STVARNI PRIVATNI ŽIVOT

NIKAD OBJAVLJENA PREPISKA Ljubavna pisma Bele i Miroslava Krleže otkrivaju gomilu nepoznatih detalja i ruše mnoge mitove

Što nam otkrivaju pisma? Stvarni privatni život Krležinih, neke Krležine prethodne ljubavne veze, značaj odnosa s obitelji Singer, komplicirane rodbinske odnose... 'Krležini su gotovo čitavog života bili sirotinja'

Miroslav Krleža literarni je evergreen koji ne izlazi iz mode kako god se mijenjali krležološki trendovi: posljednjih godina prevladava prigodničarski diskurs, uglavnom anegdotalan i rekreativan, mediji povremeno privedu nove “svjedoke” koji samo što ne izvade vlastiti selfie sa slavnim piscem. Medijski je Krleža s vremenom postao druželjubiviji: još je pomalo osobenjak, no brzo bi mogao postati dobroćudan kao vaša bakica. Tabloidizacija krležologije, u što spada i specifična podvrsta festivalske krležologije, procvjetala je na groblju “prave” krležologije: novih znanstvenih knjiga o Krleži nema, što znači da nema ni novih znanstvenih projekata i istraživanja pa ni interesa, od Krleže kao teme su odustali svi viđeniji krležolozi - uključujući Žmegača, Dudu ili pokojnog Kravara, a čak se i na Krležinim danima u Osijeku raspravlja o mnogočemu, ali ne i o Krleži.

Nekome bi se moglo učiniti da se knjiga “Bela, dijete drago” - a riječ je o izboru dosad neobjavljenih pisama Bele i Miroslava Krleže - lijepo uklapa u nove trendove: pa postoji li medijski atraktivnija literarna tema od ljubavnih pisama Belinih i Fricovih? Jedini je problem što priređivač Vlaho Bogišić nije ovu knjigu zamislio kao eventualni žurnalistički dodatak žutom tisku. Iz mnogo opsežnije građe Bogišić je izabrao stotinu pisama, od kojih je trideset Belinih, i složio ih kronološki od 1918. do 1981., točno onoliko koliko je trajala njihova romansa. Toj prepisci dodane su Bilješke, sastavljene od jedanaest interpretativnih napomena, i Rječnik imena u kojem su donesene biografije osoba koje se spominju u prepisci. Konačni rezultat je višedimenzionalna žanrovska knjiga: “Bela, dijete drago” je i nova autobiografska knjiga Miroslava Krleže i epistolarni roman i društvena kronika i znanstveno istraživanje i još mnogo toga.

Nekako smo očekivali da će iz pisama iskočiti običniji i simpatičniji Krleža, no značajniji je utisak, nakon što dočitate ovu knjigu, da mi jedva išta znamo o tom čovjeku. Je li moguće da je Krleža ostao biografska nepoznanica?

Pedantno istražujući samo jedan, ali naravno bitan odnos, Bogišić je o Krleži donio mnoge novosti. Neke mitove o Krleži srušila su sama pisma: Krležini su gotovo čitavog života bili sirotinja, često preživljavajući od Beline, treba li reći, skromne plaće. Lijepo je vidjeti kako se Krleža gospodski nosi sa svojim siromaštvom: ne kuka kad u Parizu doslovce gladuje ili kad u Dubrovniku nema za novi bademantil. “Bela, dijete drago” je knjiga koja će nam prvi put odškrinuti vrata u stvarni privatni i obiteljski život Krležinih: Bogišić se delikatno pozabavio Belinom prethodnicom Editom Velić te još pokojom usputnom Fricovom ljubavnom vezom. Možda i više od ljubavnih, Bogišića zanima društveni kontekst ovih pisama: ona potvrđuju poznate prijateljske veze s Markom i Ševom Ristić, s Dragišom Vasićem, Julijem Benešićem i drugima, ali prvi put, primjerice, otkriva važnost Krležinih veze sa Singerovima i Aleksandrovima. Krležini rođaci su posebna priča: u pismima upoznajemo bratića Franju i pokoji novi detalj o Fricovu ocu. Krleža na jednome mjestu piše kako je namjeravao istražiti svoje obiteljske korijene i o tome napisati roman, ali je od te ideje naposljetku, nažalost, odustao. Iz samo jednog jedinog pisma koje je Tito uputio Krleži 1976. vidi se koliko je njihov odnos bio kompleksan, složen i ponajprije prijateljski.

Bilo bi lijepo kad bi se jednom sve Krležine društvene relacije tako temeljito istražile tako kao što je Bogišić istražio Krležin odnos s Belom, no sad više nije lako zamisliti znanstveni opseg jednog takvog projekta. “Bela, dijete drago” je dražesna krležološka minijatura koja pokazuje koliko je Krleža u znanstvenom smislu zapuštena tema. Nakon ove knjige ostaje samo jedno pitanje - je li Krleža kao znanstvena tema zauvijek ispario ili je njegova definitivna biografija - koju je i sam ponekad spominjao - ipak moguća?

PRVA KRLEŽINA OPORUKA

Zagreb, 3. ožujka 1939.

Oporuka Miroslava Krleže, književnika. Treba misliti na smrt. I na smrt. Autorsko pravo, a to je jedino što posjedujem, ostavljam Beli Leposavi rođenoj Kangrga, mojoj ženi. Svatko ima pravo da se precjenjuje, u našim prilikama, dakako. U slučaju ako to autorsko pravo bude i poslije njene smrti predstavljalo neku materijalnu vrijednost, to je molim, da ga namre bilo kakvoj javnoj svrsi. Za potporu bolesnih književnika ili siromasima.

Na izvršioce ove oporuke imam još jednu molbu.

Molim sprovod bez svećenika, bez vijenaca i bez govora. Ja bi se sigurno prevrnuo u lijesu da čujem bilo kakav govor nad svojim otvorenim grobom. Osim toga: molim da moj grob bude jednostavan, bez kamena, bez križa i bez ikakvog natpisa. Zemlju koja se vratila k sebi, treba ostaviti da bude zemlja, a ne grob. Molim Vas, dakle, ostavite me u grob trećega razreda i pustite da me preraste trava, jer je, eto, tako moja posljednja želja u momentu kada mislim na svoju smrt.

FRAGMENT BELINA PISMA IZ OTOČCA

kolovoz 1919.

Milo, danas je već deveti dan da sam ovde - ali još nemam vesti od Tebe. […] Između ostalog moram Ti priznati da sam bila opet 4 dana bolesna. Neka vrsta španske, možda i influence šta li. Ali sada mi je već dobro. Sreća da sam daleko, jer znam da bi me grdio. Dakle da znaš, da u “Švici” kraj Otočca ima prazno učit. mesto. To je sat hoda od O. a veliko švičko jezero čini to selce zaista ljupkim. Tu ima škola sa 4 raz. i 3 učit. sile. Od kojih je jedna sada premeštena. Dakle to ako bi htela mogla bi odmah dobiti. Ali eto kad neznam šta je sa molbom ni ništa. Ako molba nije ni predana, a ja ovde sedim za badava i čekam. A nije to ni lako. Što dalje to teže. Ja sam tačno znala da će to tako mi biti. Pa onda to još u ovoj kući. A u Gospić neću, dok sasma ne budem zdrava, ja bi se mogla na putu prehladiti. U Gospić se naime putuje u vagonima za marvu! Neki dan malo da se nisam ugušila. Pokvarila se lokomotiva kad su bili u sred tunela koji je 4 km dug. Možeš misliti panike. Kako je to sve primitivno i bedno. Bilo bi ipak fino to sve ostaviti - pa otići! Ali kuda i kako? Kad gledam sada meni vis - a vis kućicu sa drvenim krovom! Pa sada pred veče gone stada, kroz grad na vodu, a po noći žanju. Jer po danu im je prevruće i ne dospiju na sav posao, jer sve se rukom radi. Plug im je drven! A i kako igraju sada sa soldatima cure. Uz to pevaju neke užasno čudne napeve. Kao nigde. One ličke od dva najviše tri intervala - bez boje bez svega. Samo ipak tužne. Inače po selima kradu i ubijaju se ko ništa. Jučer dovezli jednog u bolnicu, ali već mrtvog. Potukli se. Svaka druga žena je trudna. A svake nedelje svatovi! Žene se. Onda nose barjake. “Vlaške” i “šokačke”. Onda se mrze te dve zastave kao nikad do sada. Po vagonima ispisane sve kletve i ceo prostački rečnik na “Srbijance” i dinastiju. Nikad si nisu bila dalje ta dva naroda - što zajedno drvenim plugom ore! […]

Voli Te Tvoja Bela

FRAGMENT KRLEŽINA PISMA IZ MOSKVE

ožujak 1925.

Moskva je vrlo interesantan grad u svakome pogledu i sve ovo ovde zanimljivo je i poučno. Promet je velik, valuta zlatna kao i engleska i mnogo se radi. Teatri rade kao u bilo kojem drugom evropejskom centru i knjige se štampaju en masse. Tu se polažu temelji novih društvenih oblika i to se oseća na svakome koraku. Sve evropejske i naše dosadanje informacije nisu tačne. Ovde nastaje perioda neslućenoga prosperiteta u svakome pogledu. Kvantitet je amerikanski. Kakve će to imati posledice u kvalitetu u sledećih 100 god. to je otvoreno pitanje. Svakako je sigurno da to više nisu pokusi nego stvarnost - ekonomska.

Crkve moskovske /četrdeset puta po četrdeset/ zatvorene su. Ikone skinute. Izlaze ateistički listovi. Štampa stoji nad evropejskom po smeru. Prosjaka (tih ruskih historijskih pojava) imade manje nego u Berlinu. Slastičarnice, trgovine cvećem, svilom i vinom pune. Kavana nema. Hoteli, trgovine i veliki magazini, sve je to državno kao i cirkusi i željeznice. Ja stanujem privatno dobro i dobro se hranim.

FRAGMENT BELINA PISMA PO POVRATKU IZ PARIZA U ZAGREB

kolovoz, 1932.

Ujutro je najgore probuditi se! Najgore je sigurno onome ko je na smrt osuđen pa ga probude. Meni je bilo slično. A danas sam evo ceo dan u Zagrebu!

Danas sam bila kod mame na ručku. Ulica me prenerazila. Mali, mali gradičak. Bilo bi zaista glupo ljutiti se na tako mali gradić sa tako sporim domaćim tramvajem. Žega i prašina ruska. Gotovo Turgenjevski: ali nije da se samo tako čini. U teatar se danas (a ni sutra u nedelju) neću još javljati. Zatajiću dolazak dok god bude išlo. Ne mogu se ni zamisliti na sceni. Barem na ovoj. Ali se nadam da će to proći. Mora proći. Još je najbolje u ova četiri zida. Tu je sve naše i to je to. “Lumiere” izvrsno pristaje. Isto i Uzelac. Nikad neću izlaziti. Sve mi je tuđe i ne zanima me.

KRLEŽINO PISMO IZ BEOGRADA

svibanj 1939.

Draga moja Belo,

Tvoje ljubazno, drago, srdačno i milo pismo primio sam i mnogo Ti zahvaljujem na pažnji što mi je iskazuješ već godinama. Na znam čime sam zaslužio naročitu tu ljubav upravo čežnju s Vaše strane, tako reći spontano, bez ikakva razloga! Da nije opet proplamsaj ljubomore iz sasvim neosnovanih motiva? Sad bilo-kako-bilo drago mi je u svakom slučaju ali ako Ti je za svaki dan žao što nismo zajedno zašto i čemu se spremaš u Spalato? He-he?

Ja ostajem ovdje na žalost - do ponedjeljka. Umoran sam i zasićen ogromnim i neprestanim pričanjem, tako da tek danas u petak popodne imam izgleda za prvi svoj slobodan dan. Strpi se svakako do mog dolaska a dotle primi ovo pismo kao simboličan izraz svih mojih simpatija za Tvoju Milost. Voli Te Tvoj Krleža

Svi Te pozdravljaju jednoglasno.

FRAGMENT KRLEŽINA PISMA IZ ZAGREBA NA BRIJUNE

srpanj 1958.

Danas je 26.VII. dan Svete Ane. Pišem Ti da Ti smanjim dosadu, tugu, tjeskobu i čamotinju, u jednu riječ da ti bude manje dosadno “na istom mjestu već osmu godinu”, gdje Ti, kako vidim iz pisma od 23.VII. i nije više tako strašno, jer imaš sve što je potrebno za sreću: lastavice, lahor, sunce, vedro nebo, dobar san i fruštuk dakako, i loggiu i more i ljeto, a na koncu i neku adresu kojoj se može pisati, bez obzira što se ta adresa nije pokrenula da piše neke “vijesti” u smislu fažanskoga befela.

Danas je, dakle, sv. Ana, skoro 44 godine što je zapravo počeo ovaj rat... kažeš da me čekaš 38 godina. Ne znam kako? 1917-1958 = […]. Mi smo se sreli u trećoj godini ovog rata, koji traje 44 godine, a sve ako je tako bilo da me od 1917 do 1919 nisi čekala, onda me svakako čekaš od 1919, dakle opet 39 godina, a nikako 38 ili opet ako je 38 po Tvom subjektivnom mišljenju, onda me čekaš tek od 1920, a ja Tebe pitam, a što si onda radila 1917‡20. kad me nisi čekala? Zar me onda zaista nisi čekala? Da čujemo i to!

TITOVO VLASTORUČNO PISMO KRLEŽI

13. srpnja 1976.

Dragi naš Krleža, kad smo se vratili iz Like Jovanka je primila pismo od drugarice Bele i tada smo saznali da si u bolnici već 7 dana, niko nas ranije nije obavjestio. Veoma nam je žao da je to tako ispalo. Vjerujem da ćeš brzo ozdraviti, što mnogo želimo ja i Jovanka.

Ja sam sada konačno u mogućnosti da se malo odmorim, ali moram da se spremam za Kolombo na konferenciju nesvrstanih.

Možda ćemo se prije Kolomba vidjeti u Sloveniji, ako stignem rado bi proveo par dana tamo. Dotle ćeš Ti biti van boljnice. Drugom polovinom augusta mogli bi zajedno da se nadjemo na Brionima.

Želimo da se čim prije oporaviš.

Tebe i Belu srdačno pozdravljaju

Tito i Jovanka

POSLJEDNJE KRLEŽINO PISMO BELI

travanj 1981.

Draga moja, jedina B.

Dobro jutro, sretan Uskrs! To je naše šezdeset i četvrto (64) uskršnje jutro! Dobili smo “pune korpe” “jaja” (od Brigite i Josipa i Vanište). Šaljem Ti jedno kao jutarnji pozdrav! Crveno jaje. Kad je Šoltanka (kasnije) Sveta Jelena rodila u Nišu svog sina Konstantina, koke u Kapadociji snijele su jaje grimizne boje. To je legenda o crvenim jajima. Ti si uvijek rado pjevala Tolstojevu ariju iz “Uskrsnuća” “što zaželiš, to se ispuni, prije nego snijeg okopni”… Ovaj Uskrs je u snijegu. Na Velebitu -6, u Zgbu -2! Prije nego što će ovaj snijeg okopniti, da nam se vratiš na Gvozd! To želimo toplo. Do viđenja, kao uvijek Tvoj M. K.

Svi te pozdravljaju.

PISMO KRLEŽINA OCA KRLEŽI I BELI U DUBROVNIK

12. srpnja 1930.

Draga djeco,

Najljepša hvala na priposlanim kartama. Ovo mjesto gdje se sada nalazite uistinu je divan kraj. Žao mi je da nisam s Vama. Ako me Bog poživi na godinu onda ću i ja tamo ići. Čitao sam u novinama da se tamo jedan utopio, budite oprezni da se vama kakova nesreća ne dogodi. Ovdje već 2 dana pada kiša i dosta je upadljivo zahladilo i to je dobro, jer prošli tjedan bila je upravo tropska vrućina nije bilo ni za mrdnuti. Početkom kolovoza ja odlazim u Slatinu - Radenci i ostati ću tamo 3 nedjelje i moguće dulje ako će financije dopustiti. Želim vam da se dobro oporavite. U Zagrebu sve po starom. Pozdravlja Vas tata

FRAGMENT PISMA EDITE REINER KRLEŽI

travanj 1981.

Dragi Frici,

Da će Belina smrt biti razlog da nas ona pretekla ma da smo nas dvoje stariji od nje, tome se barem što se mene tiče nisam nadala. Znadem da je za muškarca teže sam ostati jer mu se žena kroz cijeli život pored osjećajnog života i za sve praktične potrebe velikim razumijevanjem brine, a Bela je to nakon penzije požrtvovnošću vršila i smatrala glavnom ulogom svog života. Potčinila se je u svakom pogledu Tvojim željama i smatrala sadržaj Tvog života i za mjerilo njezinih želja i ambicija. […]

Sve najbolje od srca,

Tvoja Edita

PIŠE VLAHO BOGIŠIĆ Krležini su često bili razdvojeni, a razmijenili su oko 1000 pisama

Bela, dijete drago, mogli bismo se nastaniti na Lopudu. Nije to Lokrum, dva sata od Dubrovnika brodom, na otvorenom moru. Dakle, horizont kakvog na našem morlačkom i senjskom kanalu ni u snu nema. Samostan prazni, cijele mletačke kuće prazne i flora južnjačka. Financijske relacije iste kao i na našem primorju, dakle po svemu mnogo ugodnije za zimu jer nema vjetra, a trešnje cvatu o Božiću... Otprilike tako u jesen 1919. piše Krleža svojoj dragoj koja je u Otočcu. Zajedno su dvije godine i došlo je vrijeme za odluke što i kako sa sobom. Bela je završila učiteljsku školu te u ličkom zavičaju svojih roditelja upravo kao pripravnica preuzima prvu službu. A Krležina je književna karijera prilično uzdrmana, časopis mu je zabranjen, a kazalište ne želi izvoditi njegove “legende”, pa je stalno na putu između Zagreba i Požege, gdje mu ih prijatelj Gorenčević pomaže prevesti, kako bi ih preko Beča poslali Reinhardtu.

Tako je, malo pomalo, Krležino nježno, pokroviteljsko oslovljavanje - Bela, dijete drago - postalo radni, a onda i pravi naslov zbirke stotinu izabranih pisama što su ih jedno drugom slali pune šezdeset i četiri godine kada bi se zatekli razdvojeni, a to uopće nije bilo rijetko. Kretati se tom mapom nije jednostavno, premda je sačuvanih pisama mnogo, bit će oko tisuću. U rukopis se, a dopisivali su se dakako tintom, još i uđe, dok su životna vrata etapno zatvorena ili još delikatnije - odškrinuta. Krležini su, kao i drugi, živjeli svoj život, ali i njegov javni fokus, i sami se snalazeći u vlastitoj slici s ekrana društvenih kronika. Stoga mnoge okolnosti pročitane “iznutra” postaju ne samo jasnije, već i drukčije, počevši od zagrebačkih adresa na kojima su živjeli i gdje su stizala pisma o kojima je riječ.

Već se prva Krležina životna adresa definira drukčije nego što se uporno drži: nije se rodio u Dugoj ulici, nego u sjeni Petrove crkve, pa je, kaže za sebe - pravi Vlaškovuličanec. Nije se znalo ni da je Krležin otac Miroslav bio udovac kada je upoznao njegovu majku Ivku. To samo po sebi možda i ne bi bilo tako važno da sa sobom u novi brak nije donio i pokućstvo Pokojne, kako su je zvali, a što se dječaku Krleži usjeklo u prve doživljaje. Ni na Krležinoj prvoj bračnoj adresi, u podstanarstvu nadomak Kazališta, nije prvih dana bilo tek ugodno. Na vratima se, naime, pojavila Edita Velić, mlada bečka liječnica, koja ga je pod pritiskom roditelja ostavila, ali ne i zaboravila. Napetost će se stišati, a Edita će blizu Krležinih ostati čitava života, toplo se, u pismu Krleži, oprostivši od Bele na odru, pa ipak je nitko nije primijetio ili spomenuo u razgranatim biografskim meandrima krležijane.

Za čitava života Krležini nikada nisu živjeli u, kako se to u hrvatskoj kulturi stanovanja kaže, vlastitom stanu. Jednu su nekretninu pod stare dane ipak stekli, Bela je ondje držala nešto svojih stvari i ponekad bi s društvom popodne popila čaj. Štoviše, i u tzv. društvenom stanu boravili su kratko, prvih nekoliko godina socijalističke uprave te pred sam kraj života. Krležina teta Josipa Navratil nije im, kako se to u kulturi sjećanja uvriježilo, mogla ostaviti stan, jer ga nije imala. Bila je tek, suvremenim žargonom rečeno, “zaštićeni stanar” u stambenom kompleksu poduzetničke obitelji Singer.

Antikviteti koje su u njemu zatekli bili su u neskladu s karakterom samoga prizemnoga prostora, pa će Bela vrlo emotivno zahvaliti kada je nakon petnaestak godina odande “izbavi”. No, dok je sam stan u Kukovićevoj, odnosno Kraljice Marije, često bio nevolja, Singerovi su ostali više od prijatelja. U životu prožetom oskudicom, njihovi vršnjaci braća Singer - Albert, Dragutin i Slavko - bili su Krležinima pri ruci za partiju šaha i mnogo ozbiljnije kombinacije. Nije baš jasno zašto je prešućeno da je beogradski kreditni zavod Slavka Singera bio u financijskoj pozadini pothvata s časopisom Danas. Ali, tetu Pepu, koja ih je uvela u taj svijet, Krležini nisu zaboravili. Njezin se grob, kao jedan od rijetkih iz toga doba, zahvaljujući njihovoj skrbi još može naći u mirogojskom registru.

Sa Singerovima, od kojih će mnogi za Holokausta ostati bez groba, Krležini su ostali bliski i nakon što su se odselili. Posebno s Dragutinovom suprugom Angelom, Belinom životnom prijateljicom. Angela je svoju granu obitelji uspjela sačuvati, skrbivši pritom, zajedno s Belom, za ratno siroče, dječaka Milutina Popovića. Kada se Angelini isele u Izrael, o Milutinovu školovanju brigu vode Krležini. Angelina kći Seka se uz Krležinu preporuku usavršava u Parizu i postaje keramičarka svjetskoga glasa. Najposlije je živjela s majkom u Caracasu i jedina je od toga velikoga zagrebačkoga roda koja je zabilježena u hrvatskim enciklopedijama, makar i onaj cimer - Prva hrvatska štedionica, što i danas restauriran sjaji usred beogradske Knez Mihajlove - ide pod račun upravo Krležinih samozatajnih prijatelja.

I s plaćom, koja je u svakoj bračnoj ekonomiji pretpostavka stabilnog proračuna, stoji ponešto drukčije nego se zaključivalo. Otkad je u Otočcu zasnovala radni odnos pa dok joj Krleža svojeručno ne sroči zahtjev za umirovljenjem, Bela je neprestano u službi: učiteljica, knjižničarka, glumica - bez dana prekida. Sam Krleža će radnu knjižicu steći i mirovinsko početi uplaćivati tek nadomak šezdesete. Za razliku od Krleže kao dramatičara početnika, za Belu su se kao glumicu početnicu otimala dva velika teatra, zagrebački i beogradski. Kako bi se njihova prepiska razvijala da je kraljevsko ministarstvo 1929. prihvatilo molbu beogradske kazališne uprave za njezinim službeničkim preraspoređivanjem zanimljiva je romaneskna hipoteza.

Dogodilo se upravo suprotno, u Beogradu je 1946., po prešutnom diktatu, na pola godine zadržan Krleža. Gotovo bizarno djeluje kako mu je u krugu nove elite bilo teško pronaći smještaj. Pariz 1932. i Beograd 1946. dvije su velike Krležine epizode koje će sada trebati obraditi zasebno, i ispočetka. Po unutrašnjem ritmu pisama i biografskim linijama što ih ona otkrivaju dekonstruiraju se mitski okviri s kojima se lakonski operira u tumačenju velikih obrata za kojih su se Krležini održali. Stoga se u tumačenju njihove prepiske trebalo pozabaviti rječnikom osoba koje se u njoj javljaju, a prekriva ih korov zaborava. Skromno po svojoj naravi i mogućnostima to je istraživanje ipak razgrnulo nešto taloga, pa se već od Krležinih i Belinih osnovnih obiteljskih linija bolje vide likovi čiji se razmjer, ako su i bili notirani, nije uklapao u modele čitanja kojih su se struka i kronika običavale držati.

Tko bi uopće pomislio da je, primjerice, Krležine i Dobrovićeve, među ostalim, zbližavala - oskudica. Istodobno su brat slikara Dobrovića, arhitekt Nikola, kao i otac Olge Dobrović, izrazito imućni. Upravo poput Belina strica Koste Kangrge, milijunaša iz Gospića. Ali za razliku od famozne tete Pepe, nesretnoga Kostu nitko živ ne spominje. A kada se govori o Marku Ristiću, sve pršti od idejnih krhotina, da bi se smrt njegove majke Mare u jednom zagrebačkom zdravstvenom zavodu zagubila poput Pokojne, kuharice s kojom je na zagrebačkom Potoku svoju prvu zagrebačku adresu pronašao Krležin otac. U fantastičnim kombinacijama što se sve s Krležom događalo posljednjih dana ustaškoga Zagreba i prigodom ulaska partizanske Armije zapovjednika Koče Popovića previđa se tako posve očito da je on opet, kao i na početku rata, u vili svoga prijatelja liječnika Berislava Borčića. Samo što je tada, u svibnju 1945., Borčić šef konspirativne partizanske uprave u gradu, a to hoće reći da je kuća sigurno pod nekoliko, vjerojatno različitih, prstena obavještajne procjene.

Ako se čitatelj njihova dopisivanja zapita nisu li se to opet u “velikim” kombinacijama zagubili “obični” Bela i Krleža, kada su već “dopustili” da postanu vidljivi iz vlastitoga, intimnoga teksta, neće biti u krivu. Svako je početno čitanje takve građe za priređivača skrupulozno po sebi. Ovdje nema prešućivanja, ali ni fokusiranja eksplozija ljubomore ili iznevjerenih očekivanja. Treba ipak decidirano reći da su Krležini dugo, zapravo život sav, a to hoće reći dok Krleža nije s Pozornice prešao u Enciklopediju, živjeli na vlastitom, skromnom prihodu i da je to bila Krležina odluka s kojom se Bela dostojno nosila. Ta okolnost snažno učvršćuje legitimitet unutrašnjeg glasa koji je s njegovim, dakle njihovim potpisom, u doba pomrčine prodrmao hrvatsko društvo do otrežnjenja, pa se održalo na nogama, a je li opstalo nismo sigurni ni do danas. (Vlaho Bogišić)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:07