ZAVRŠETAK REDATELJSKE KARIJERE

ODLAZAK STEVENA SODERBERGHA Kaže da ne može i neće više. Treba li mu vjerovati?

Plodan poput Fassbindera, ovaj kreativni nomad nikad nije prestao tragati. Lutao je od potpune margine do ‘bestidnog’ komercijalnog mainstreama i čvrsto odbijao imati ‘svoj’ stil, žanr, rukopis

Priča o Stevenu Soderberghu nije počela potiho. Astrofizičarskim rječnikom, počela je poput velikog praska koji se dogodio 1989., na mjestu na kojem su počinjale i pokopane mnoge filmske karijere - u Cannesu.

1989. predsjednik žirija canneskog festival bio je Wim Wenders, u žiriju su, uz ostale, bili Kieslowski i Handke, a u konkurenciji za nagrade nalazila su se 22 filma, od kojih većina danas ne znači ništa. Ipak, bilo je ponešto filmova koje pamtimo, poput “Novog kina Raja” Giuseppea Tornatorea, “Isusa iz Montreala” Denysa Arcanda, “Do The Right Thing” Spikea Leeja te “Doma za vešanje” Emira Kusturice. Uz njih, u konkurenciji se nalazio i anonimni, 26-godišnji debitant iz Baton Rougea u Louisiani. Njegov film pod čudnim naslovom “Sex, Lies and Videotape” prethodno je prikazan na Sundanceu, gdje ga je pokupila tada nepoznata firma specijalizirana za distribuciju rock dokumentaraca i art filmova po sveučilišnim kampusima. Ime firme bilo je Miramax, a režisera Steven Soderbergh.

Wellesove godine

Nakon tog svibnja ‘89., ni jedno ni drugo ime više neće biti nepoznato. Jer, posljednjeg dana tog Cannesa ‘89. predsjednik žirija Wenders proglasio je da je upravo mladić švedskog prezimena dobitnik Zlatne palme. “Soderbergh je budućnost filma”, klicao je Wenders s pozornice teatra Lumiere, mediji su se natjecali u hvalospjevima Soderberghu i nisu propuštali uočiti kako je debitant Zlatnu palmu primio u istoj dobi kad je Orson Welles snimio “Građanina Kanea”. Miramax braće Weinstein iste je jeseni film pustio u američka kina, gdje je utržio 26 puta više od svog majušnog budžeta te usput nominiran za Oscara za scenarij. Bio je to uspjeh neočekivan za off-hollywoodski film, k tomu film u kojem likovi mahom sjede u sobi, pričaju o seksualnosti, a jedan od glavnih likova impotentni je mladić koji snima VHS-om tuđe erotske ispovijedi. Era kućnog videa dobila je svoj prvi medijski spomenik (zadnji će biti japanski horor “Krug”), a japijevska kultura puritanskog egoizma 80-ih svoj kulturni dokument. Tog svibnja ‘89. počele su dvije važne priče postmodernog filma. Prva od njih priča je o velikom usponu američkog nezavisnog filma, usponu u kojem će glavnu ulogu imati upravo etiketa Miramax. Nakon i zahvaljujući “Seksu, lažima i videotrakama” počinje razdoblje u kojem će mladi autsajderi poput braće Coen, Tarantina, Kevina Smitha, Roberta Rodrigueza ili Jamesa Greya rasturiti studijski monopol, početi osvajati publiku i Oscare te za stanovito vrijeme prebrisati granicu između studijskog i neovisnog filma. Zahvaljujući i Soderberghovu debiju, u sljedećem desetljeću nastat će taj hibridni “indiewood” s posljedicama koje će biti i dobre i loše, ako su filmovi koji su indiewood stvorili nesporno bili dobri.

A druga priča koja je počela tog svibnja ‘89. bila je priča o čovjeku koji će uvelike obilježiti idućih četvrt stoljeća u američkom filmu: priča o karijeri Stevena Soderbergha. Ta priča ovih dana, međutim, ide svome kraju. U hrvatskim kinima početkom mjeseca pojavio se triler “Side Effects” (Nuspojave), koji će - prema najavama samog režisera - biti njegov posljednji kinofilm. Ovog tjedna, pak, u javnost je pušten trailer za televizijski film “Iza svijećnjaka” (Behind the Candelabra), biografsku dramu o “ocu svih maksima mrvica”, ekstravagantnom estradnom pijanistu Liberaceu. Film baziran na memoarima Liberaceova ljubavnika i nastao u proizvodnji HBO-a, trebao bi biti prikazan na televizijama u svibnju. Prema Soderberghovoj najavi, to će biti njegov posljednji redateljski posao. Najavio je kako će se posvetiti samo produkciji i slikanju te dodao “ako u trenutku kad ulaziš u kombi s ekipom ne osjećaš onaj žar koji si isprva osjećao, vrijeme je da se makneš i prepustiš kombi onome koji taj žar osjeća”. Tako će jednim televizijskim “biopicom” i jednim hičkokovskim trilerom o mućkama u farmaceutskoj industriji završiti jedna od najraznovrsnijih, najneujednačenijih i najmanje “autorskih” karijera velikih režisera.

Steven Andrew Soderbergh rođen je 1963. u Atlanti, u profesorskoj obitelji švedskih korijena. Cijelim je svojim ranim životom ostao vezan uz Jug: odrastao je u Virginiji te u Baton Rougeu, gdje snima prve amaterske filmove, studira i usput uči animaciju.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:47