Osvojili smo zahtjevnu publiku u Londonu, na redu je Zagreb

Spojite Engleza, Škota, Nizozemca i Hrvaticu iz Dubrovnika, i dobit ćete neuobičajen glazbeni spoj u obliku sastava The Penny Black Remedy. “Sasvim jednostavno, najbolji pjevni country koji sam čuo”, napisao je o njima kritičar britanskog dnevnog lista The Guardian .

Nakon njihova ovotjednog nastupa u na pozornici jednog bara u sjevernom Londonu, mogu se samo složiti. Atmosfera prije koncerta podsjećala je na okupljanje starih prijatelja, a čim su odsvirali prve note, pokazali su da su jedan od onih bendova koji ne odrađuju gažu, nego uživaju u svakom trenutku na pozornici.

Obilje piva i druženja

Publika je odmah zaplesala u ritmu koji ujedinjuje razne utjecaje, a u njihovom eklektičnom pristupu itekako je, uz country, punk i pub-rock, primjetan i balkanski melos.

Među onima koji su ih te večeri došli slušati našli su se i glazbenici legendarnog psychobilly benda King Kurt, kao i poznati londonski majstor tetovaža Vince Ray. Ostatak publike činili su zanimljivi ekscentrici različite životne dobi kojima je ljubav prema bendu očito dodirna točka.

Publika je sudjelovala pjesmom i komentarima, stvarajući odličnu atmosferu. Kako je koncert počeo, tako je i završio - uz obilje piva i bučnog druženja, uz međusobno mjerkanje odjevnih stilova koji podsjećaju na neka davno zaboravljena vremena.

The Penny Black Remedy su Marijana Hajdarhodžić, Keith M. Thomson, Steve Nelson i Wilco van Eijk . Ovaj simpatični kvartet sastao se prije tri godine. Rezultat - jedan album, jedna nagrada Indy Award 2008 (koju im je uručio Mike Rutherford, gitarist Genesisa) i stotine nastupa diljem Otoka.

“Naša glazba je neobična kombinacija pozitivnih pjevnih pjesama o ne tako pozitivnim stvarima. Zapravo je paradoks; naše pjesme dotiču neke ozbiljne i poprilično mračne teme koje pokušavamo predstaviti na veseo način”, pojašnjava Keith M. Thomson, vokal i tekstopisac. Vole humor i tekstove Leonarda Cohena, ali tvrde da “imaju punu veliku torbu utjecaja, što glazbu čini unikatnom”.

Na poleđini njihova prvog albuma, koji je u britanskom tisku dobio vrlo dobre recenzije, pronalazim nekoliko poznatih imena. Album je producirao Robert Nappholz iz Fali V, trubu je odsvirao Đemo Čakić, a dizajn albuma rad je zagrebačkog dizajnerskog studija Laboratorium uz ilustracije Davora Rukovanjskog i reljef Tanje Vujasinović. Jasno je da je u njihov odabir umiješana Dubrovčanka Marijana Hajdarhodžić, pjevačica i perkusionistica.

“Doći do ljudi takve kvalitete u Londonu, jako je teško. Ovo mi je bliža i kvalitetnija suradnja jer, ne samo riječima nego i idejno, govorimo istim jezikom”, objašnjava Marijana. Ova 39-godišnja Dubrovčanka izrazito lijepa glasa i vedra karaktera u London je došla prije 17 godina i - ostala.

Živjeti od glazbe

"Oduvijek sam znala da ću se baviti glazbom, samo nikada nisam mislila da sam dovoljno dobra da bih mogla živjeti od glazbe", kaže Marijana. Svi članovi benda imaju i dnevni posao pa tako i Marijana radi u jednoj glazbenoj radionici za djecu.

"Sanjam o danu kad ćemo moći živjeti samo od glazbe", kaže. Život od umjetnosti, barem dijelom, odredilo joj je i prezime. Marijanin je otac Hamo Hajdarhodžić, vokal Dubrovačkih trubadura.

"Obiteljska legenda kaže da sam se rodila u trenutku kad su Trubaduri pjevali ‘Marijanu’, tako da su mi odlučili dati to ime. Žao mi je što nikada nisam imala priliku vidjeti oca na sceni; prestao je pjevati kada sam se ja rodila”, kaže Marijana. Uz to, glumac Izet Hajdarhodžić bio je Marijanin “dundo”, a glumac Igor joj je bratić.

Iako London smatra svojim domom, rado se vraća u rodni Dubrovnik. “Kad se vraćaš nekamo odakle si otišao, bez obzira na to vraćaš li se iz susjednog grada, iz druge države ili s drugog kontinenta, to je uvijek čudan osjećaj. Najviše se volim vratiti ljeti, jer onda sretnem sve ljude s kojima sam išla u školu”, kaže, dodajući da je najviše prijatelja stekla u srednjoj glazbenoj školi gdje je svirala flautu. Kao i svatko tko je davno otišao, rado govori o stanju u domovini.

Londonska publika

“Hrvatska je mlada i mala zemlja. U zadnjih sto godina promijenili smo tri različita sistema. Za sve treba vremena, ali stvari idu u ljepšem smjeru. Mislim da ćemo zbog svega što smo prošli lakše prebroditi krizu”, optimistična je. U idealnom svijetu, kaže, provodila bi nekoliko mjeseci godišnje u Dubrovniku gdje bi s dečkima iz benda pripremala album i održavala probe.

“Ako živiš u Londonu, moraš imati otvoren um, jer ako imaš previše postavljenih pravila, uvijek će te nešto iznova šokirati. London je i dalje centar glazbenog svijeta. Uz velik broj svjetskih zvijezda, uvijek ima i vrlo živu underground scenu. Fantastičan je osjećaj biti dio te scene”, kaže Marijana. “Londonska je publika zahtjevna, čak i razmažena zbog broja bendova koji ima prilike slušati. Zato u svakom nastupu dajemo sve od sebe, sviramo kao da nam je posljednji”, kaže basist Steve Nelson.

Neostvarena, ali vjerojatno lako ostvariva želja Marijane i benda jest koncert u Hrvatskoj. Kad ih pitam gdje bi voljeli svirati, dečki kroz smijeh navode Dinamov stadion.

Svirka u Zagrebu

Svirati pred velikom publikom bendu koji je inspiriran svjetskim gipsy ritmovima, zvukovima i kulturom, nije strano. Na Indy Awards na noge su digli 1500 ljudi, a publika je glasovima pridonijela njihovoj nagradi.

Ipak, Marijana se veseli nastupu u jednom od zagrebačkih klubova kako bi domaćoj publici pokazala što je donijela iz dva desetljeća provedena u gradu u kojem je, kako kaže, “sve moguće ako si dovoljno drugačiji da se istakneš i dovoljno hrabar da ostaneš”.