PODUZETNIK DOBRA SRCA

NENAD BAKIĆ ‘Mlađa djeca su najveće žrtve nefunkcionalnog školstva, pa smo pokrenuli masovni razvoj robotike u osnovnim školama’

Nenad Bakić (50), poznati aktivistički investitor i bloger iz Zagreba koji je osnovao vodeće tvrtke u zapošljavanju i posredovanju na tržištu rada, za Nedjeljni govori o svojem novom velikom projektu
 Neja Markičević/EPH

Institut za razvoj i inovativnost mladih (IRIM) udruga je osnovana prije nekoliko godina s ciljem promoviranja društveno korisnih inicijativa i projekata, naročito u obrazovnom sektoru. Nakon nekoliko manjih uspješnih projekata IRIM je zagrizao dosad najveći zalogaj - masovnu promociju nastave robotike u hrvatskim obrazovnim institucijama, putem donacije edukativnih robota i organizacije robotičke lige. Ipak, i tako ambiciozno zamišljen projekt zapravo se pokazao krajnje neambicioznim - barem prema interesu koji je izazvao. U vrlo kratkom vremenu planirani broj doniranih robota se upeterostručio, s inicijalnih 200 na tisuću. Kako je dosad zaprimio 200 prijava za sudjelovanje u ligi - radi se o svakoj četvrtoj školi u Hrvatskoj - IRIM će biti prisiljen opet povećati broj robota. Robotika očito na velika vrata ulazi u hrvatske škole, a iza tog projekta bez presedana Hrvatskoj stoji poznati aktivistički investitor i bloger Nenad Bakić.

Kako ste došli do ideje donacije edukativnih robota školama?

- Prije godinu i pol nabavio sam tada najmoderniju bespilotnu letjelicu kakve su upravo bile postale dostupne u visokoj kvaliteti, a niskoj cijeni i običnim smrtnicima, i za pola sata već ‘letio’. Stigla je za dva dana iz Njemačke - carina više nije bilo. Shvatio sam da je na korisničkoj razini procjep između onoga što imaju mladi u najrazvijenijim zemljama, i mi malo stariji čak i na Balkanu nikakav! Usporedite to sa stanjem prije dvadeset ili samo deset godina - tehnologija se širila sporo, a ljudi stariji od recimo 50 godina je više nisu usvajali, često bi bili ‘mumificirani’ u svom vremenu. Kako je istovremeno u svijetu popularan postao ‘Makers’ pokret - ono što se prije zvalo ‘uradi sam’, ali sada na modernim elektroničkim platformama, i dostupno svim generacijama, shvatio sam da tu ima potencijala i za pomoć mladima, koji u današnjem disfunkcionalnom školstvu ne ostvaruju svoje potencijale. S druge strane, kako sam osnivač tvrtki koje su vodeće u zapošljavanju i posredovanju na tržištu rada, kroz tu prizmu jasno vidim strukturalnu neprilagođenost, mnogo je nezaposlenih, a velika nezadovoljena potražnja u inženjerskim zanimanjima, kao i nedostatna pismenost u toj dimenziji u drugim zanimanjima.

Zašto baš robotika, postoji cijeli niz drugih važnih tehnoloških grana?

- Robotika je vjerojatno najbolja disciplina za ulazak u tzv. STEM područje jer kombinira mehaniku, elektroniku - osnovne sklopove i računala uz senzore, i programiranje. Programiranje je osnova svega, ali je djeci često apstraktno, i ne vide se odmah stvarni rezultati. Robotika daje brze i atraktivne rezultate kroz igru, a univerzalna je. Robotika je i igra. Učenje je najbolje uz uključenost, a ako se uspije maknuti granica između učenja i igre, učinci su najveći. A programiranje je u razvijenim društvima već postalo dio pismenosti u mnogim zanimanjima u kojima se prije nije pojavljivalo.

Koji je konačni cilj projekta, njegova svrha? Što biste u konačnici smatrali uspjehom?

- Procjep, društveni i mentalni, između Hrvatske i razvijenog svijeta je sve dublji. Ali ga je pojedincu, zbog globalne komunikacije, dostupnosti tehnologije, pristupanju EU, lakše preskočiti nego ikada prije. Tako i djeca, izlažemo li ih samo zlovolji, ogorčenosti i pesimizmu koje danas snažno prevladava, čak i ako im kasnije dođe u ruke suvremena tehnologija, ostat će nataložen i teško ispravljiv mentalni teret. S druge strane, dajući im najmoderniju tehnologiju u ruke, osim što im dajemo alate za razvoj, omogućavamo im da budu dio globalne zajednice, vide da nisu inferiorni vršnjacima u razvijenom svijetu - dajemo im edukacijska ali i mentalna krila, otvaramo im potencijale. U početku, pokušavali smo donirati što više starijim uzrastima, koji su bliži svijetu rada i poduzetništva, pa smo tako motivacije radi i donirali prve dronove HGSS-u kako bismo i njima pomogli da se počnu uspinjati na tehnološkoj krivulji, a s nadom da ćemo angažirati neku školu da im razvije napredni upravljački softver - kako bismo pokazali da je i taj procjep lako moguće preskočiti, od znanja do poslovnog pothvata. Iz istog razloga donirali smo u institucije koji se brinu za djecu s teškoćama u razvoju i opremu tvrtke e-glas koja proizvodi napredne sustave za upravljanje kućom za invalide, i na koncu sam iz istog razloga i uložio u tu tvrtku. Naime, njihovi sustavi građeni su upravo na jednoj dostupnoj platformi, Raspberry Pi, koju isporučujemo ‘klincima’ u raznim centrima kako bi razvijali svoja robotička i automatička znanja. Dakle, zapravo smo željeli sporadično pomoći što većem broju mladih ljudi u njihovu razvoju. Sada su nam ambicije veće, želimo promijeniti sustav - to je u stvari cilj Croatian Makers lige.

Koji su rezultati dosadašnjeg rada udruge IRIM?

- Do početka ove velike akcije donirali smo raznu opremu u šezdesetak škola, klubova i drugih organizacija. U nekima smo samo pridonijeli postojećem razvoju, ako im je oprema postala nedostatna ili zastarjela, ali u većini smo zapravo potakli razvoj robotike i automatike. Svjedočanstva nekih primatelja možete vidjeti na našoj stranici CroatianMakers.hr, pa ćete sami steći najbolju sliku o čemu se radi. Važno je napomenuti da su dio našeg tima i Vlado Lendvaj i Paolo Zenzerović, istaknuti i iskusni popularizatori robotike u hrvatskom školstvu. Također imamo i podršku partnera kao što su Bruketa&Žinić, u dizajnu, i agencija Five u razvoju weba, te odvjetničkog ureda Šarolić Robić. U stvari, mnogi pojedinci i tvrtke nam se javljaju nudeći pomoć, ali trenutno imamo vrlo mali apsorpcijski kapacitet.

Po čemu se vaša liga razlikuje od postojećih robotičkih natjecanja?

- Upravo zato jer smo vidjeli da najveći učinak u lokalnim sredinama imamo radeći s osnovnim školama, a uz razumijevanje da su mlađa djeca i najveće žrtve nefunkcionalnog školstva, odlučili smo pokrenuti masovni razvoj robotike u osnovnim školama. Cilj nam je zapravo neformalnim putem nametnuti STEM kao prioritet u reformi školstva, omogućiti đacima ulazak u suvremenost. Smatramo da školstvo ima daleko većih problema nego što je to sam kurikulum, koji ako i kad bude implementiran će biti tek prvi korak u reformi, a pitanje je da li će ikada sustav biti usporediv s naprednim zemljama. S druge strane, kao što je nedopustivo, a ipak se događa, da u svijetu djeca umiru jer se ‘nema’ nekoliko dolara za osnovne lijekove, tako je i nedopustivo da u današnjem dobu obilja kočimo, edukacijski, tehnološki i mentalno, naše najmlađe jer ‘nema’ novca i školstvo se ‘ne može’ brzo promijeniti. A iako je sustav u cjelini u kvaru, jako je puno kvalitetnih i posvećenih profesora koji su frustrirani jer nemaju mogućnosti povesti djecu k ostvarenju njihovih potencijala. Mi ćemo biti katalizator koji će dovesti do radikalne promjene u tom smislu.

Iako je robotika već i sada u nekim školama razvijena, radi se o malom broju đaka koji se na natjecanjima koja se ipak rijetko odvijaju, ipak fokusiraju na izvrsnost i ovise o velikoj posvećenosti mentora, đaka i roditelja, pa u tom smislu nemaju toliko sistemski utjecaj na cijelo školstvo - mi želimo robotiku i STEM edukaciju gurnuti u mainstream.

Upravo je prošao rok za prijave. Kako se razvija projekt i koji su dalji koraci?

- Ove smo, probne, godine htjeli početi s eksperimentalnom ligom možda tridesetak škola s dvjestotinjak robota. Htjeli smo imati masovnu i za sve jednaku platformu, te redovni - mjesečni - ritam natjecanja, koje bi se odvijalo regionalno. Tako da đaci mogu jednom mjesečno doći u jednom poslijepodnevu, kako bi to bio što više redovni dio edukacije, a ne neko posebno, ekskluzivno događanje. Kasnije smo hrabro odlučili povećati na 400 robota. Kad smo oglasili akciju, bili smo zatrpani prijavama, pa smo mogli birati: da li biti selektivni ili ne propustiti priliku da već sada mnogoj djeci promijenimo živote. Tako da smo već kupili 1000 robota. Budući da nam je stiglo preko 200 prijava, što je skoro četvrtina svih škola u Hrvatskoj, bojim se da ćemo morati opet povećati broj robota. I to u prvoj godini!

Kako se financira IRIM?

- Isključivo privatnim sredstvima, 99% je to naš obiteljski novac, te smo počeli dobivati i neke donacije privatnih osoba. Međutim, kako je Liga postala izuzetno financijski zahtjevan projekt, pozivamo i tvrtke i pojedince da nas podupru donacijama, ili možda kao pokrovitelji nagrada i slično.

Koji su planovi za budućnost?

- Liga će postati šira, za više osnovnih škola, ali ćemo uključiti i srednje i uvesti na velika vrata STEM u hrvatski obrazovni sustav. Za desetak godina želimo vidjeti daleko više suvremeno obrazovanih stručnjaka i poduzetnika u visokim tehnologijama.

Kako ste se odlučili baš za ovaj tip robota? Koje su njegove mogućnosti?

- MBot je moderna platforma koja se jako razvija u svijetu. Sadrži sve komponente u robotici - mehaničku, senzorsku, upravljačku, programersku. Sastavljanje je jednostavno, na njemu nije naglasak, ali je bitno da dijete osjeća da je nešto samo i fizički napravilo. Dolazi s ugrađenim vizualnim Scratch programskim jezikom, kojim se radi dodavanjem blokova i dovlačenjem na odgovarajuće mjesto, modificiranjem i kombiniranjem, pa djeca ne moraju pisati kod. Dijete već nakon pola sata može imati sastavljenog robota za kojega je napisalo elementarni program. Međutim, mBot dolazi i s ugrađenim gotovim programima, kao što je praćenje crte, izbjegavanje prepreka ili upravljanje nagibom mobilnog telefona. Ogromna prednost mu je i da baziran na Arduino tehnologiji, koja je otvorena, pa se lako mogu dodavati elektronički sklopovi. A mehanički je kompatibilan s LEGO technics!

Nenad Bakić sa suprugom (Foto: Neja Markičević / EPH)

‘Znanje o tome kako učiti važnije je od samog učenja’

U Hrvatskoj je upravo počela javna rasprava o novom obrazovnom kurikulumu. Koji je vaš stav o našem obrazovnom sustavu?

- Svijet se mijenja brže nego ikada, ali edukacija se ne mijenja dovoljno brzo kako bi pratila sve nadolazeće promjene. A cilj edukacije bi trebao upravo biti priprema za budućnost. No, veza je povratna: filozofija i načela koja danas promoviramo u učionici, postaju naša društvena načela sutra. U svim suvremenim društvima pristup edukaciji se izrazito promijenio. Umjesto prikupljanja činjenica i znanja u atmosferi podređenosti autoritetu, ta društva pokušavaju razvijati znanja, ali i vještine, te razvijati otvoren i siguran karakter prilagođen suvremenom društvu, a sve to u kontekstu meta-učenja. Što znači da je znanje o tome kako učiti važnije od samog učenja! Važnije od samoga znanja je sposobnost stjecanja znanja, a primarne vještine postaju rješavanje problema, upotreba tehnologije, inovativnost i kreativnost - i to može biti vještina.

Dakle, djecu treba naučiti kako da sami uče?

- To je posebno važno jer nas tehnologije redefiniraju brže nego ikada. One su nas uvijek oblikovale. Izum poljoprivrede nas je redefinirao, industrijska revolucija također, ali današnje tehnologije kao što su robotika, umjetna inteligencija, biotehnologija, nanotehnologija donose nevjerojatne promjene.

Kako se obrazovni sustav može prilagoditi takvom okruženju?

- Budućnost nam zasigurno donosi još više volatilnosti u društvu i na poslu, nesigurnosti - ako je definiramo u današnjim terminima. Svijet se mijenja, a mijenja se onaj tko se ne mijenja! A onaj tko se mijenja u skladu sa svijetom moći će uživati u sve većem blagostanju. Kao što je rekao bivši američki ministar obrazovanja Richard Riley, trebamo pripremati đake za poslove koji još ne postoje, koji će koristiti tehnologije koje još nisu izumljene, kako bi se riješili problemi za koje ni ne znamo da će postojati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 10:22