TERAPIJA LITERATUROM

Normabel? Ne, hvala, dajte mi samo jednog Shakespearea

Tako nekako između čitatelja i knjižničara izgleda proces u Školi života (The School of Life), knjižari otvorenoj u londonskom Bloomsburyju, specijaliziranoj za rješavanje vaših problema i tegoba samo i jedino uz pomoć - knjige

U gadnoj ste fazi prebolijevanja ljubavi života. Racionalizacija ne pomaže, niste spavali danima, niste u stanju normalno funkcionirati, prijateljska utjeha ne dopire do vas, a alkohol i drugi stimulansi samo oživljavaju sjećanja. U pokušaju zadržavanja ono malo zdravog razuma što vam je još preostalo ulazite u najbližu ljekarnu i nadate da će vam neka pristojna teta, bez liječničkog recepta, prodati kutiju Xanaxa ili, kao dokaz da netko gore ipak postoji i misli na vas, Prozaca. Ona vam se nasmiješi, strpljivo sasluša vaše probleme i puna razumijevanja pruži “Anu Karenjinu” po subvencioniranoj cijeni, pojašnjavajući da je taj svezak upravo uvršten na listu lijekova.

Prvi recept

Tako nekako izgleda proces u knjižari The School of Life (Škola života) u londonskom Bloomsburyju, specijaliziranoj za rješavanje vaših problema i tegoba uz pomoć knjige.

Samo biste za onaj smiješak tete u ljekarni nadležnom biblioterapeutu za individulni razgovor, uz “čaj ili jaku kavu”, izdvojili 70 funti. Tijekom četrdesetak minuta s takvim terapeutom pretresli biste svoje čitalačke navike. Prvi “recept” dobili biste odmah nakon seanse, duža lista stigla bi na vašu mail adresu. Moguće je, naravno, razgovarati i telefonom ili skypeom, za nešto nižu cijenu: 40 funti. Ali to nije sve, ako kupujete knjige u knjižari, dobivate deset posto popusta. U knjižari su, inače, knjige poredane tematski: malo za one koji su nesretno zaljubljeni, malo za one koji se boje smrti, malo za one koji se boje općenito... Zaposlenici su dobro obrazovani i ne nude bilo kakav self-help nego vrhunsku prozu, dobru poeziju i filozofiju te kvalitetnu publicistiku.

Dekodiranje čitatelja

Čak i ako vas ništa ne muči te su usluge, tvrde, korisne. “Trebala bi vam 163 životna vijeka da prođete kroz sve knjige koje su na Amazonu”, piše na stranici Škole života. Njihovi zaposlenici su tu da suze izbor.

Dekadentni Zapad koji još nije shvatio kako su rastrošne godine za nama, barem zasad? Ili, možda, dobar poslovni potez koji počiva na korištenju naplavina pisane ostavštine koju su geniji pisane riječi stvarali kroz stoljeća?

- Ima ona krasna priča o Freudu kojega su na jednoj šetnji pitali je li zadovoljan s onim što je postigao. Odgovorio je: ‘Ima problema, gdje god da krenem nailazim na pjesnike: svugdje su bili prije mene’. Jedna od odlika velike literature jest da su je pisali oni koji su intuitivno i dubinski razumjeli čovjeka. Stoga takva velika literatura može imati terapeutski učinak, učinak da čitatelja prebaci u neko drugo stanje, što sigurno ne može odmoći. Ne govorim o slučajevima kad ljudi čitaju kako bi ubili vrijeme, kad posežu za knjigama koje se zaboravljaju brzinom kojom se čitaju, nego o vrhunskoj literaturi u kojoj su precizno opisane emocije, tako dobro da ih možete osjetiti kao da se događaju i vama. Riječ je o snažnom osjećaju identifikacije, pa dobro bit ću i banalan, zaboravu vlastitog stanja. Posegnite, primjerice, za Shakespeareom, tamo je registar svih mogućih emocija, kroz poeziju. Ljudi, nažalost, malo čitaju poeziju, a u njoj je sve to, i to u krasnim koncentratima. Ukratko, slažem se: književnost doista može i ima iscjeliteljsku funkciju - vjeruje Ivica Prtenjača, pisac čija nepatvorena strast prema čitanju nije nepoznata. Ne iznenađuje stoga što mu se i koncept ove knjižare čini suvislim.





Sreća kod čitatelja

- Doduše, takav bi trebao biti svaki dobar knjižar. Meni je najdraži dio rada u knjižari bio baš taj razgovor s ljudima koji se vrate i kažu kako im je bila sjajna knjiga koju sam im preporučio, kako im je pomogla, kako ih je promijenila. Naravno, ne smije se literaturu svesti na terapeutsku funkciju, ali, kažem, ima tu dosta terapije. Kad bi mi se zadovoljan i sretan kupac nakon čitanja dobre knjige po mojoj preporuci vratio i tražio još, bio sam iskreno sretan - nastavlja.

Slično razmišlja i Stanislav Feldman, ugledni zagrebački psihijatar i neurolog, koji na pitanje što misli o tome da se pacijentima za pomoć nude kanonska djela svjetske književnost odgovora: - Dapače, mnogi dobri književnici bolji su od većine psihijatara. Naravno, treba pažljivo izabrati, pretpostavljam da u toj knjižari imaju neke stručnjake. Uostalom, moji kolege i ja smo to radili prije 40-ak godina. Više smo se koristili tzv. popularnim djelima, jednostavnije pisanim jer je za ona zahtjevnija ipak potreban neki nivo obrazovanja i čitalačkog iskustva, premda smo i mi posezali za ruskom literaturom, primjerice Dostojevskim, kao i za zapadnim kanonom. Sve može pomoći, ako si možete pomoći. Psihijatrija nije poput nekih drugih grana medicina gdje unaprijed znate kakav je proces, tu je postupak nešto drugačiji. Nisam iznenađen idejom. Nikad ništa novo na svijetu ne otkrivamo, ali dobro je imati takva mjesta - naglašava Feldman.

Funkcija književnosti

Prema babysitterici svih znanja, Wikipediji, biblioterapija je stari koncept koji se služi vezom čitatelja sa sadržajem knjiga, a nerijetko se kombinira i s terapijom pisanja. Takvih zabilježenih slučajeva ima još od 30-ih godina prošlog stoljeća, a zamaha je uzelo kad se pomagalo vojnicima PTSP-ovcima nakon Drugog svjetskog rata. Nesretni ljudi imali su previše vremena za razmišljanje o svemu što su doživjeli. Tad se počela koristiti u radu s djecom, koja kroz sudbine drugih mogu prepoznati neki svoj problem.

S vremenom je zgodan koncept prerastao u ono što danas zovemo industrijom self-helpa.

Inovativnost londonske knjižare koja, i to jako dobro, posluje već dvije godine, u ovom slučaju je izgleda povratak na osnove, samo u sjajnijem celofanu. No, smije li se književnost svesti s jednu funkciju, i to utilitarnu? Nipošto, smatra jedan od naših najistaknutijih književnih teoretičara, germanist i muzikolog Viktor Žmegač koji nema puno simpatija za koncept “ ‘Ana Karenjina’ za ljubavne probleme” ili “Mannov ‘Izabranik’ za usamljenost”, premda mu je jasno kakav je potencijal književnih klasika.

- Određena djela ne mogu djelovati na općenit način, pogotovo kad preporuke ciljaju na točno određenu tegobu. Kao teoretičar književnosti mogu reći da u svakom velikom djelu postoje određene interpretacije i tako ovisi o čitatelju koje će umjetničke ili duševne zalihe koristiti. Generalne preporuke, kad su u pitanju velika djela, između teksta i čitatelja ili u ovom slučaju pacijenta, teško da mogu pripomoći uspostavi takvih veza.

Tekst i pacijent

Čitatelji koji žele pronaći takav aspekt djela sami će posegnuti za njima, a neće to raditi po preporuci nekog knjižara. Ne sumnjam u dobre namjere ljudi koji daju takve preporuke, ali bojim se da tu postoji i komercijalni aspekt, tim više što se može čuti kako poneki psihijatri i psiholozi za određene bolesti i tegobe preporučuju djela velikih kompozitora, primjerice Bacha. Kao stručnjak za glazbu i kao književni teoretičar, mogu reći da je to potpuno proizvoljno. Može se reći da postoje neki kompozitori koji oplemenjuju mirnoćom ili zanesenošću svoje glazbe, Bach, Mozart, Brahms..., ali teško da mogu zaista djelotvorno utjecati - komentira Žmegač.





- Poznati švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung, tvorac teorije o arhetipovima, eksperimentirao je već prije 80 godina s glazbom kao terapijskim sredstvom. Ne krećemo se, dakle, na posve novom terenu. Otkrivamo mješavinu hladne i tople vode - dodaje.

Prtenjača ipak ne smatra da nešto loše može proizaći iz tih preporuka.

- Ne možete knjigu svesti na jednu funkciju, sve i da hoćete. Kakve god vam namjere bile, s knjigama to naprosto ne ide tako. Dobra knjiga je slojevita, iskustvo čitanja promjenjivo, ovisi o mnogo toga, tako da se svaki put dogodi nešto novo, što vas iznenadi. Naprosto, mislim da je svaki poticaj za čitanje koristan. Pogledajte ljude oko sebe, uglavnom su oni koji čitaju normalniji i zdraviji.

Ljekovitost glazbe

Trebamo li pritom biti u startu olakšani za četiristotinjak kuna?

- Kako čujem, danas toliko uzimaju i moji mladi kolege - uz smijeh će Feldman.

“I još nešto, Mozart mu ne pomaže!”, bespomoćnom je ljutnjom Midge Wood, koju je u Hitchcockovoj “Vrtoglavici” glumila Barbara Bel Geddes, dobacila liječniku koji je Scottieju Fergusonu, kojega je utjelovio Jimmy Stewart, propisao liječenje Amadeusovom glazbom, a nesretni je bivši policajac svejedno još neko vrijeme u katatonom stuporu posttraumatskog beznađa sjedio u bolničkoj sobi.

Nešto kasnije taj se filmski lik ipak oporavio i suočio s novim iskustvima, a genijalni se redatelj nije trudio dodatno objašnjavati koliko su tome pogodovale Wolfgangove note. Ljekovitost dobre glazbe u nekim duševnim ponorima već dugo nije nepoznata ni izvan filmske fikcije, a i izaziva manje gunđanja od primjerice ublažavanja bolova oboljelima od karcinoma pušenjem indijske konoplje, no knjige su u tome ipak nešto neistraženije područje. Za makar i nesvjesno osluškivanje glazbe ipak je potrebno manje psihičkog truda i koncentracije nego za čitanje, koje nam zacijelo može pomoći kad je literatura dobra, ali ostaje pitanje jesmo li i koliko, kada prolazimo tunelima depresije, oporavka od sloma živaca ili prebolijevamo gubitak najbližih, voljni i snažni otvoriti prvu stranicu, i prijeći na drugu, i dalje.

‘Preporučivali smo i knjige za preljube’

Školu života pokrenula je skupina umjetnika i pisaca, među kojima su bivša kustosica Tatea, Sophie Howarth, i pisac Alain de Botton u rujnu 2008. godine.

- Ideja je bila da se ponudi novi model obrazovanja gdje će ljudi moći raspravljati o pitanjima osobnog ispunjenja i kako da žive bolji život - istaknula je biblioterapeutkinja Ella Berthoud. Svoj posao opisuje kao “umjetnost predlaganja književnosti za rješavanja životnih boljki”.

- Vjerujemo da sve životne probleme možete riješiti čitanjem dobrih romana - ističe te nastavlja:

- Svi mogu biti amateri - biblioterapeuti. Ali ako želite biti profesionalac, jedino mjesto da to postanete je naša Škola života. Čitalačke recepte prepisuju na osnovi razgovora i upitnika o odnosu prema čitanju, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Na prosječnoj listi nalazi se devet naslova s objašnjenjima koja ovise od “slučaja do slučaja”.

Suočavaju se, tvrdi, sa svakakvim zahtjevima, dolaze im razni, od onih koji žele preporuku za novu knjigu pa sve do onih koji se oporavljaju od prekida, gubitka, bolesti.

- Neki su tražili našu pomoć jer su se planirali upustiti u preljubničku aferu i trebao im je savjet - navodi Berthoud.

Tipičan profil kupaca ne postoji, na njihova vrata kucaju i obrazovani bibliofili, iscrpljeni poslovni ljudi, samci, slučajni prolaznici...

Najčešća predrasuda s kojom se suočavaju?

- Ponekad očekuju od nas da budemo liječnici, ali mi za to baš i nismo kvalificirani - zaključuje Berthoud.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 06:01