OVO JE CIJENA UNIŠTENOG ŽIVOTA Pogreška liječnika prije devet godina koštala je Maškarina noge. Prošlo je 3210 dana, presude nema

Ako je operacijski stol Odjela digestivne kirurgije KBC-a u Rijeci mjesto gdje je u noći 10. srpnja 2006. godine za Miroslava Maškarina stao život kakav je dotad znao, gradilište pedesetak metara od kuće njegove obitelji u Kamporu na otoku Rabu mjesto je gdje su stali njegovi dotadašnji snovi.

Iz betonskog platoa, koje pred ulazom poprima oblik polukruga, vire žice na koje su se trebali nastaviti noseći stupovi balkona, a gušteri trčkaraju oko ruzinavih miješalica koje već gotovo cijelo desetljeće nisu ništa promiješale.

Goli, nedovršeni zidovi prizemlja, osam puta sedam metara u tlocrtu i oko tri metra visine, pružaju malo hlada na zvizdanu koji je, iako ljeto broji sitno, na otoku jednako neumoljiv kao u srcu sezone.

Objekt koji je tek počeo poprimati formu, a potom naglo stao s prirodnim rastom, iz prerijetko košene trave strši poput tužnog spomenika Maškarinovim izgubljenim godinama.

No, života ovdje ipak ima. S prednje i stražnje strane nesuđene kuće vrtovi su koje još uvijek održavaju Miroslavovi baka i djed, a unuk im pomaže u skladu sa svojim mogućnostima.

Rajčice i paprike, iako još nisu u potpunosti zrele, izgledaju sočno da ih čovjek poželi odmah ubrati, a po zemlji, ispod lišća i loze, neuspješno se skrivaju bundeve i lubenice gotovo gigantskih dimenzija. Maškarinovoj baki je 77 godina i, kao i on, hoda sa štakama, a djedu su 83, ali štake ne koristi, što ne znači da mu ne bi trebale.

- Nešto ja dodam njima, nešto oni meni. Na kraju to ispada kao natjecanje puževa. Ne zna se tko je sporiji - smije se Miroslav.

Devet godina nakon što mu je, zbog oštećenja trbušne aorte tijekom rutinske laparoskopske operacije slijepog crijeva, amputirana lijeva noga, Miroslav se potpuno promijenio, prerastavši iz mršavog, zbunjenog dječaka pomalo naivnog pogleda u zrelog, snažnog muškarca koji se sa situacijom u kojoj se našao nosi sa stoičkom mirnoćom.

Na prvi pogled ostavlja dojam suzdržane osobe i djeluje relativno povučeno, što je vjerojatno rezultat stotina intervjua i silnih godina sudskih ročišta koja su mu donijela brojna razočaranja. Govori odmjereno i njegove su rečenice prožete nekom vrstom životne mudrosti koju je, na najteži mogući način, stekao prerano. No, kada priča, kod njega se ne osjeća ni trunka gorčine, što je dojam koji dodatno pojačava melodioznost karakteristične rapske čakavice.

Dječaka s fotografija koje su prije devet godina objavljivane u svim hrvatskim medijima i današnjeg muškarca povezuje pogled koji istodobno zna biti ozbiljan, tužan i razigran, a cijeli se taj spektar emocija krije iza iznimno distinktivnih, sedefastozelenih očiju. Jednom kad se otvori, Miroslav postaje zabavan, izrazito duhovit sugovornik. Sklon je autoironiji, što je odlika vrlo inteligentnih ljudi, garniranoj razoružavajućim smijehom.

Izbjegavao kafiće

Nedovršena kuća koju nas je poveo razgledati na najbolji mogući način ocrtava koliko je zreo bio već u tinejdžerskoj dobi i koliko je jasnu viziju budućnosti imao. Počeo ju je graditi još kao srednjoškolac, sam, vlastitim rukama, malo-pomalo, na terenu koji su mu poklonili roditelji.

- Umjesto u kafićima i kladionicama, ja sam vrijeme provodio ovdje. Znao sam raditi i po 12 sati dnevno. U prizemlju je trebala biti radionica, a na katu sam planirao napraviti stan. Ništa veliko, sve skupa to bi bilo stotinjak kvadrata. Ovdje je trebala biti glavna, velika soba, a iza roštilj - govori dok hodamo među golim zidovima.

Djed mu je bio zidar, otac mu je također građevinar i kao mladić Miroslav nije puno dvojio o izboru budućeg zanimanja. To je, kako kaže, tradicija u njegovoj obitelji. S ocem je, priča, radio već od desete godine, pomagao mu i učio zanat, a u Rijeci je završio građevinsku školu. Planirao je postati majstor širokog spektra vještina, oduvijek je bio dobar u popravcima strojeva. Kako za svaku sitnicu u budućem građevinskom obrtu ne bi morao tražiti pomoć, položio je ispite za upravljanje radnim strojevima - bagerom, viličarom, kao i vozački ispit za C kategoriju.

Služenje vojnog roka

Bolovi u trbuhu zbog kojih je završio na operacijskom stolu u nedjelju 9. srpnja počeli su upravo na dan nakon što je proslavio polaganje tog ispita. Planirano polaganje E kategorije nije uspio dočekati, a nasilno je prekinut i niz aktivnosti u kojima je dotad uživao - plesao je u folklornom društvu, obožavao je rapski tanac i druge plesove.

- U to sam vrijeme služio civilni vojni rok u Gradu Rabu. Odslužio sam samo tri mjeseca, ni to nisam uspio dovršiti - priča.

Njegov je novi život počeo 27. srpnja 2006. kada se nakon 17 dana probudio iz kome.

- Sjećam se samo fragmenata, kratkih filmića, dok sam bio u komi. Sjećam se tog buđenja. Bio sam slab, nisam vidio, nisam mogao govoriti. Mjesec i pol nisam mogao jesti. Nije mi bilo jasno što se događa, zašto sam ovdje. Nisam se uopće sjećao dolaska u bolnicu, slijepog crijeva - govori.

Kada je primljen u bolnicu, uvjeravali su ga da je operacija slijepog crijeva rutinska i da će za nekoliko dana biti doma. No, dok je bio pod anestezijom, stvari su pošle po zlu. Prilikom uvođenja troakara oštećena mu je trbušna aorta i ishod je vrlo lako mogao biti smrtonosan. Operacija je potrajala pet i pol sati, Miroslav je radi saniranja ozljede primio pet litara krvi. Aorta se klemirala da bi se zaustavilo krvarenje, ali trajalo je predugo, što je dovelo do potpunog prestanka cirkulacije u donjim ekstremitetima.

Završio je na Jedinici intenzivnog liječenja na Sušaku zbog zatajenja bubrega. Liječnici su pokušali potaknuti cirkulaciju skidanjem gornjeg sloja kože na nogama i uspjeli su je izazvati na desnoj nozi, ali ne i na lijevoj, što je izazvalo nekrozu tkiva zbog koje su mu je nakon desetak dana morali amputirati.

Istodobno sa životnom počela je i Maškarinova pravosudna kalvarija čiji je ishod još neizvjestan. Miroslav i njegova obitelj od države i KBC-a Rijeka tužbom su zatražili naknadu štete u iznosu od 13,7 milijuna kuna, a sudski postupci još traju nakon što je propao pokušaj nagodbe i odbijen ponuđeni iznos od 2,5 milijuna kuna. Miroslav u međuvremenu od države nije dobio ništa - ovisan je o roditeljima s kojima i živi, što je za mladića koji je vrlo rano planirao postati samostalan veoma frustrirajuća situacija.

- Frustrirajuće je, ali pomirio sam se s tim. Ne želim ništa prognozirati, ničemu se nadati, jer sam, s obzirom na sve što se dosad događalo, svjestan da bih mogao ostati bez ičega - kaže pomalo rezignirano.

Birokratski aparat

Zbog prilično neprecizne kategorizacije hrvatskog birokratskog aparata, prema kojemu postoje ratni vojni invalidi, invalidi rada i ostali, u HZZO-u ga vode kao 100-postotnog invalida zbog bolesti i nema prava ni na kakvu naknadu i osnovne potrebe kao što su pomoć u kući, adaptacija prostora, olakšice pri kupnji automobila i slično.

- Jedino što imam su prava na osnovna pomagala, primjerice nove štake svake tri godine, iako se jedne potroše za šest mjeseci, na osnovnu protetiku. Na osnovna kolica svake četiri godine, a ona, pak, propadnu već nakon godinu dana. Srećom ih sam popravljam. Kada sam ih nosio na servis, samo su mi napumpali gume i podmazali ih. Ako bih želio bolja kolica, ne mogu samo doplatiti razliku, nego moram kupiti nova, koja koštaju oko 20 tisuća kuna. Imam pravo na jeftiniju registraciju vozila, ne plaćam cestarinu, iako bi, kako je krenulo, i to mogli ukinuti i, naravno, parkirna mjesta kojih, usput rečeno, ima premalo - ističe.

Zdravstveni problemi koje ima nakon operacije ne svode se samo na nedostatak amputirane lijeve noge. Desna noga, koja je također dugo bila bez cirkulacije, slaba mu je i puna ožiljaka, a stopalo ukočeno.

- Zbog štaka imam problema s vratnom kralježnicom i za to su mi rekli da nije prouzročeno nedostatkom noge. Brzo se umaram, imam probleme s leđima, s koncentracijom, redovito me muče glavobolje, vrtoglavice, tremor ruku, smeta mi svaka promjena vremena. Najgora je fantomska bol koja je svakodnevna već devet godina. Zna me, recimo, boljeti kao da sam udario koljeno na nozi koje nemam, kao da me netko bocka u stopalo, kao da stopalo radi krug... Tu se ne može ništa učiniti. Jedan mi je doktor čak rekao da izmišljam. Tablete izbjegavam, sveo sam ih na minimum, zato jer mi uzrokuju probleme s probavom. Imam probavnih tegoba kojih nisam imao prije operacije, tako da moram paziti što jedem. Ne smijem jesti kiselo, masno, mliječne proizvode, moram paziti na težinu - govori Miroslav.

U bolnici, na raznim pregledima, provede u prosjeku oko 45 dana godišnje. Ni tu nema povlastica.

- Na Rabu nema ništa, osim osobnog liječnika tako da moram često odlaziti s otoka. Dugo se čeka, navodno bi u čekaonicama trudnice i invalidi trebali imati prednost, ali to baš i nije tako. Susretao sam se često sa stavom: Invalid si, ne radiš ništa pa imaš vremena čekati - priča.

Studij u Zagrebu

Upravo je zbog niza zdravstvenih problema morao staviti na čekanje fakultet koji je upisao nekoliko godina nakon kobne operacije. Živio je u Zagrebu pet godina gdje je studirao hotelijerstvo i turizam, što je odabrao s obzirom na to da dolazi s turističkog otoka, no stigao je tek do druge godine.

- Imao sam problema s koncentracijom, bilo mi je teško učiti. Problem mi je kada dugo moram sjediti, vratna kralježnica, glavobolje, umor, vrtoglavica. U Zagrebu nisam gotovo uopće izlazio, smetale su mi česte promjene vremena. Na žalost, morao sam prekinuti studij, iako se želim vratiti i završiti - objašnjava Maškarin.

Još jedna od velikih frustracija za mladića koji je oduvijek bio aktivan i naučen raditi od malih nogu jest nemogućnost pronalaska posla u društvu u kojemu pozitivna diskriminacija za ljude s invaliditetom ne funkcionira baš najbolje. Radio je dva ljeta na pola radnog vremena na naplati parkiranja u rodnom Rabu, no i taj mu je posao problematičan zbog dugog sjedenja.

Rodbina i prijatelji

Rapska klima, blaža od kontinentalne, Maškarinu odgovara, kao i poznato okruženje, život na otoku sa samo desetak tisuća stanovnika, gdje ima rodbinu i puno prijatelja.Druženje s prijateljima jedna je od svakodnevnih aktivnosti koje ga vesele, iako previše ne izlazi. Većinu vremena provodi praveći društvo baki i djedu, kojima zna i kuhati, raditi s njima u vrtu i slično.

Boravak u vrtu ga opušta i iako ne može raditi puno, može pomoći oko zalijevanja i sličnih manjih poslova.

- Jedna od mojih svakodnevnih aktivnosti je tjelovježba. Moram vježbati jedan sat dnevno. Jednom godišnje imam pravo na nekoliko dana terapije, ali to mi nije dovoljno - ističe.

Tu dolazimo do teme njegovih potreba, želja i mogućnosti, odnosno onoga što bi mu olakšalo život, a trenutačno si to ne može priuštiti. Od prilagodbe životnog prostora do bolje prostatike.

- Samo kada košta 30 tisuća kuna više od obične. Stepenice su mi također problem, što znači da treba razmišljati i o liftu, kao i o namještaju, sobi, kuhinji, jer ne mogu 24 sata ovisiti o tuđoj pomoći.

Prilagodba prostora

- Prema vještaku, prilagodba prostora koštala bi 130 tisuća kuna, a realno, ako se postavi i posebna keramika da se ne skliže u kolicima, to je više od 150 tisuća kuna. Prilagodba automobila, i to onog s automatskim mjenjačem koji je skuplji, košta 20-ak tisuća kuna. Električna hidraulična proteza, kojom je čak moguće skijanje i trčanje, košta 50-ak tisuća eura, a model koji ide i u more oko 500 tisuća kuna. Bicikl na tri kotača, osnovni model, košta oko 30 tisuća kuna. Tu su i manje stvari kao što su tenisice. Kako mi ni desna noga nije u redu, ne mogu nositi bilo kakve tenisice, to moraju biti kvalitetniji modeli. Zbog proteze ne mogu nositi ni bilo kakve hlače. Morao sam kupovati tri broja veće, ali to nije rješenje - priča Miroslav.

Želi vlastiti dom

Naravno, ono što posebno želi jest financijska samostalnost za koju se, izborom zanimanja i radom, pripremao već u tinejdžerskoj dobi. Ne želi ulaziti u spekulacije, ali može se pretpostaviti da bi, kao građevinski obrtnik, na svojem otoku sasvim pristojno zarađivao.

Kuću više neće moći graditi sam, malo-pomalo, što mu je bila početna namjera, no želi je dovršiti kako bi imao vlastiti dom. Za to bi mu, procjenjuje, trebalo najmanje 500 tisuća kuna.

Svojedobno je odbio ponudu za nagodbu riječkog KBC-a od 2,5 milijuna kuna, od čeka je njemu trebalo ići 1,9 milijuna, a njegovoj obitelji 600 tisuća kuna. Smatrali su, a i dalje ustraju u tome, da je šteta koja mu je prouzročena liječničkom pogreškom bitno veća i da taj iznos ne pokriva ni osnovne troškovi te sve ono što financijski gubi s obzirom na to da nikad neće moći raditi, pogotovo ne ono za što se školovao.

Cijeli se taj slučaj još uvijek rasteže po sudu, a mogao bi još godinu dana jer je sutkinja dobila taj rok da donese presudu. Bilo je tu već više vještačenja, a radi se još barem jedno, o izmakloj financijskoj dobiti, koje je naloženo na posljednjem ročištu.

Miroslav Maškarin ne želi ulaziti ni u kakve prognoze. Ne želi otkrivati ni svoje životne ciljeve i vrlo je oprezan kada se potegne razgovor o toj temi, kao da želi izbjeći situaciju u kojoj bi ponovno mogao biti razočaran.

Kazneni proces

- Ne znam što će biti za deset, a što za 20 godina, s obzirom na to da mi se zdravstveno stanje stalno pogoršava, a život postaje sve teži i skuplji. Ništa sa sigurnošću ne mogu reći i ne mogu se prepustiti optimizmu - kaže.

Istodobno s privatnom parnicom, na Županijskom sudu u Rijeci se vodi i kazneni progon protiv danas umirovljenoga doktora Branka Popovića koji mu je operirao slijepo crijevo u kobnoj noći 2009. godine. Spor traje već devet godina jer je osuđujuća presuda na dvije godine zatvora uvjetno poništena.

- Taj kazneni proces meni ne znači ništa. Više bi mi značilo da se prizna pogreška i da, nakon mene, nitko više ne mora prolaziti ono što sam ja prolazio. Zanima me istina, da kažu što je bilo. Dokumentacija o tome puno bi mi pomogla u liječenju. Hoće li otići u zastaru, više mi nije bitno. Ako netko pogriješi, treba gledati kako da se to ispravi, što se može napraviti. Taj stav da nitko nije kriv, da se to, eto, dogodilo, to me malo vrijeđa - priča o tome, bez gorčine.

Pitam ga je li mu se ikada javio koji od hrvatskih ministara zdravstva i ponudio neki oblik pomoći.

- Jednom je nazvao Darko Milinović, malo prije nego što je trebao biti imenovan ministrom. Nazvao je mog tatu i rekao mu da će nam pomoći ne zato što je ministar, nego zato što je i sam otac. Nakon toga se više nikad nije javio - dodaje Maškarin.

Bez isprike liječnika

Otkriva i da mu se nikada nitko od liječnika koji su sudjelovali u operaciji nije obratio, objasnio mu što se dogodilo ili se ispričao.

- Samo u sudnici ispričao mi se doktor Popović nakon pet godina procesa. Privatno nije nitko - kaže.

S invaliditetom život mu je pun barijera i komplikacija, od kojih dobar dio otpada na birokratske gluposti.

- Iskaznica za parkirno mjesto traje pet godina. Za novu moram ponovno dokazivati invaliditet, što je potrajalo šest mjeseci. Valjda paze da mi slučajno nije narasla noga - smije se.

O privatnom životu ne želi govoriti i čim se dotaknemo te teme, Maškarin se zatvara. Isto je kada pokušamo razgovarati o hobijima, ali u jednom trenutku ipak otkriva - od novinskog papira napravio je model motocikla Tomos D9 u prirodnoj veličini i poklonio ga prijatelju. Čak se mogu okretati kotači i volan.

Pomiren sa sudbinom

Nakon operacije upoznao je dosta ljudi koji su prošli kroz slične stvari. Svjestan je da je njegov slučaj možda medijski najatraktivniji.

Naučio je prihvatiti invaliditet i promjene u životu nakon operacije i s time se, kako se čini, uspješno nosi.

- Pomirio sam se s tim. Ne mogu se vratiti i promijeniti ono što se dogodilo pa se nema smisla time zamarati. Nisam ni na koga ljut, nisam ogorčen. Život ide dalje - zaključuje mladi Rabljanin.