REKONSTRUKCIJA OPERACIJE 'VUKOVARSKA GOLUBICA' Kako je CIA zamislila kraj rata

Kraj je rujna 1995. godine. U Ured predsjednika uputila su se tri generala Hrvatske vojske - Zvonimir Červenko, Pavao Miljavac i Davor Domazet. Predsjedniku Franji Tuđmanu nose najtajniji dokument u zemlji pod nazivom “Vatrene kočije”. Riječ je o planu vojnog osvajanja Baranje i istočne Slavonije. Predsjednik Tuđman tu će operaciju preimenovati u “Vukovarska golubica”. Hrvatska je još opijena vojnom pobjedom u Oluji i prati pohod generala Ante Gotovine prema Banjoj Luci. Činilo se da nitko i ništa ne može zaustaviti Hrvatsku vojsku i Armiju BiH na putu oslobađanja Bosne i Hercegovine od srpske vojske.

Jugoslavija je pred ekonomskim rasulom. Međunarodne sankcije izjedale su državu, a zemljom su bezglavo krstarile tisuće i tisuće izbjeglica koje su iz Hrvatske pobjegle u Srbiju. Rastao je strah od novog vala izbjeglica iz Bosne. No, u Hrvatskoj posao još nije bio dovršen. Pod okupacijom je bilo Podunavlje - Baranja i istočna Slavonija. Vukovar je još bio okupiran. U to vrijeme, u rujnu i listopadu, samo je uzak krug visokih vojnih časnika i državnih dužnosnika znao za planiranje te operacije. I danas se malo zna o najvećoj bici na ovim prostorima koja se nije dogodila. Uoči obljetnice pada Vukovara, u razgovoru s planerima te operacije pokušali smo rekonstruirati događaje koji su trebali dovesti do vojnog oslobađanja Vukovara.

Planovi za vojnu operaciju u Glavnom stožeru počeli su se izrađivati odmah nakon završetka operacije Oluja. Za zapovjednike akcije na terenu određeni su generali Pavao Miljavac i Vinko Vrbanac. - Operaciji smo dali naziv ‘Vatrene kočije’ zbog načina na koji se trebala izvršiti. Na prednje linije postavili smo oko 1200 topovskih cijevi kojima smo doslovno željeli razrovati tlo na ulazu u Baranju i na taj način uspostaviti ‘vatrene tunele’ kroz koje bi prošlo pješaštvo - prisjeća se danas umirovljeni general Miljavac. Najveći su problem bila minirana područja u Baranji i kanali kojima su ispresijecana. Topničkom vatrom željelo se razminirati pravce kretanja pješaštva, naveli su sugovornici.

Televizijska snimka boravka predsjednika Franje Tuđmana okruženog specijalcima u Petrinji

Dva glavna pravca

Za tu operaciju bilo je pripremljeno pet gardijskih brigada, a dvije su bile u pričuvi, te postrojbe iz Zbornog područja Osijek. Određena su dva glavna i jedan pomoćni pravac djelovanja. Glavni pravci djelovanja bili su Beli Manastir - Batina i Ilok. Pričuvni je pravac bio Vukovar. - Znali smo da Srbi očekuju da će naš glavni pravac djelovanja biti Vukovar. Kako bismo ih zavarali, na naše prednje položaje u tom smjeru poslali smo vojnike iz Zbornog područja Osijek i na rukave im stavili oznake Prve gardijske brigade. Srbi su to vidjeli i na to područje dovozili najveći dio svojih snaga - rekao je jedan od planera akcije. A zamisao je bila sasvim drukčija. Treća, Peta i Druga gardijska brigada trebale su krenuti prema Baranji, a Sedma gardijska prema Iloku. Odsijecanjem bokova, ulazak Prve gardijske brigade u Vukovar bio bi bitno olakšan. Kao i u operaciji Oluja, cilj je bio iznenaditi neprijatelja i munjevito osvojiti teritorij.

- Plan je bio da u roku od 24 sata izbijemo na granicu sa Srbijom i da u roku od tri dana završe sve vojne akcije. Ideja je bila da pripadnici Sedme gardijske brigade prvi dođu na srpsku granicu. Uvijek se pričalo da se Zagorci ne znaju boriti, a mi smo htjeli pokazati da to nije točno te na simbolički način to i dokazati - izjavio je jedan od sugovornika.

Analize CIA-e

U vojnom vrhu u najvećoj su se tajnosti radili planovi za vojnu operaciju. Bespilotnim letjelicama snimao se teren Baranje i istočne Slavonije, ali i Vojvodine i istočnog Srijema kako bi se do najsitnijeg detalja vidjeli neprijateljski položaji te kretanje Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Usto, prisluškivali su se i razgovori političkog i vojnog vrha Srbije. Tadašnji ostatak “Republike Srpske Krajine” bio je sastavni dio UNPA zone Istok u kojoj su bili ruski unproforci. Čelnici “RSK” bili su svjesni da bi nakon operacije Oluja mogla uslijediti nova akcija Hrvatske vojske. Prijetilo se kompletnim iseljavanjem stanovništva, no to je za Slobodana Miloševića bilo neprihvatljivo. On je tjerao pobunjene Srbe na pregovore sa Zagrebom. Želio je s tadašnje Jugoslavije, koju su činili Srbija i Crna Gora, skinuti sankcije. Ulazak u još jedan rat u tome mu sigurno ne bi pomogao.

Dok su se službeno vodili pregovori Zagreba i pobunjenih Srba, generali su pripremali svoje planove. I to pod budnim okom operativaca CIA-e. Nedavno deklasificirani dokumenti CIA-e zorno pokazuju kako su američki obavještajci itekako računali na novu vojnu akciju Hrvatske vojske i svoje nadređene u Washingtonu obavještavali da će Hrvati u toj operaciji pobijediti. U obavještajnom memorandumu od 12. listopada 1995. stoji da je Zagreb skloniji vojnom rješenju situacije u sektoru Istok nego pregovorima. Navode kako je tadašnji predstojnik Tuđmanova ureda Hrvoje Šarinić tvrdio da Hrvatska neće protjerati tamošnje Srbe, ali, tvrdi se u dokumentu, većina hrvatskih dužnosnika nada se da će većina Srba otići. Na političkom planu situacija je bila jasna. Dana 30. studenoga trebao je završiti mandat UNCRO-a u Hrvatskoj. Predsjednik Tuđman jasno je rekao kako Hrvatska na novi mandat neće pristati i da Srbi u Podunavlju moraju pristati na mirnu reintegraciju. Ako se to ne dogodi, stvar će se riješiti vojnim putem.

Američki obavještajci smatrali su da bi Tuđman u vojnu operaciju mogao krenuti i prije tog roka. U izvještaju od 12. listopada spekulira se hoće li se to dogoditi prije ili odmah nakon izbora koji su se trebali održati 29. listopada. No, to je bila loša procjena. U to vrijeme Tuđman je već donio odluku kako neće biti ništa od vojnog rješenja. - Operacija je trebala početi početkom listopada. Sve je bilo spremno. Jednog petka trebao sam krenuti u Đakovo, gdje je bilo zapovjedno mjesto, a u utorak, četiri dana poslije, operacija je trebala početi. No, malo prije odlaska rečeno mi je da se operacija neće izvršiti i da se prednost daje pregovorima -ustvrdio je Miljavac. Vojnici su bili razočarani. Bili su svjesni svoje snage i moći, nakon pobjeda u Bljesku i Oluji željeli su osloboditi i posljednji dio teritorija. - Kao vojnici bilo smo razočarani, ali kada trezveno sagledate situaciju, bolje da je donesena takva odluka. Procjene su bile da ćemo imati oko 1000 poginulih. Tisuću obitelji zavijenih u crno. Strašne su to brojke. Ovako smo te živote sačuvali - izjavili su sugovornici. Zbog konfiguracije terena i miniranosti najveće su se žrtve očekivale u Baranji.

U dokumentima CIA-e navodi se da će HV za tu operaciju iz Bosne prebaciti oko 10 tisuća vojnika. Obavještajci su iznosili kako HV ima oko 1000 topovskih cijevi za akciju i da zbog straha od kršenja zračnog prostora Srbije i Mađarske neće koristiti avione, već borbene helikoptere Mi 24 koji su se već iskazali u operacijama u Bosni.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista