PIŠE MORT ROSENBLUM

RAT U EUROPI Amerika je nakon 11. 9. počela nalikovatipolicijskoj državi. Hoće li i Francuska?

 AFP

Prvi međunarodni zadatak Morta Rosenbluma bio je izvještavanje iz rata u Kongu, gdje ga je Associated Press poslao 1967. godine.

Nakon Konga Rosenblum je bio šef AP-jevih ureda u Kinšasi, Lagosu, Kuala Lumpuru,

Jakarti, Singaporeu, Buenos Airesu i Parizu.

Od 1979. do 1981. bio je urednik u International Herald Tribuneu, a nakon toga se vraća u AP kao specijalni dopisnik sa sjedištem u Parizu. Izvještavao je iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Napustio je AP 2004. godine, a 2008. je s prijateljima pokrenuo Dispatches, kvartalni magazin.

Rosenblum predaje međunarodno izvještavanje na Sveučilištu Arizona, napisao je desetak knjiga, od ‘Pučevi i potresi’ 1981. pa do ‘Mala horda luđaka: Elementi globalnog izvještavanja’ 2010.

Knjiga ‘Čokolada: Gorkoslatka saga o tami i svjetlu’ objavljena je 2006. i prevedena na hrvatski u izdanju Školske knjige. Živi u Parizu.

Blaženo sam spavao u svom masliniku, nemajući pojma da se išta ozbiljno igdje događa, kad me nazvala prijateljica s Floride, iz Miamija, da provjeri jesam li možda i ja jedan od onih koji su nastradali gore u Parizu. Provela je veći dio života putujući po svijetu i dovoljno toga vidjela da joj je bilo jasno da više od osam milijuna ljudi koji žive u glavnom gradu Francuske i neposrednoj okolici nisu mogli nastradati, ali terorizam je i ovom prilikom uspio, baš kako mu je i namjera, zastrašiti baš svakoga.

Moja je prva reakcija bila nevjerica. Bio sam u šoku. Moj mladi prijatelj, Anthony Martin, bio je kod mene da mi pomogne oko uklanjanja niskog raslinja. Gledao je što se dogodilo na televiziji, preko mog ramena, a onda se samo odjednom okrenuo, bez riječi i udaljio, očiju vlažnih od suza. Nije bio u stanju shvatiti tu monstruoznu neljudskost, sasvim stranu brežuljkastom okolišu u kojem smo se nalazili, da se jednostavno vratio svom poslu.

Gnjev iz utrobe

Nekoliko dana kasnije u cijeloj Francuskoj žalost je ustupila mjesto gnjevu što se ljudima dizao iz utrobe, no straha kao da je nestalo. Daesh se preračunao kad je udario naslijepo, u srcu Pariza, nastojeći pobiti što više mladih i nevinih ljudi, ljudi koji su cijeli tjedan radili svoje poslove i poželjeli se te večeri samo malo zabaviti.

Francusku nije lako zastrašiti. Tijekom četiri desetljeća koja sam proveo u Parizu, nikad nisam uspio shvatiti onu predrasudu o francuskom kukavičluku. Prije bih za njih rekao da znaju biti prijetvorni. No ovdje, za razliku od nekih drugih velikih i važnih zemalja, vlada ne nastoji biti hipokritična oko vlastite hipokrizije. Predsjednici, koji su zapravo birani monarsi, oblikuju svoje principe u najboljem interesu cijele nacije. No, kad se ukaže potreba, francuski vojnici odrade velik dio prljavog posla zapadnih zemalja. Često se znam našaliti i reći da Sjedinjene Države vode politiku u Africi tako da se protiv svojih neprijatelja bore “do posljednjeg francuskog vojnika”. No, zapravo to uopće nije smiješno. Kad sam bio u Bosni, u situacijama kada bi se Amerikanci povukli, nastojao sam se držati što bliže trupama francuske Legije stranaca.

Cijelo se francusko društvo nastoji suprotstavljati povredama prava i sloboda - bez obzira na to čine li te povrede vlasti ili netko drugi. Stravični zločin u redakciji lista Charlie Hebdo uzdrmao je Parižane prije deset mjeseci, ali oni su doživjeli i mnogo gore stvari. Život se brzo nakon toga vratio u svoju kolotečinu.

Danas, u ovim nesretnim okolnostima svijeta nakon 11. rujna koji pokušava krenuti nekim drugim pravcem, Francuska se suočava s najvećim izazovom od oslobođenja 1945. godine.

Francuzi predobro znaju što je to rat da bi ga olako shvatili ili bez razloga poveli. No, ipak je François Hollande, još uvijek podrhtavajućeg glasa, nakon što ga je policija izvukla s nogometne utakmice i smjestila na sigurno, najavio “un acte de guerre” i zakleo se da će Francuska nemilosrdno uzvratiti. Pitanje je, samo, kome misli uzvratiti?

Hollande je apostrofirao Daesh, Islamsku državu koja je objavila da je kaznila Francusku zbog bombardiranja svojih položaja u Siriji. No, mnogi ovdje shvaćaju IS više kao neko stanje uma, nego kao neki određeni zemljopisni entitet. Naime, osim onoga što sami poduzmu, ti ljudi potiču i inspiriraju na slične akcije i mnoge druge grupe, pa čak i pojedince.

Put u osvetu

Hollande je odmah naredio zračne napade na Raku i tako fokusirao i svoju prijetnju i osvetu na sasvim određeni cilj. Ako, pak, proširi frontu djelovanja protiv svakog terorizma, kao što je to učinio George W. Bush 2001. godine, u Francuskoj bi moglo postati zaista gadno.

Moglo bi to biti kao u nekoj noćnoj mori “Čarobnjakova šegrta”, kad svaka žrtva stvori bezbroj novih ljudi koji su u stanju dovoljno mrziti da i sami postanu ubojice.

Džihad u vlastitom aranžmanu rađa samo beskonačne frustracije. Mladi muslimani iz imigrantskih obitelji europske države ne shvaćaju kao prostor koji se nastoji uzajamno prožeti, nego možda tek kao niz, slijed jela što se serviraju jedno za drugim, ono što nikako ne valja pomiješati.

Taj nekakav robinhudovski stil ponašanja stječe široko poklonstvo. Tako su mi neki prijatelji nedavno pričali o tri mlade djevojke koje poznaju, da stvar bude bolja - tri mlade kršćanke, iz jednog dobrostojećeg grada u okolici Pariza, da su također pobjegle u Siriju.

Ipak, najveći broj ekstremista potječe iz siromašnih novogradnji po predgrađima, baš kao što je to bio slučaj i s nekoliko od osam pariških napadača i petak 13. Iako je cijeli napad planiran u četvrti Molenbeek u Bruxellesu, bombaši samoubojice proveli su cijeli tjedan prije napada pripremajući se u četvrti Bobigny, u predgrađu Pariza.

Francuzi te četvrti nepodesno zovu les banlieues. Jednako bi pogrešno bilo to nazivati i slamovima. Riječ je, naime, o golemim stambenim zgradama s puno katova, ali koje su smještene u ulicama što nose imena Molièrea ili Moneta, ne bi li se na taj način prizvala nekadašnja veličina Francuske.

Važno je ovdje sjetiti se i nekih povijesnih poglavlja. Sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad je gorio Libanon i kad je gerilskog terora bilo na sve strane, teroriste su sponzorirale i neke države. Tako su se Rusija i Iran, među ostalima, tim poslom bavili kao nekom svojom vrstom diplomatske specijalnosti.

Omiljeno oružje

I francuske su vlasti tada dopuštale boravak nekih terorističkih skupina na svom teritoriju sve dok svoju djelatnost obavljaju negdje drugdje. Osamdesetih godina, pak, kad je terorizam postao jedino i omiljeno oružje na sve strane, tajni su dogovori postali nesigurni, policija i obavještajne službe su bile prisiljene obuzdavati teroriste koliko god su to bile u stanju.

U ono vrijeme pristojnih je poslova po siromašnim francuskim predgrađima ipak bilo više od oružja, no čak i tada je policija tamo nerado ulazila u sukobe, bez obzira na to što neprijateljsko raspoloženje nije bilo toliko jasno usmjereno. A nedavno sam od jednog tinejdžera iz takvog predgrađa čuo sljedeće: “Ovdje nema ničega, baš ničega. Možemo se zabaviti jedino tako da sjednemo na metro, odemo do centra Pariza i tamo isprebijamo pokojeg Francuza”.

Sjećam se kako sam jednog petka, davno, u devedesetima, primijetio hrpu cipela ispred jedne pariške džamije i tada cijeli taj prizor zabilježio: “Žute senegalske papuče, sandale svih vrsta, nove novcate najkice, obične tenisice, kao i vrlo lijepe, sasvim lagane francuske cipele. Ako se itko tada mogao približiti tom nefrancuskom pučanstvu najrazličitijeg podrijetla, onda je to bio njihov imam”.

Nakon 11. rujna Bush je rekao da počinje križarski rat i objavio da se zemlje svijeta moraju svrstati ili na njihovu stranu ili protiv njih. Mnogi su se u siromašnim francuskim predgrađima odlučili za ono drugo. Uz otvorene granice Europe nije trebalo dugo da se nabavi dovoljno oružja. A izraelski ispadi po Gazi i Zapadnoj obali davali su dovoljno retoričkog materijala.

Napetost je dosegla vrhunac 2003. godine. Onih nekoliko mjeseci prije invazije na Irak američki dopisnici iz Pariza morali su se boriti sa svojim urednicima kod kuće, koje je zanimalo zašto se Francuska, doduše u skladu sa svojom reputacijom, boji njima pridružiti.

‘Francuzi su spremni’

“Francuzi su spremni”, rekoh tada svom uredniku, “ali bi prvo željeli čuti postoji li doista to navodno Sadamovo tajno oružje.”

“Zar Francuska nije zahvalna za ono iskrcavanje u Normandiji?” upitao me tada moj urednik.

“Zahvalna je”, rekoh, “ali i Amerikanci bi mogli zahvaliti Lafayetteu zbog toga što ne moraju danas svaki dan u četiri popodne piti čaj.” Htio sam mu reći da nije sve to baš tako jednostavno.

Slike mučenja iz Abu Ghraiba učinile su svoje. U siromašnim se francuskim predgrađima razvila politička oštrina. Ekstremisti koji su tražili regrute, počeli su među fanaticima i pobunjenicima, kojima je samo trebao pravi razlog da krenu u borbu, nailaziti na znatiželjne i spremne slušatelje.

I tako se, na koncu, sasvim neizbježno, Francuska našla u samom centru zbivanja. Ogorčeni sunitski militanti, koji su preživjeli američka mučenja u Iraku, stvorili su IS. U Siriji je počeo sukob u koji su se manje-više uključili svi, a nakon što je francuski dnevnik Le Monde objavio da je Bašar al-Asad puštao otrovne plinove na civile, Hollande je naredio francuskim vojnim avionima da ga se kazni. Avione je opozvao tek nakon britanskih i američkih prigovora.

Tada su “sveti” ratnici, kojima je u glavi jedino želja za ubijanjem i koji nisu nimalo osjetljivi na nevine žrtve, doveli neželjeni rat kući, na obale Seine.

Ovaj je put Britanija bila na strani Francuza. No, Britanija je i prije pokušavala naći način da se suprotstavi IS-u. David Cameron rekao je u parlamentu da je jedini mogući odgovor vojni, da na njih treba navaliti oružjem, na što su zastupnici obiju strana počeli kliktati “Hear, hear”, sve do zadnje klupe u dvorani.

I Barack Obama je odmah stao uz Francusku, iznenadivši svoje obavještajne službe navikle da se Amerika ne bavi pomnije tuđim problemima. On je upozorio, za razliku Georgea Busha kad je napao Irak, da vojne akcije mora pratiti i dugoročni plan obnove razrušenih područja.

Daesh se vjerojatno preračunao i u svom drugom, također nedavnom terorističkom činu, onoj bombi koja je oborila ruski putnički avion iznad Sinajskog poluotoka. Apoplektični Vladimir Putin vrlo vjerojatno će sada podsjetiti kalifat zašto su terorističke grupe Srednjeg istoka odavno naučile da “velikog medvjeda” nije pametno dirati.

Žrtvovanje prava

Za većinu Francuza sada je ključno pitanje koliko će tih svojih toliko željenih prava i sloboda morati žrtvovati da bi se suprotstavilo terorističkim prijetnjama. Amerika je nakon 11. rujna vrlo brzo počela nalikovati policijskoj državi, no to ovdje neće ići tako lako.

Hollande je proglasio izvanredno stanje, što je dovelo do toga da teško naoružana policija u srijedu, pred zoru, provali u jedan stan u predgrađu Saint-Denis i, da ironija bude veća, u jednu katoličku crkvu. Pritom je jedna žena bombom samu sebe dignula u zrak, drugu su ubili, a ostale su uhitili. Vlasti su poslije izjavile da je ta ćelija planirala drugi val napada.

Povratak na staro

U sljedeća tri mjeseca francuska će vlada morati donijeti odluku hoće li produljiti te izvanredne mjere, kao što su to učinili Amerikanci, ili ne. Jer, inače policija nema ovlasti upadati u privatne kuće ili stanove prije šest sati ujutro. A i onda treba imati odgovarajuće sudske naloge. Ovo je ipak Francuska.

Život u Parizu vratio se na staro nakon tri dana žalosti. Eiffelov toranj svijetlio se plavo, bijelo, crveno, a sada su mu vratili njegova treperava narančasta svjetla.

A ovdje dolje, oko mojih maslinika u Draguignanu, kao i diljem Francuske, ljudi se i dalje pitaju što se to zapravo dogodilo.

“Ne mislim da je itko tako strašno zaplašen, niti da se ljudi libe ili boje otići do Pariza, ali mislim da Francuska nakon događaja više neće biti kao prije”, rekao mi je moj ovdašnji apotekar, 53-godišnji Laurent Mifsud.

Mifsud mi je rekao da se njegovi sinovi, sva trojica tek nešto stariji od dvadeset godina, boje da će reakcije na ovo što se dogodilo promijeniti Francusku kakve se oni sjećaju iz doba svoga djetinjstva. Baš kad sam ga htio upitati što misle da će se promijeniti, neki je kamion udario svojim teškim vratima za istovar. Bilo je to prilično daleko, no ono što je do nas doprlo čulo se kao da je negdje eksplodirala bomba. Obojica smo odmah pogledali u tom smjeru, a onda se tren kasnije samo nasmijali.

Zasad, petak 13. u knjigama će ostati zapisan kao najveći uspjeh ovih poremećenih fanatika. Pariz ipak nakon svega toga nije počeo gorjeti.

Ako se Francuzi uspiju i dalje držati onoga što je njihovu zemlju činilo stabilnom, ako uspiju odgovoriti na sasvim određene prijetnje i ne prepuste se vladavini straha, opasnost će vrlo brzo jenjati. Ako se to ne dogodi, ako se pretjerane represije prihvate fanatici, svi ćemo se naći u ozbiljnim problemima.

( Preveo Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 13:36