LALOVAC ZA JUTARNJI

POREZNA U POVIJESNOJ AKCIJI 'Krećemo u lov na političare koji skrivaju novac u Švicarskoj!

Oni zaista nemaju nikakav razlog iznositi novac iz zemlje - tvrdi ministar financija
 Neja Markičević/CROPIX

Mnogi nisu očekivali da će Boris Lalovac, čovjek koji je igrom slučaja izašao iz sjene vrlo bučnog i koleričnog Slavka Linića, biti ministar koji će privući pažnju. Prvo je to uspio izmjenama Zakona o porezu na dohodak gdje se nije vodio politikantskim povlađivanjem siromašnima, nego je vodio brigu o srednjem sloju. Zatim je na opće iznenađenje uspio srezati proračunski deficit u situaciji kad se činilo da je to nemoguće. Proračunski prihodi su padali, a njegovi kolege ministri su, tradicionalno, pružali otpor te tvrdili da prostora za rezanje - nema. Nije baš najjasnije kako je ministar financija uspio napraviti taj blagi pomak u usklađivanju rashoda s prihodima, ali je činjenica da se to dogodilo.

Zapravo prestaje iznenađivati proaktivnost ministra Lalovca. Trenutačno je u fazi da proučava propise skandinavskih zemalja koje imaju problema s prezaduženošću kućanstava. Zajedno s premijerom čita knjige koje prezaduženost dovode u korelaciju s gospodarskim padom odnosno recesijom. Ako ništa drugo, možemo reći da imamo premijera i ministra koji su u svjetskom literarnom trendu.

Šalu na stranu, problem dužnika u francima, prezaduženih u eurima, o kojima se puno manje piše, baš kao i kunskih dužnika koji više nisu u stanju servisirati čak ni svoj minus na tekućem i kartične troškove, sve je ozbiljniji. U Hrvatskoj je, upozorava Lalovac, zaduženost privatnog sektora, u koji ulaze kako građani, tako i tvrtke, već sada blizu kritičnih granica. Jako zabrinjava i brzina kojom je porastao taj dug, koji se od 2001. do 2007. udvostručio, iako stručnjaci smatraju opasnim i njegov rast od 20 posto u samo pet godina.

Suvremeno rješenje za suvremeno dužničko ropstvo samo je naizgled na dohvat ruke. Da bi to rješenje bilo pravno održivo, veći broj institucija morat će koordinirati svoje napore i doći do nekog kompromisnog rješenja. Lalovac gura svoje, lobira, čeka i testira. Ne želi, ističe, u Hrvatskoj 21. stoljeća vidjeti “dužničko ropstvo” i ljude koji nemaju izbora.

I uz sve to upustio se u možda najzahtjevniju akciju od svih akcija koje trebaju brinuti o državnoj lisnici: krenuo je u potjeru za novcem na računima stranih banaka koji vlasnici računa ne mogu pravdati prijavljenim prihodima. Radi se, izgleda, o desecima milijardi.

Vidjeli smo što nam je donijela “afera Swissgate”, u kojoj su razotkriveni tajni računi u švicarskoj podružnici HSBC banke. Među vlasnicima računa ima i Hrvata. O kolikom broju naših ljudi zapravo govorimo kada upozoravamo na takve “crne” račune?

- Prvo je važno utvrditi radi li se tu samo o novcu koji nije oporezovan, iako je trebao biti, ili se radi i o novcu koji je rezultat nelegalnih aktivnosti, odnosno koji je nezakonito stečen. Naime, kada nešto oporezujete, onda to automatski legalizirate, a kod tih transakcija nije uvijek svrha legalizirati ih, nego utvrditi i eventualni nesrazmjer imovine.

Prema prvim podacima koje je Ministarstvo financija dobilo u međunarodnoj razmjeni podataka, u kojima je Hrvatska sudjelovala prvi put, oko 28.000 naših građana ima otvorene štedne račune u inozemstvu. To su podaci samo za drugu polovicu 2013. godine i njih treba upariti s podacima Ureda za sprečavanje pranja novca i Porezne uprave. Ako se kod dijela njih utvrdi da se radi o novcu naših građana na radu u inozemstvu, takozvanih gastarbajtera, naravno da oni neće ući u fokus naše istrage jer su ti ljudi pošteno vani zaradili svoj novac. Isto je i s umirovljenicima, koji su svoju mirovinu zaradili u inozemstvu.

No, među tih 28.000 ljudi treba pronaći one koji ne spadaju ni u jednu od tih skupina. Stoga ćemo sada prvi put detaljno analizirati takve podatke. Zato smo, uostalom, i ustrojili Ured za velike porezne prijevare, u kojem smo zaposlili 10 vrhunskih mladih analitičara. Oni će gledati cjelokupnu financijsku sliku i pokušati locirati ljude koji se sumnjiče za utaju poreza ili neke druge nelegalne aktivnosti.

Koje će skupine biti u fokusu?

- Pokušat ćemo, prije svega, pronaći političare. Kada govorimo o poduzetnicima, za njih je logično da posluju s inozemstvom, pa tamo imaju i otvorene račune. Isto je i s gastarbajterima. No, ako je riječ o političarima, onda je to već sumnjivo. Zašto bi oni iznosili novac u Luksemburg, Švicarsku ili neku treću zemlju, umjesto da štede u Hrvatskoj, u čiji bankarski sustav, barem deklarativno, vjeruju? Koji je motiv da iznose novac? Tim više što su u Hrvatskoj i kamate na štednju bile više nego u inozemstvu, a tamo se plaćao i porez na kamate, kojeg ovdje nije bilo. Već i to su prvi indikatori da se može raditi o nečem sumnjivom. Osim toga, imovinu političara je i lakše provjeriti jer za to postoje podaci. Točno se zna kolike su njihove plaće i koju imovinu posjeduju.

Dakle, najprije će se tražiti ima li među hrvatskim štedišama u inozemstvu političara?

- Svakako. Ako se netko cijeli život bavio politikom, zna se koliko je mogao zaraditi. K tome, postoje i porezne kartice u kojima se vidi koliko su zarađivali. To će biti jedan od najznačajnijih pothvata Ministarstva financija uopće. Radit ćemo na sveobuhvatan način. Nema nedodirljivih! I javnost s pravom traži određene odgovore. Uvijek se govorilo da političari kod nas uživaju nekakvu posebnu zaštitu. E pa kod njih se i najlakše može utvrditi nesrazmjer imovine.

Teško da će vam iz HSBC-a stići nekakva imena. Ipak, sumnjate li već na pojedine političare?

- Teško da će Porezna uprava u tom slučaju uspjeti doći do konkretnih imena, pa ćemo vjerojatno morati ići preko drugih institucija, posebno preko Ureda za sprečavanje pranja novca. Važno je vidjeti kada su se određene transakcije događale. Isto tako, kada je netko prebacivao novac u inozemstvo, morao je dati određeno ime. Naravno, teško da ćemo dobiti imena, ali ako postoji sumnja da je netko prebacivao novac, onda već imamo ime nekog na koga sumnjamo.

Ono što znamo, to je da je najveći dio novca iz Hrvatske otišao na račune triju zemalja. To su Austrija, Švicarska i Lihtenštajn. Upravo prema iznošenju novca u te zemlje je bilo najviše prijava Uredu za sprečavanje pranja novca. Problem je, međutim, što upravo te tri zemlje ne daju podatke o štedišama. Ipak, ako na nekoga sumnjamo, barem imamo odakle krenuti.

Vlada je krenula u rješavanje problema dužnika u švicarskim francima, a najavljujete i pokušaj rješavanja problema svih prezaduženih građana. To su dvije različite stvari. Dokle ste došli u tome?

- Kada je riječ o dužnicima u francima, njihov problem počeli smo rješavati još prije dvije godine jer je prva mjera donesena 2013., kada je Zakonom o potrošačkom kreditiranju kamatna stopa za dužnike u francima snižena sa 5,6 na 3,23 posto. To je bio prvi značajan doprinos ove Vlade u rješavanju problema građana koji imaju kredite u francima, iako su nam mnogi prigovarali kako ne bismo smjeli administrativnim mjerama snižavati kamatne stope. No, to je pomoglo dužnicima jer im je ukupan teret otplate smanjen za 400 do 500 milijuna kuna. Druga mjera ove Vlade bilo je nedavno administrativno zamrzavanje anuiteta na godinu dana po obračunskom tečaju od 6,39 kuna za franak.

Sada se postavlja pitanje kako riješiti problem na duge staze. Vlada je inicirala rješavanje problema, sada se razmatra više mogućih rješenja. HNB je, primjerice, ponudio model najma stanova, što, moram priznati, nije loš model jer bi potaknuo razvoj tržišta leasinga stanova u Hrvatskoj. U središnjoj su banci dali i mogućnost konverzije kredita u francima u eure, dok su kod moguće konverzije kredita u francima u kune rekli kako joj nisu skloni. Sada se postavlja pitanje po kojem tečaju i na koji način izvršiti konverziju kredita u euro. Naime, dužnici i danas to mogu učiniti, samo je pitanje tko bi normalan to učinio, budući da bi prošao skuplje. Dakle, takva konverzija - toga moraju biti svjesni i u HNB-u i u bankama - ne dolazi u obzir.

Potrebno je otvoriti više opcija, pa neka ljudi sami odaberu na koji će način riješiti svoj problem dugovanja u francima. Konverzija se, primjerice, može izvršiti po nekakvom srednjem tečaju između početnog i sadašnjeg, od čega se može otpisati i dio glavnice. Ljudi bi vjerojatno bili spremni izvršiti konverziju kredita iz švicaraca u eure po takvom modelu. No, pritom moraju znati da će im i kamate biti onakve kakve se obračunavaju na kredite u eurima, a ne kao dosad, na kredite u francima. Ovdje se postavlja i pitanje tko bi snosio tako nastali trošak. Pošteno bi bilo da dio tereta snose i banke, i HNB, i dužnici, i država.

Druga mogućnost je davanje stanova u najam. Pretvaranje kredita u kune očito nije opcija, iako bismo svi to voljeli. Dakle, bit će više rješenja, a svatko će sam morati dobro izračunati i odvagati kakvo mu se rješenje isplati.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:57