemačkim. Rado nas je poveo u svoj stan u strogom centru grada, gdje kvadrat ne stoji manje od 9 tisuća eura. Usput je otkrio zašto mu je Veliko Vojvodstvo Luksemburg za 2011. na ukupni prihod od 2,226 milijardi eura razrezalo više od 1,070 milijardi eura poreza.

Žilić svaku svoju tvrdnju potkrepljuje fotokopijama dokumenata na kojima su brojke novčanih iznosa u dugačkim nizovima nakupljene kao mravi, pa tako i rješenja o razrezanom porezu.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg