U POTRAZI ZA RATNIM ZLOČINCEM

Reporter Nedjeljnog u Novom Sadu pokušava uhvatiti Gorana Hadžića

Nakon točno 425 dana otkako su to učinili posljednji put, 9. listopada 2009., pripadnici srpske žandarmerije, u crnim odorama, s kapuljačama na glavi, pancir-košuljama i dugim cijevima u rukama, opkolili su prošle srijede, 8. prosinca, kuću u Novom Sadu u kojoj je do 20. srpnja 2004. živio jedan od dvojice preostalih haaških bjegunaca, Goran Hadžić.

Dolazak pred kuću

Kad su u praskozorje dva bijela Land Rovera i osmero policajaca ušli u tijesnu Ulicu Aranji Janoša, na zapadnom rubu Novog Sada, tik uz novoizgrađeni Bulevar Europa koji izlazi na autocestu prema Beogradu, i zaustavili se na broju 9, pred dvije kuće opasane visokim zidom, stanari obližnjih zgrada u modernom Adamovićevom naselju tek su ustajali iz postelja ili se pripremali za odlazak na posao.

“Bila je to još jedna predstava na kakve smo već navikli”, rekao nam je sljedećeg jutra susjed iz obližnje zgrade, koji je dan ranije promatrao cijeli događaj. Novi blok zgrada, mahom četverokatnica, tik uz ulicu u kojoj su dvije kuće obitelji Hadžić, idealan su vidikovac. Po balkonima i lođama začas su se načičkali znatiželjnici, ali nije se imalo nešto osobito vidjeti. Dok su pripadnici žandarmerije osiguravali prilaz kućama, policijski su inspektori nešto manje od četiri sata obavljali pretres dvaju kuća, čija je vlasnica sestra osumnjičenika za ratne zločine, Goranka. Uz nju, u te dvije kuće, žive i Hadžićeva supruga Živka i njegov sin Srećko, dok kćer haaškog bjegunca, Ivana, stanuje s druge strane Dunava, negdje na Petrovaradinu, zajedno sa svojom obitelji.

Upravo na travnjaku oko bolje od dviju kuća Hadžićevih, prilično prostrane obiteljske katnice s ovećom okućnicom, ispred ulaza s dva golema stupa što drže veliki balkon na katu, Hadžić je posljednji put viđen u srpnju 2004. Agenti haaškog suda snimili su ga na travnjaku ispred kuće, u kratkim hlačama i s papučama na nogama, dok pod krošnjom drveta razgovara sa suprugom. Nekoliko minuta kasnije, ista skrivena kamera snimila ga je kako s omanjim koferom u ruci izlazi iz kuće i kreće prema bijelom automobilu, pored kojeg ga je čekao vozač.

Uhidbeni nalog

Nedugo iza toga pred kuću u Ulici Aranji Janoša stigli su policajci s nalogom da ga uhite. Netko ih je očito preduhitrio i javio Hadžiću da je haaška optužnica, kojom ga se tereti za pripadnost zločinačkoj organizaciji i odgovornost za ubojstva više stotina hrvatskih civila, otpečaćena te da mu se sprema hapšenje. Hadžića od tada više nitko nije vidio, niti se o njemu bilo što zna. U to me, u svom prostranom ministarskom kabinetu, prije mjesec dana uvjeravao i Rasim Ljajić, predsjednik Nacionalnog savjeta za suradnju s Haaškim tribunalom.

U Novom Sadu može se čuti nekoliko pretpostavki što se dogodilo s Hadžićem otkako je, nakon dojave nekog od jataka, odmaglio iz kuće u Ulici Aranji Janoša. Jedni tvrde da je u nekom od srpskih manastira, kao što se svojedobno, netočno, govorilo i za Radovana Karadžića; drugi govore da se skriva negdje u Rusiji ili Bjelorusiji; treći da više nije među živima i da ga je likvidirala kriminalna skupina kojoj je i sam pripadao.

Pomoć kriminalaca

“U ratu se okružio kojekakvim kriminalcima i zajedno s njima švercao naftu iz Đeletovaca i hrastove trupce iz spačvanskih šuma”, kaže naš sugovornik. “Nije isključeno da ga je netko od njemu sličnih likvidirao, bilo zbog nekih neraščišćenih računa, bilo iz straha da ne propjeva bude li uhićen i izveden pred sud.”

Uistinu, potpuna je misterija kako se Goran Hadžić, sitna riba u usporedbi sa Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem, Vojislavom Šešeljom, Jovicom Stanišićem ili Frenkijem Simatovićem, koji su svi završili u Haagu, uspio jedini - uz Ratka Mladića - sakriti od lica pravde. Nije teško povjerovati srbijanskim dužnosnicima kad tvrde kako ne postoji ni jedan razlog da tog haaškog bjegunca, predratnog skladištara, osobe bez ikakvog političkog backgrounda, jakih veza i bilo kakve karizme, ne uhite i pošalju u Scheveningen. Srbija bi rado, kada mi ga mogla pronaći, isporučila Hadžića i tako zaradila važne poene pred međunarodnom zajednicom. S Ratkom Mladićem stvari ipak stoje drugačije: njegovo uhićenje i slanje u Haag možda bi izazvalo neugodne političke potrese u Srbiji, no za Hadžića, svi su sigurni, nitko ni prstom ne bi mrdnuo.

Ustrašena obitelj

Da je to točno svjedoči i činjenica kako njegovu suprugu Živku i sina Srećka nitko u Novom Sadu ne želi zaposliti, bojeći se da bi zbog toga moglo biti problema. Za razliku od Srećka Hadžića, Mladićev je sin Darko u Beogradu razvio mnoge unosne poslove i surađivao s nekoliko tamošnjih tajkuna. Prezime Mladić u Beogradu, u odnosu na prezime Hadžić u Novom Sadu, nisu isti par cipela. Hadžićevi jedva preživljavaju; žive navodno od bijedne mirovine njegove majke Mileve, bez prijatelja, ustrašeni i autistični. Dokle seže taj autizam uvjerili smo se, kad smo, uzalud zvoneći na njihova vrata, zapazili dvije ceduljice nalijepljene na tešku metalnu kapiju. Na jednoj je bilo napisano stanje plinskog, a na drugoj električnog brojila, poruka službenicima plinare i elektroprivrede, kojima ne žele otvoriti vrata da bi im očitali potrošnju.

Predsjednik u dvorcu

Kuća obitelji Gorana Hadžića nije onako velebna poput Mladićeve vile na beogradskom Košutnjaku u Ulici Blagoja Parovića 117, ali ima vrlo sličnu zidanu ogradu i podjednako masivna željezna vrata kao i rodna kuća Slobodana Miloševića u Požarevcu, gdje je srbijanski vožd i sahranjen, pod širokom krošnjom lipe. Hadžić je tu kuću, čija je vlasnica sada njegova sestra, kupio kad mu je, potkraj završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1997. postalo jasno da ga čeka Haag.

Neposredno prije nego što će pobjeći iz Erduta, mjesta između Osijeka i Vukovara, gdje se u dvorcu u kojem je potpisan Erdutski sporazum nalazila njegova “predsjednička rezidencija” (Hadžić je tada bio predsjednik onoga što je, nakon vojnih akcija Bljesak i Oluja, još ostalo od tzv. Republike Srpske Krajine), posjetio sam ga zbog intervjua kojeg nikada nisam objavio. Iako smo razgovarali skoro sat vremena, ništa od onoga što mi je tada rekao nije bilo upotrebljivo. Zarastao u dugu, crnu, neurednu bradu, u sakou, hlačama i kravati koji nikako nisu išli zajedno, ni jednog trenutka ne gledajući me u oči, spuštena pogleda mrmljao je potpuno nepovezane i nesuvisle rečenice. Bio je to naš jedini susret, no i taj sat bio je više nego dovoljan da bih shvatio o koliko se praznoj ličnosti radi, nažalost jedino sposobnoj da počini stravične ratne zločine.

Zasluga zbog šverca

Hadžić se, nakon bijega iz Hrvatske, zaposlio u novosadskom Naftagas prometu, bogatoj tvrtki u kojoj su ga uhljebili zbog zasluga u švercu hrvatske nafte, koja se u Đeletovcima, kraj Vinkovaca, nemilice eksploatirala za vrijeme gotovo sedmogodišnje okupacije tog dijela Hrvatske. Ondje je radio sve do bijega.

Izlazeći iz njegove kuće, nakon što su je četiri sata temeljito pretraživali, inspektori su iznijeli tek jednu jedinu kutiju, ali što se u njoj nalazilo javnosti nije rečeno. Cilj spektakularne policijske akcije bila je potraga za dokazima i tragovima koji bi mogli ukazati na Hadžićeve pomagače. Iako je dio srbijanske javnosti, koja svako malo ima priliku vidjeti slične policijske akcije, sklon tvrdnji da je samo riječ o predstavi kako bi se međunarodnoj zajednici pokazalo da srbijanska vlast ipak nešto radi na otkrivanju dva preostala haaška bjegunca, svi ne dijele to mišljenje.

Predstava ili akcija

“Teško je sa strane procijeniti kada su ovakve akcije predstava za javnost i, još više, Haaški tribunal, a kada zaista imaju za cilj pronalaženje podataka koji bi mogli ukazati na lokaciju na kojoj se krije neki od bjegunaca, u ovom slučaju Goran Hadžić”, kaže dobar poznavatelj tamošnjih prilika, urednik novosadskog Dnevnika, Miroslav Stajić. “Jer, s jedne strane, bilo bi naivno vjerovati da policija tijekom pretresa može naletjeti na razglednicu ‘Pozdrav sa Zlatibora, Goran’ ili ‘Minsk je divan na minus 22, tvoj batica’, ali s druge strane ne treba zaboraviti da su dnevnici Ratka Mladića pronađeni upravo prilikom jednog takvog, naizgled pro forma pretresa njegove kuće. Ono što se, međutim, sa sigurnošću može reći, to je da vlast i na ovaj način šalje poruku dvojici haaških bjegunaca da dok god se ne predaju ili ne budu uhapšeni, njihove obitelji neće biti ostavljene na miru.”

U odnosu na ono što su pretrpjele obitelji žrtava Hadžićevih zločina, policijska inkomodacija njegove obitelji dječja je igra.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:30