PROGON KRŠĆANA

PIŠE INOSLAV BEŠKER Sotona se gotovo vazda krije u većini

 AFP

Papa Frane je u Uskrsni ponedjeljak, u katehezi uz molitvu Kraljici nebeskoj, na poseban način spomenuo kršćane, zavapivši za pomoć onima u svijetu koji su “progonjeni, protjerani, ubijeni, kojima je glava odsječena samo zato što su kršćani.” “Oni su naši mučenici danas i mnogi su, možemo reći brojniji nego u prvim stoljećima”, rekao je.

Te Papine riječi izazvale su odjek, razumljiv, ali nerazumljivo slabačak. Senzacija je trajala manje od dana, komentari jedva još dan dulje.

Što bî Papi da “ispali” takvu tvrdnju? Zašto baš sada? I takvih je razmišljanja bilo u komentarima.

Notorno je da, kao čitatelji ili gledatelji, imamo kratku pamet, pa svake godine nanovo otkrivamo iste senzacije. Pa poneki put blenemo kao telad u šarena vrata, zaboravljajući da smo nešto već čuli. Zaboravili ne zato što bismo na neki podatak oguglali - nego zato što nas se to ni prvi put nije dojmilo toliko da bismo podatak uzeli u pamet.

Uostalom, u ovom svijetu, kada u ekskluzivnom klubu G7, koji drma s više od pola svjetske privrede, samo jedna nacija nije kršćanska (Japan), kada u najmoćnijoj svjetskoj vojnoj mašineriji, a to je NATO, samo jedna država nije kršćanska (Turska) - kako se može govoriti o ugrozi kršćana? Kakve su to bajke o njihovu masovnom mučeništvu?

Sezonska gripa

E, niti su bajke, niti Papa to govori prvi (a vala ni drugi) put, niti je on o tome prozborio bilo prvi, bilo jedini. Problem je što na to uho ne čujemo, što nismo uvjetovani primiti i tu informaciju kao zbiljsku, što svaki podatak o stradanjima kršćana u svijetu vidimo kao eksces, negdje daleko, takoreći u divljini, što u tome ne vidimo sistem - dok se eventualno ne pojavi Daiš, ali i tu “Islamsku Državu” vidimo opet kao eksces, kao nekakvu sezonsku gripu koja će proći.

Na žalost, tako nije. Kršćani stradaju - a ponegdje stradaju baš strašno - gdje su manjina. Rekao bih: ne zato što su kršćani, što svjedoče uskrslog Krista, pa ih Sotona razvlači služeći se divljacima, barbarima, zločincima, nego zato što su manjina, kako stradaju manjine među divljacima i barbarima, uključujući u njih i finu gospodu s pomno odabranim kravatama oko vrata, znalački upasiranima s ostalim modnim detaljima. Manjine, naime, generalno nisu u modi. Neuredno ih je imati, osobito ako su razbacane po nacionalnom tkivu. Ako već moraju biti - bolje da su u kakvu getu, nevidljive, nečujne, zaštićene kameleonskom mimikrijom, u kutu, nikome na putu.

Sotona se gotovo vazda krije u većini. Nije točno da Nečastivi, Knez Laži, kao najopakiju svoju laž tvrdi da ga nema. Taman posla. Zlotvor urla u sav glas da Sotone ima, ali da je to netko drugi, da se Đavo ači u manjini. Knez Laži najuvjerljivije dere kada druge uvjeri da je baš to, što on huška, zapravo suštinska pravda i mir. Čak: Pravda i Mir.

Glas za jazide

Katolički pape to znaju. I dižu svoj glas u obranu manjina i kada nisu kršćanske. Čak i kad ih kršćani gone kao Đavo grešnu dušu. Nije li sveti Ivan Pavao II. digao svoj glas u korist muslimana izloženih zatiranju, upravo genocidu u Bosni? Nije li on - koji je uporno opetovao tezu Benedikta XV. da se pregovorima ništa ne gubi a da se ratom gubi sve - podržao, čak zazivao “humanitarnu intervenciju” u Bosni i Hercegovini? Nije li papa Frane digao svoj glas za jazide, koje su ne tako davno nazivali đavlovim poklonicima (i u knjigama izdanima u nas u mojoj ranoj mladosti)?

U krajnjoj liniji, drukčiji stav se ne bi smio očekivati od kršćanina, kamoli od kršćanskog svećenika, ako ozbiljno shvatimo ono što piše u njihovim, kršćanskim evanđeljima.

A ni oni koji ne vjeruju da je ondje zaista Božja objava ne bi, vjerojatno, mogli zanijekati da je posrijedi etički nužan stav: da treba braniti slabijega, ugroženoga, nemoćnoga. Pa to su nas majke i očevi učili dok smo još bili mali: da se ne napada slabijega od sebe.

Ta ista etika, međutim, zahtijeva zauzetost i za kršćane, gdje su manjina, gdje su ugroženi zbog svog svjetonazora, svoje vjere, ili naprosto tradicionalne religijske pripadnosti. Ako neki kršćani drmaju svijetom, ako Obama blaguje na molitvenom doručku a Putin trpa na robiju golosise cure koje su se usudile ne metanisati eparhu - to još ne znači da su svi kršćani na sigurnome i da nas smije boljeti briga za one koji vjeruju da ih je Isus otkupio makar živjeli u Kini, ili Pakistanu, ili Siriji, ili Nigeriji.

Da je kršćanskih mučenika više nego ikada Papa je rekao i ponovio već nekoliko puta. Ta je li moguće? Bogme jest - tko ne vjeruje, eno mu Internet, najopsežnija biblioteka dosadašnjih vremena.

Rekao je to i lani u lipnju, obilježavajući spomen na kršćane pobijene u Neronovim progonima 64. Istinabog pred malo ljudi, u Svetoj Marti, ali prenio je to tada Vatikanski radio.

Govorio je o kršćanskim (i inim, naravno) žrtvama obraćajući se diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici, i ove i lanjske godine, kao što je to uporno ponavljao istom prilikom i Benedikt XVI., a prije njega još dulje sv. Ivan Pavao II., kao što je protiv nasilja govorio, pa se o tome i s Titom dopisivao, bl. Pavao VI., kao što je u enciklici Pacem in Terris naglašavao sv. Ivan XXIII. - a kao njihova prethodnika mirno možemo spomenuti Benedikta XV., papu uzaludnog mirotvorca.

Ali zašto bi to ljudi pamtili? Da se podsjete kako ni svi katolici nisu u tom pogledu slušali ni svoje pape?

Prvi genocid

Broj kršćanskih mučenika - tj. ubijenih ili progonjenih zbog njihove vjere - u prva tri nepuna stoljeća, do Milanskog edikta, penje se na dvadesetak i više tisuća. U epohi koja nije bila štedljiva kad su bili posrijedi ljudski životi. Poslije Spartakova poraza 7000 njegovih boraca razapeto je na križeve duž Apijeve ceste od Kapue pa sve do Rima. Nakon drugoga dačkog rata Trajan je strijebio nekoliko desetaka tisuća Dačana, u prvome organiziranom genocidu u povijesti. Kršćani u rimskoj državi do Konstantina nisu bili progonjeni neprestano i sistematski, nego u pojedinim valovima progona, pod pojedinim carevima. Pod Dioklecijanom ne zato što su vjerovali u Krista, nego zato što su odbijali žrtvovati (i) caru kao bogu, u znak lojalnosti državi (što je bila klimavija, to je država vidnije divinizirana, ne podsjeća li to na nešto?).

A danas?

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:03