Prekasno je za čekanje sponzora, spasiti je može samo Bandić

Osjećam se kao da mi posipaju sol na krvavu ranu kad od nekoga vremena čitam i slušam kako se moja najveća sportska slabost, Cibona, našla pred provalijom i samo što se nije sunovratila. Desetljećima sam rodbinski vezan uza nju, od djetinjstva zaljubljen u njene boje, a osjetio sam i neponovljivu počast kad sam je, pod ondašnjim nazivom Lokomotiva, od 1969. do 1973., dakle četiri godine, predvodio kao predsjednik.

Bez providnoga skromnog skrivanja, svjestan sam da sam sa svojim vrlim suradnicima, prije svih s pokojnim Vladimirom Anzulovićem, trenerom Mirkom Novoselom i članovima uprave Borisom Lalićem i Brankom Lentićem, pridonio da iz posvemašne prosječnosti i siromaštva izraste u imućnu i snažnu momčad, najprije na jugoslavenskoj, a potom i na europskoj košarkaškoj pozornici. Ali i to da su mi s mojim padom - nakon što su me poslije kraha Hrvatskoga proljeća odstrijelili s mjesta glavnoga urednika tjednika Studija, bez premca najnakladnijega i najprofitabilnijega lista u ondašnjoj državi - bili vezali ruke tako da su sva vrela prihoda hametice presahla, pa mi nije bilo druge nego se povući u nemoći.

Srećom, besparica na Tuškancu nije dugo potrajala, jer je iz Aladinove svjetiljke izronio sportski zaljubljenik, partijski moćnik Slavko Šajber, koji se visoko uzdigao poslije korjenite promjene vladajuće političke vrhuške, i zahvaljujući njemu, na temeljima Lokomotive, stvorena je Cibona (na latinskome: Dobra hrana), koju je manje milom a više silom moralo štedro poduprijeti pet najjačih gradskih prehrambenih tvrtki. Dugo je trajala zlatna era Cibone kad se, povrh pregršt domaćih naslova prvaka i pobjednika kupa, po dva puta okitila zvanjem klupskoga prvaka Europe i Kupa europskih pobjednika kupova.

Novac je pritjecao odasvud, igrači su bili krezovski plaćeni, a društveni prestiž je nalagao da svatko tko je u purgerskome svijetu nešto značio, ili je mislio da znači, prati njene utakmice i bude zamijećen tijekom televizijskoga prijenosa. Kadgod bi uzmanjkalo novca za izgradnju velelepne dvorane ili za kupnju skupe zvijezde, gradski čelnici bi smjesta odvezali kesu.

O Maccabiju se skrbi država

Dašto da sreća prati bogate, pa je stoga sudbinsko pitanje: bi li se Cibona vinula u svemir da 1983. nije presudio slučaj? U odlučnome srazu doigravanja, u Šibeniku su ukrstili mečeve domaća Šibenka, predvođena golobradim, raskošno nadarenim maloljetnikom Draženom Petrovićem, i sarajevska Bosna. S dva Draženova ubačaja s linije slobodnih bacanja u posljednjoj sekundi Šibenka je usrećila svoje sugrađane i prvi put postala prvak Jugoslavije.

No radost je trajala previše kratko budući da je natjecateljska komisija, nalazeći kako je vrijeme bilo prekoračeno doslovce za treptaj oka, nepravedno poništila utakmicu i odlučila da je sutradan ponove. U Šibenki su bili ojađeni zbog neviđene otimačine pa su čelnici i igrači uzavrele južnjačke krvi spontano odlučili da se ne pojave na igralištu. Bosna je dobila prvenstvo za zelenim stolom. I sada evo pretpostavljena pitanja: što bi bilo da je bilo?

Da je Šibenka ostala prva kao što je trebalo biti po pravici, stariji Petrović - Aleksandar - zasigurno bi se vratio iz Cibone u matičnu sredinu, i zajedno s Draženom se okušao u Kupu prvaka. Ovako je krajnje razočaranim Šibenčanima splasnula volja i nisu pokušali odvratiti Dražena da ne ode u vojsku. Dok je služio u Beogradu za njime je krenula bjesomučna strka u kojoj mu je najbolju ponudu podastrla Cibona, a kao uteg je značajno prevagnuo i brat Aleksandar. Ostalo je povijest. S Draženom Petrovićem kao vođom, “Vukovi s Tuškanca” poharali su Europu i neizbrisivo utisnuli svoje ime u zlatnu knjigu velikana. A novac je pritjecao kao grumenje iz zlatonosne rijeke.

Međutim, Cibona nije bila jedina koja je uživala visoku zaštitu. U košarkaškome svijetu je poznato da je Maccabi bio pod paskom države Izraela; da je ljubljanska Olimpija također bezbrižno uživala na sisi Dežele; da su beogradske momčadi, najprije Crvena zvezda, a potom Partizan, imale otvorene putove do vladinih tajnih računa; da je za madridski Real neskriveno drukao španjolski kralj Juan Carlos (uostalom, ono Real znači: kraljevski) pa prema tome...; da je Žalgiris bio zaštitni znak Litve i pod njenom novčanom skrbi; da je sarajevska Bosna dobivala kolikogod joj je bilo potrebno; da je splitska Jugoplastika, dok je triput zaredom stala na vrh Europe, imala stalni ulaz u gradsku blagajnu; da su talijanski vodeći klubovi osvajali vrhunske naslove nakon što su najjači tajkuni plaćali dolazak bajoslovno skupih Amerikanaca u njihove redove; da su atenski ljuti suparnici Panathenaikos i Olimpiakos bili pod kapom milijardera brodovlasnika...

Tito, Tuđman i Sanader

I nije tako bilo samo u košarci. U nogometu se obrću neusporedivo brojnije milijarde pa bi nas odvelo u nedogled nizanje primjera izdašnoga ulaganja u najpoznatije svjetske klubove. Tek spomenimo se prošlosti s naših prostora. Nakon nastanka Titove Jugoslavije 1945., prvi koji se osladio s blagodeti neumjerenoga plaćanja bio je vojnički klub Partizan kome su generali nemilice upumpavali koliko god su njegovi šefovi zatražili. Crvenu zvezdu i Sarajevo štitile su srpska i bosanska policija, Olimpiju slovenska vlada i tako dalje.

Prvi predsjednik neovisne Hrvatske Franjo Tuđman, zna se, bio je najvatreniji dinamovac i njegovom zaslugom plavi su živjeli na visokoj nozi, dobivali šakom i kapom i toliko se pojačali da su lako ulazili u završnice Kupa prvaka. Bivši premijer Ivo Sanader svojoj mladenačkoj ljubavi Hajduku nije mogao reći “ne” i na tome su mu sugrađani s Poljuda i dandanas zahvalni.

Kako kaže narodna, postoji ono “ali” koji curi sreću kvari. I tako kad se kolo sreće okrene naopako, u vremenima recesije i promjene političke prevlasti, pipe naglo presahnu i krene po zlu. Pa su zato doskorašnji milijunaši iz Cibone preko noći spali na prosjački štap, a uzorno nagrađeni i uredno isplaćivani ljudi iz njene glomazne klupske administracije i stručnih štabova odjednom su doživjeli ružnu stvarnost da mjesecima ne prime ni žute zarađene lipe.

Gradnonačelnik Milan Bandić, koji provjereno voli sport, a nadasve nogomet, košarku, rukomet i vaterpolo, i sam pritisnut pritiscima da mora odstupiti, prestao je pomagati Dinamo, Cibonu, RK Zagreb i VK Mladost. Pa je za čas došlo do one: ki bi gori, sad je doli. U slučaju Cibone presudio je i strahoviti zagrebački jal, kad po glavama sposobnih i promućurnih udari glasovita hrvatska daska, eda bi ih poravnala s prosječnima, nesposobnima, nedarovitima i mediokritetima. Bojim se da su se vrhovnici moga omiljela kluba zato olako riješili svoga sjajnog direktora Bože Miličevića koji je čarobnim umijećem uspijevao namaknuti novac i kad je bilo potrebno poravnao poslovanje do pozitivne nule.

Nedovoljno iskusni Knego

Ali kad su se zakotrljale opake glasine da se Bože bavi nečasnim poslovima, da se veći dio priskrbljena novca zalijepi za njegove prste, da je mutni muškaroš i na oštrici noža nadomak zatvora - došlo je do raskola. Iznurenome Boži Miličeviću je pukao film sve po onoj: što mi to treba, a i u klubu su brzopleto pomislili kako će njegovom smjenom umiriti javnost koja je, kao na gladijatorskim borbama, obarala palac i žedna krvi tražila glavu poraženoga suparnika. Pa se dogodilo, da je Božin nasljednik, klupska legenda Andro Knego - umjesto da pod njegovom paskom uči kako valja vrludati između Scile i Haribde - još nedovoljno iskusni negdašnji konzul u Milanu bude bačen u arenu u ralje lavovima.

Dobri i pošteni Andro (koga sam, usput rečeno, kao dječarca doveo iz Dubrovnika u Zagreb) zato nije stigao da dovoljno ojača i ulovi se u koštac sa sve gorom besparicom. Jer sada su takva vremena da svaka iole primamljivija ponuda odvede bolje igrače u Tursku, Grčku, Španjolsku, Rusiju, Ukrajinu i gdje još sve ne. Godišnja plaća najbolje plaćena košarkaša Olimpiakosa veća je od cijeloga Cibonina proračuna. Pa kako će onda bogec bistrički biti kadar da se pohrve s Golijatima? Golome čovjeku ne možeš zavući ruku u džep, eto to je naša sportska stvarnost.

Budućnost ostalih klubova

Sve dok grad Zagreb ne shvati da je i Cibona jedna od njegovih ikona i da je stoga treba podržavati i držati je na životu, ona će tonuti dotle dok se ne nađe na dnu kaljuge. Ili će pak članovi uprave paliti svijeće na Kamenitim vratima sve dok ne pronađu velikodušnu osobu duboka džepa, kakav je Emil Tedeschi koji je preporodio Cedevitu, jer se još jedino tako mogu iskobeljati iz paukove mreže. Sve više strepim od pomisli kako su im pokušaji da umilostive gradske vijećnike ravni nemogućoj misiji.

Ne postoji zaludu izreka: koliko para, toliko i glazbe! Jedino zdrav novac od grada može spasiti Cibonu od bankrota. Sve ostalo su fantazmagorije. A pritom, dok ne bude prekasno, treba mućniti glavom i zamisliti se o budućnosti Dinama, RK Zagreba i VK Mladosti, dičnih poklisara zagrebačkoga sporta i Zagrepčana.