Nirvana: Dan kad je rock pljunuo u lice Michaelu Jacksonu

ZAGREB - Koncem 80-ih i početkom 90-ih, ako niste grebali po undergroundu, mogli ste pomisliti da je pravi rock’n’roll zauvijek mrtav, no onda se pojavila Nirvana. Za neke, poput hrvača kojeg je u filmu “The Wrestler” utjelovio Mickey Rourke, pojava Nirvane dotukla je zabavnost rocka utjelovljenog u bendovima kao što su Mötley Crüe i Skid Row.

Drugima je zasmetalo što je Nirvana udarila u temelje prevlasti popa kakvog je multimilijunska diskografska mašinerija osmislila s Michaelom Jacksonom i Whitney Houston. Treći su pak jedva dočekali da se takva, mačističko-seksistička i frapantno glupa zabavnost rocka momaka u tajicama i s pudlastim frizurama ili prevlast dosadnih i ljigavih pop-zvijezda napokon dokine.

Bilo je to doba još jedne metastaze rocka i popa kojoj je trebalo pljunuti u lice. Upravo to je učinila Nirvana. Ona je u rock’n’roll, ali i cijelu popularnu glazbu, barem što se tiče gornjeg doma top-lista, uspjela u jesen 1991. iznova vratiti jedini ispravan poriv stvaranja glazbe - onaj unutarnji, egzistencijalistički poriv kojim pokušavaš riješiti osobne traume, poručiti nešto važno svijetu i izboriti prostor za neprilagođene i zgađene pravilima po kojima je ustrojen svijet.

U Americi tek je Nirvanin “Nevermind”, bombastično otvoren s epohalnom “Smells Like Teen Spirit”, naglavce okrenuo postulate rocka i popularne glazbe u Americi i svijetu koji su iznova, petnaestak godina nakon diverzije Ramonesa, Pistolsa i Clasha, pretegnuli u korist Bon Jovija i Guns N’ Rosesa u rocku, odnosno Michaela Jacksona i Madonne u popu.

Rave i disco

U suštini, unatoč pokojem hard rock rifu ili pop melodičnosti koju je Nirvana odvijek imala, a koju su producenti Butch Vig i mikser Andy Wallace kao špricom izvukli na površinu, “Nevermind” je čistokrvni punk album. Buntovan, otpadnički, glasan, prljav, agresivan, beskompromisan, opasan, distorziran, fuziran, sirov, opsjednut, kaotičan, ali i katarzičan i bez truna zadrške, poput vožnje bolida bez kočnica.

Premda Nirvanino remek-djelo, poput prvijenaca Ramonesa i Sex Pistolsa, naizgled ruši sve pred sobom i iza sebe ostavlja pustoš, taj je album u podjednakoj mjeri oslobađao od frustracija, stvorio novi prostor djelovanja i potaknuo klince zgađene top-listama na akciju, daleko više nego pompozni i zagušujuće pretenciozni albumi Pink Floyda, pa čak i neupitna remek-djela popularne glazbe poput “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Banda” Beatlesa. Baš poput Sex Pistolsa ili Ramonesa s kojima je dijelila niz zajedničkih osobina, iako bi se u njenoj buci moglo naći sličnosti i s Black Sabbathom, Nirvana je donosila neku vrst oslobođenja.

“Nevermind”, kao i nazivom i stilski blizak “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa, bili su pročišćivači nakupljenog pop i rock sranja, burevjesnici promjena i skalpeli kojima se zasjeklo u metastaze popularne glazbe. Oba albuma proizvedenom bukom udarila su po bubnjićima, ali i pokrenula moždane vijuge.

Ramones, Sex Pistols i Nirvana možda su se doimali (auto)destruktivnima, no jednostavnošću i izravnošću više nego bilo koji drugi bendovi poticali su na konstrukciju.

Oni su bili katalizatori promjena i generacijski simboli, stvorivši masovne omladinske, glazbene, kulturalne pa i modne pokrete - punk koji se pogrešno smatrao tek nihilističkim, odnosno grunge koji se pogrešno smatrao tek turobnim. Pri tome su Sex Pistols i Nirvana postali identifikacijski kôd milijuna klinaca potkraj 70-ih, odnosno početkom 90-ih, utjecajni poput Elvisa sredinom 50-ih ili Beatlesa, Dylana i Stonesa sredinom 60-ih.

Cobain je žudio da Nirvana bude popularna i utjecajna, ali nije znao nositi se sa slavom i medijima poput Rottena. Ipak, eksplozija punka nije u Americi odjeknula s Ramonesima u CBGB-u koji nisu ugledali Top 40, Sex Pistolsima koji su se raspali u San Franciscu, The Clashom čiji je najveći nastup bio onaj ispred The Who na njujorškom Shea stadionu ili s podzemnom hardcore punk scenom koja je duboko ispod top-lista ključala tijekom 80-ih, nego s Nirvanom i grunge-rockom kao posljednjim velikim glazbenim, popkulturnim i omladinskim pokretom čiji je antipod bio rave, baš kao što je antipod punka bio disco.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA