Prošli smo najgore od svih iz bivše države. On je kriv za sve. Tko? Slobodan Milošević

Deset godina nakon pada režima Slobodana Miloševića Srbija je jedina zemlja nastala raspadom bivše Jugoslavije koja nije dosegnula stupanj ekonomskog razvoja iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Koga god upitate u Srbiji tko je za to kriv, uprt će prstom u Miloševića. Čovjek čije su slike prije 20 godina nosali Srbijom poput ikona, slavili ga kao božanstvo, fanatično mu klicali i gurali se pod njegovu zastavu, danas je kriv za sve. Njegov grob pod lipom, zaboravljen iza teških željeznih vrata u dvorištu obiteljske kuće u Požarevcu, opasane visokim zidom - upravo onako kako su ograđene mnoge kuće po kosovskim selima - nije mjesto hodočašća.

Glogov kolac u grobu

Nakon upornog pritiskanja zvona tamnozelena vrata otvorit će sjedokosi starac i sumnjičavo vas pogledati kada mu kažete da biste htjeli vidjeti Miloševićev grob. Očito, takvih nema mnogo, pa oprezni starac pokušava otkriti motive. Nakon nekoliko minuta natezanja, uz višekratno obećanje da ništa nećemo fotografirati, pustit će nas u dvorište, motreći naše torbe. Prije tri i pol godine, Miloševićev prezimenjak Miroslav, član pokreta Otpor, zabio je u Slobin grob glogov kolac kako bi onemogućio da se “zao duh” ikada vrati. Čuvar Miloševićeve kuće, u kojoj godinama nitko ne živi, i njegova groba pod lipom čiji su listovi prošarani prvom pozlatom jeseni, zato je na oprezu.

“Iskopat će njega Laki”, kaže Nebojša Sokolović, aludirajući na Lakija Topalovića iz kultnog filma Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug”, “i smjestiti ga ondje gdje mu je mjesto: na smetište povijesti”. Sokolović je jedan od najpoznatijih požarevačkih otporaša i skupo je platio protivljenje Miloševićevu režimu. Brutalno je, zajedno s još dvojicom članova Otpora, pretučen 2. svibnja 2000. godine. Batinanje i cipelarenje osobno je predvodio Miloševićev sin Marko.

“Dobio sam strašnih batina, a posljedice i danas osjećam. Tjednima nakon izlaska iz bolnice s onim užasnim, crnim podljevima ispod očiju izgledao sam kao panda. Takvo je bilo Miloševićevo vrijeme”, priča Sokolović. Kad se 5. listopada 2000. rušila Miloševićeva strahovlada i kad se, pošto je odbio priznati izborni poraz, pod naletom ogorčene svjetine na beogradskim ulicama morao povući s vlasti, nakon što su mu poslušnost otkazali i vojska i policija, ljestvica očekivanja građana Srbije bila je visoko podignuta. No, prosječna plaća u Srbiji, 10 godina kasnije, mizernih je 334 eura, najniža u regiji, čak 100 eura manja od one u Crnoj Gori, što nije bilo nikada u povijesti. Vidi se to na svakom koraku, možda ponajbolje u boemskom dijelu Beograda, Skadarliji, gdje konobari koji su u boljim vremenima uvečer jedva nalazili poneki stol za kasnije goste sada stoje besposleni na ulici i vabe namjernike.

Đinđićeva Srbija

“Kad se Srbin odriče kavane, zna se koliko je sati”, kaže konobar u Putujućem glumcu, jednom od restorana u nizu.

Miša Brkić, politički analitičar, podsjeća kako su dva mjeseca nakon Miloševićeva pada iz kabineta premijera Zorana Đinđića stizale optimistične najave da će Srbija 2007. zajedno s Hrvatskom ući u Europsku Uniju. No, kaže, još dok je Đinđić bio živ, vidjelo se da se Srbija uplašila onog što je čeka - bolne tranzicije, nepopularnih reformskih rezova, nužne modernizacije. Kao i više puta u svojoj povijesti kad se našla na raskrižju, nije znala kamo bi. Ubojstvo Zorana Đinđića 12. ožujka 2003. i dolazak vlade Vojislava Koštunice, godinu dana kasnije, unazadili su Srbiju barem za 10 godina, kaže Brkić. No, ipak, Beograd danas izgleda malo manje sumorno nego početkom milenija. S ulica su nestali oni raspadajući autobusi javnog prijevoza, policija se više ne vozi u “stojadinima”, a benzin se ne prodaje u plastičnim bocama na svakom raskrižju. I svaki peti prolaznik, kao što je to bilo u Miloševićevo vrijeme, više ne hoda u maskirnoj uniformi. Najprevođeniji srpski pisac Zoran Živković, čiji su knjige prevedene na 21 jezik i objavljene u 54 zemlje, a među njima je i Hrvatska, na dan Miloševićeva pada, 5. listopada, slavi i svoj rođendan. Krajem devedesetih nagutao se suzavca i osjetio pendrek na leđima kada je sa skupinom intelektualaca sudjelovao u antimiloševićevskim demonstracijama.

“Promjene se ipak vide. Danas kad iz Novog Beograda, gdje živim, hoću u centar, znam da će autobus doći za tri minute, znam da ću onamo stići razmjerno brzo jer postoji žuta traka i znam da ću iz autobusa izaći živ. U Miloševićevo vrijeme ni u jedno od toga nisam bio siguran”, objašnjava Živković.

U Knez Mihajlovoj i na Terazijama, u srcu Beograda, više nema skupljača potpisa za neotuđivost “kolijevke srpstva”, Kosova, ni kojekakvih mitinga na obližnjem Trgu Republike. No, zato su skupovi premješteni pred prozore ministra ekonomije Mlađana Dinkića, na Bulevaru kralja Aleksandra, gdje svakodnevno očajni radnici traže plaće i posao, ili pred Trgovački sud u Masarykovoj, gdje se hvataju za slamku spasa, nadajući se da će bar nešto iskamčiti iz stečajnih masa propalih tvrtki koje su završile na bubnju. “Naprosto, Kosovo nije među prioritetima običnih ljudi”, uvjerava me Dragan Bujošević, glavni urednik Politike, na četvrtom katu zgrade te velike novinske kuće u Makedonskoj ulici, gdje su u Miloševićevo vrijeme vedrili i oblačili Žika Minović i Dragan Hadži Antić. “Kosovo još može proizvesti vatru, ali više ne može zapaliti Srbiju”, kaže on. Seljaka s tradicionalnom srpskom šajkačom na glavi, koji je iz Grocke na tržnicu Zeleni venac dopremio jabuke i grožđe, sljedećeg jutra pitam što mu danas znači Kosovo. “Volio bih da je u sastavu Srbije, ali da jest, ne znam što bismo s njim”, kaže. Dodaje kako ga više muči što sve teže prodaje svoje jabuke. “Ljudi nemaju para”, dodaje.

Zemunska budala

A u središtu Zemuna, na Magistratskom trgu, u sjedištu Srpske radikalne stranke, zamjenik Vojslava Šešelja, Dragan Todorović, uvjerava me kako je laž da Srbe Kosovo više ne zanima. “To tvrde oni koji su proizveli ovu ekonomsku krizu, pa zaokupljenost ljudi problemom kako preživjeti tumače njihovom nezainteresiranošću za Kosovo”. Todorovićev kabinet, kao i sve prostorije Srpske radikalne stranke, pun je slika haaškog pritvorenika Šešelja i nacionalnih simbola, a bedž sa Šešeljevim likom krasi i rever Todorovićeva sakoa. On, naravno, ne misli da samo Kosovo treba biti u sastavu Srbije; Šešeljeve pristaše, koje sada, u njegovoj odsutnosti, predvodi Todorović, nikada se nisu odrekli ideje velike Srbije i granice s Hrvatskom na liniji Virovitica, Karlovac, Karlobag.

Pitam Todorovića ne misli li da je smiješno govoriti i danas o Velikoj Srbiji kada ona nikada nije bila manja, kada je Hrvatska međunarodno priznata država, članica NATO-a i pred ulaskom u Europsku Uniju. No, on odgovara protupitanjem: “Jeste li prije četrdeset godina mislili da će se Jugoslavija raspasti?” I objašnjava kako se geopolitičke prilike mijenjanju, kako je Europska Unija pred raspadom, kako se tresu ne samo Belgija i Španjolska nego i druge europske države.

“Što ti, bre, napriča ta budala?” pita me taksist na vožnji od Zemuna prema centru Beograda kad mu kažem da sam upravo razgovarao s Todorovićem. “Taj kamiondžija običan je kriminalac, kao i cijela njegova stranka. Sve lopov do lopova, bre. Znam ih ja dobro. Davali džabe ljudima iz Krajine zemlju da ovdje grade kuće, pa ovi stalno za njih glasaju. Ni jedan rođeni Zemunac za njih ne glasa, ali dođoši - svi redom”.

Ruševine od NATO-a

No, Šešeljevi radikali ni izbliza nisu više ono što su bili prije nego što su se podijelili i prije nego što je njihov bivši šef, Tomislav Nikolić, svoju frakciju pretvorio u Srpsku naprednu stranku, koja je umila retoriku i koja danas, suštinski gledano, u svom programu gotovo i nema bitnih razlika u usporedbi s Tadićevom Demokratskom strankom ili Dačićevom Socijalističkom partijom Srbije. I jednima i drugima puna su usta Europe, mada će Žarko Korač, nekadašnji potpredsjednik u vladi Zorana Đinđića i vječni skeptik, reći da ne vjeruje u “nacionalizam s ljudskim likom”, kako neki pokušavaju opisati politiku bivšeg Šešeljeva pulena, Tomislava Nikolića. “Govoriti o nacionalizmu s ljudskim likom isto je što i pričati o ljudožderu koji ne jede meso”, govori Korač dok sjedimo u njegovoj omiljenoj bašči hotela Mažestik, na početku Knez Mihajlove. U Ulici kneza Miloša, nekoliko stotina metara istočno, koja se strmo spušta prema autocesti, gdje vlada neopisiva gužva na Gazeli zbog sanacije mosta, te prometne žile kucavice Beograda, još stoje napola srušene zgrade bivšeg Generalštaba JNA, pogođene tijekom NATO-ova bombardiranja u proljeće 1999. Danas je to turistička atrakcija Beograda, a jednu od njih, točno prekoputa zgrade Ministarstva vanjskih poslova, svakodnevno, dolazeći i odlazeći s posla, gleda i Vuk Jeremić, srbijanski “inoministar”. U toj je ulici i hrvatsko veleposlanstvo, s čijih su prozora netom poskidane debele metalne ploče koje su dugo štitile okna od mogućih kamenica. Veleposlanik Željko Kuprešak kaže da im je neobično raditi uz toliko prirodnog svjetla, no zadovoljno dodaje da je i to jedan od pokazatelja promjena u Srbiji. Na više mjesta u središtu Beograda reklame su Cedevite i Kraševih Dorina čokolada, našičke Nexe grupe, a Todorićeva Idea, srpska inačica Konzuma, zauzela je suterenski prostor golemog Poslovnog centra Ušće. Ondje je mnogo hrvatske robe, koju kupci ne bojkotiraju zbog zemlje iz koje dolazi, no prevrću je i zagledaju cijene u želji da prođu što jeftinije.

50 posto industrije državno

Ambasador Kuprešak kaže kako mu u Srbiji sugovornici često znaju reći da srpski kapital nije dobrodošao u Hrvatskoj, a onda ih on razuvjerava pitanjem kolike su njihove investicije u drugim zemljama u okruženju. Izuzme li se Bosna i Hercegovina, i to samo Republika Srpska, gotovo da ih i nema.

Analitičar Mišo Brkić objašnjava zašto je tako, ali i zašto je Srbija od planiranih dvije milijarde ulaganja u ovoj godini ipak uspjela realizirati 800 milijuna eura. Kaže da je to zbog toga što je u Srbiji sve jeftinije nego u Hrvatskoj, od radne snage, preko poreza, do troškova poslovanja. Hrvatska je već pred vratima Unije, pa kapital hrli onamo gdje može više zagrabiti. No, zabrinjava ga što u Srbiji i danas većina radnika misli da je upravo država ta koja im mora osigurati i posao i plaću. Istodobno, politika iz svojih razloga diže hajku na tajkune, gaseći poduzetnički duh. “U Srbiji je”, kaže Brkić, “u posljednjih pet godina izmišljeno bar 20 mafija - građevinska, financijska, farmaceutska, nogometna, ovakva i onakva. Pedeset posto srpske industrije još je državno, država je najveći poslodavac i najveći monopolist. “Ne bih se čudio”, kaže Brkić objašnjavajući poslovnu filozofiju koja je zavladala, “da jednog dana u Srbiji sve bude nacionalizirano”.

No, ljude koji u Srbiji žive s prosječnih 334 eura mjesečno, što je više nego upola manje od hrvatskog prosjeka, ne zanimaju previše analize i opisivanje stanja. Zanima ih bolji život u zemlji koja je, kao kaže jedan sugovornik, u deset Miloševićevih godina “ratovala sa svima, uključujući i najmoćniji vojni savez na svijetu, i sve ratove redom izgubila”. Cijene u beogradskim izlozima, restoranima, ali sve više i one na tržnicama gotovo su jednake onima u Zagrebu. Teško se živi i svi govore da je nekad davno bilo bolje.

Drugovi i gospoda

Na zidu Knez Mihajlove nekoliko plakata poziva na osnivanje Komunističke partije i mami potencijalne nostalgičare Titovom slikom i pitanjem koje nudi i odgovor: “Dok smo bili drugovi, živjeli smo kao gospoda. Sad smo gospoda, a kako živimo?” U Beogradu odavno nema grafita iz Miloševićeva razdoblja koji je stajao na ogradi jednog gradilišta u Novom Beogradu: “Bravar je bio bolji”. No, Titov grob u Kući cvijeća, za razliku od onog Miloševićeva pod požarevačkom lipom, i dalje svakodnevno posjećuje mnoštvo ljudi. Zatekli smo ekskurziju slovenskih srednjoškolaca koji su sa zanimanjem gledali izložbu štafeta i čudili se slikama Tita s astronautima, snimljenim za posjeta Americi.

A malo dalje od Titova groba, na Dedinju, u Tolstojevoj 33, još je jedno prazno ogromno zdanje u kojem je nekoć živio Milošević, vila gdje je posljednjih godina, do uhićenja, stanovao Joca Amsterdam, ograđena još većim zidom od onog kojim je opasana Slobina rodna kuća u Požarevcu. Po Beogradu se priča da ju Miloševićeva supruga Mira Marković, kako bi lakše sastavila kraj s krajem u Moskvi, gdje živi posljednjih godina, iznajmljuje za 10.000 eura mjesečno bogatunima iz Gazproma.

Čudna zemlja

“Srbija je čudna zemlja - tri najvažnija groba u toj državi nisu na groblju, nego u bivšem Titovu ružičnjaku, pod nekom lipom i negdje na Adi Ciganliji”, kaže mi jedan sugovornik, misleći na Josipa Broza, Miloševića i Dražu Mihailovića. No, definicija današnje Srbije mnogo je složenija i slojevitija od onoga “čudna zemlja”. Iako se obično kaže da je sve što u Srbiji vrijedi u Beogradu, Beograd nipošto nije Srbija. Postat će vam to jasno čim krenete prema jugu. Čak ni ne morate predaleko, dovoljno je stotinjak kilometara, do Požarevca. Dok u čudu gledam u korov zarastao Bambiland, kasnije preimenovan u Bambipark, suludi projekt Slobina sina Marka Miloševića, očajnu imitaciju Disneylanda na prilazu Požarevcu, ili diskoteku Madonna, utvrđenu poput vojne baze, gdje je također carevao Milošević junior, jasno je da se Srbija u desetljeću od Miloševićeva pada uvelike promijenila. I značajno smanjila u odnosu na onu kakvom ju je Milošević, prije nego što je dospio pod lipu, želio napraviti.