DALJINSKI NADZOR GRANICA

REPORTERI NEDJELJNOG U VARŠAVI U SREDIŠTU AGENCIJE ZA NADZOR GRANICA U Hrvatskoj bi trebali imati koordinacijski centar za registraciju izbjeglica

Iako bi trebalo biti riječi o graničnoj straži protiv prekograničnog kriminala, zbog humanitarne katastrofe na vratima europe Frontexovo patroliranje uglavnom se svodi na operacije spašavanja na morskim granicama
 Boris Kovačev / CROPIX

Dva golema videozida s kartama Europe ispred kojih, zadubljenoi u svoje kompjutere s dijagramima i zemljovidima, u tišini radi desetak mladih ljudi, puna su zelenih i crvenih točkica i krugova. Najviše ih je trenutno na moru između Turske i Grčke, nešto manje grupirano je pred libijskom obalom te zatim na granici između Srbije i Mađarske. Krugovi koji više ili manje gusto praktički okružuju Europu, kažu nam domaćini, prikazuju broj detektiranih ilegalnih prijelaza na vanjskim granicama Europe gotovo u realnom vremenu. Prikupljanje i unošenje podataka o ilegalnim prijelazima europskih granica kojem svjedočimo jedna je od zadaća zaposlenika agencije za zaštitu europskih vanjskih granica, Frontexa - europske granične straže - u čijem se sjedištu u Varšavi nalazimo.

Preko ove, tzv. situacijske sobe i najzanimljivije prostorije sjedišta Frontexovi analitičari primaju brojke s terena i potom ih obrađuju analizirajući rizike i predviđajući trendove. Ova mala, dosad poprilično nepoznata europska agencija dobiva i sve veće ovlasti na terenu te bi trebala, u tome se jedino slažu u posljednje vrijeme države članice, imati sve važniju ulogu na vanjskim granicama Europe.

Pod posebnim pritiskom

“Frontex je pritom agencija koja koordinira akcije”, kaže nam glasnogovornica agencije Ewa Moncure objašnjavajući princip po kojem radi Frontex. “Kada na vanjskoj granici dođe do problema, zemlje članice mogu se obratiti Frontexu, koji analizira situaciju i kontaktira druge zemlje članice tražeći od njih resurse - opremu, ljude i ekspertizu - koji se potom šalju na mjesto pod posebnim pritiskom.” Iako još ne može, kaže, govoriti o detaljima Frontexova dolaska u Hrvatsku, agencija obično na terenu osniva koordinacijski centar, a u Hrvatskoj će, sudeći prema zadaćama koje obavlja na kopnenim granicama, vjerojatno asistirati u registraciji izbjeglica i migranata - dovodeći prevoditelje i pomažući s identifikacijom zemalja podrijetla i razlozima dolaska te uzimanjem otisaka prstiju. Prioritet u ovom trenutku, ističe Moncure, jest grčko-turska morska granica i neizdrživa situacija na grčkim otocima.

Fortress Europe, kako agenciju mnogi već kolokvijalno nazivaju, pomalo je neobično smještena usred poslovnog centra Varšave. To je i jedina europska institucija sa sjedištem u jednoj od novijih članica Unije. U staklenoj zgradi s 14 katova u Varšavi, u kojoj je smještena s jednom komercijalnom bankom kao najbližim susjedom, pogled iz Frontexa puca na impresivan poslovni toranj koji niče u četvrti i stare stambene zgrade koje čekaju rušenje u ovih dana promrzloj poljskoj prijestolnici. Na obavijesnoj ploči u prizemlju - popis radionica i konzultacijskih konferencija koje se tog dana održavaju u zgradi te raspored za učenje stranih jezika - ovog petka poljskog i francuskog - za zaposlenike u Frontexovu sjedištu. Njih je trenutno nešto više od 300. “Osim akcija na terenu i analize, velik dio posla koji obavljamo odnosi se na istraživanja i razvoj strategija, dijeljenje informacija, a Frontex također obučava granične čuvare”, kaže Moncure. Budžet, koji je ove godine povećan na 142 milijuna eura, agencija troši najvećim dijelom na akcije na terenu.

Iako bi trebalo biti riječi o graničnoj straži protiv prekograničnog kriminala, zbog humanitarne katastrofe na vratima Europe Frontexovo patroliranje uglavnom se svodi na operacije spašavanja na morskim granicama. “U ovom trenutku mi smo najveći ‘search and rescue’ na svijetu”, ističe Moncure. U operaciji Posejdon na morskoj granici između Turske i Grčke, koju je ove godine, prema najsvježijim podacima agencije, prešlo 550.000 ljudi, iz mora je s dotrajalih brodova spašeno 66.000 ljudi. U slučaju operacije Triton, koja se odvija pred obalom Italije, pod koordinacijom ove agencije spašeno je 49.000 osoba. Frontex pritom nema podatke o tome kolikom broju ljudi nisu uspjeli pomoći, no UNHCR navodi da je ove godine na moru život izgubilo oko 3500 ljudi.

Do kraja ove godine, kaže nam Moncure, trebao bi se objaviti najnoviji izvještaj o radu agencije i odlučiti o budućnosti i njezinu razvoju. Od osnutka 2005. godine do danas agencija se širila. U prvoj godini budžet kojim je raspolagala bio je tek devet milijuna, a u sjedištu u Varšavi sjedilo je 72 zaposlenika.

“Sve je više pritisaka za daljnji razvoj Frontexa. Trenutno se vodi i rasprava o europskom sustavu čuvara granica, ali to je zasad na nivou debate”, navodi Moncure. Frontex je u neku ruku Europska unija u malom. Situacija je zasad takva da su sve granične čuvare kojima raspolaže Frontex agenciji dobrovoljno poslale zemlje članice Unije. Pritom Frontex nema vlastite resurse za izvođenje operacija i plaća državama članicama za resurse - brodove, gorivo, održavanje, dolazak ljudi, njihov smještaj. Plaće ljudi koji sudjeluju u misijama odgovornost su zemalja članice iz kojih dolaze.

Teško do resursa Iako to ne smatra problemom, Moncure priznaje kako je teško dobiti resurse. “Frontex je ove godine zatražio od zemalja članica dodatnih 775 čuvara za svoj tim, a države su im ponudile tek polovicu tog broja. Ipak to je prvi put da smo zatražili tako mnogo ljudi, a činjenica je da zemlje članice već imaju planove za svoju opremu i čuvare te to predstavlja izazov”, kaže Moncure dodajući da nalaze nova rješenja. Jedno od njih je da je agencija ove godine od privatnih kompanija kupila zračno-nadzorne usluge, što se pokazalo lakšim i jeftinijim, kaže Moncure.

Već u prvoj godini svog rada agencija inače osmišljena kako bi se borila protiv prekograničnog kriminala i omogućila Schengen koji je sada pod prijetnjom, suočila se s drugačijom vrstom krize koja, slažu se mnogi, nadmašuje onu ekonomsku.

Godine 2006. sudjelovala u svojoj prvoj misiji - operaciji Hera - patrolirajući pred obalama Senegala i Mauritanije, na temelju bilateralnog sporazuma između Španjolske i tih zemalja, i pokušavajući zatvoriti ilegalnu migraciju do Kanarskih otoka. Ilegalni dolasci na otočje su pali s 23.000 na 2000 do kraja te godine, prema podacima istraživačkih medija, no agencija se uskoro našla na udaru aktivista za ljudska prava zbog nehumanog postupanja tih zemalja prema onima koji su vraćeni na njihove obale i navodnih ilegalnih ‘push backova’ na obalu. Ne ulazeći u te navode, Moncure navodi kako svakom brodu koji sretnu pružaju asistenciju. “Svaka osoba ima pravo zatražiti azil i da se njihov slučaj procesuira”, objašnjava Moncure.

Prije godinu dana, nakon gašenja zbog financijskih problema akcije talijanske mornarice Mare Nostrum za spašavanje brodova s izbjeglicama na srednjem Mediteranu, Frontex je preuzeo patroliranje tom drugom najvećom morskom izbjegličkom rutom. Frontex se i tada našao na metama kritika da nisu dovoljno učinkoviti u spašavanju života. Moncure kaže kako u agenciji osjećaju nepravdu kada ih tako kritiziraju. “Ne možete garantirati da ćete sve spasiti. Kada ste na moru, morate donositi teške odluke, valovi su visoki, ovisite o informacijama ljudi koji ne govore vaš jezik. U Grčkoj, primjerice, u jednom danu na otoke zna pristići i šest do sedam tisuća ljudi, a to je više od stotinu brodova. More pred Italijom je ogromne površine, objašnjava nam, a njezin kolega dodaje kako je tražiti brod s migrantima na tom području kao pokušati pronaći automobil na prostoru između Španjolske i Njemačke. Moncure dodaje kako spasioci rade izrazito težak i emotivno zahtjevan posao u teškim uvjetima.

Kap u moru

Bitna zadaća u kojoj će Frontex ubuduće igrati veću ulogu je vraćanje onih koji ne zadovolje kriterije za dobivanje azila u europskim državama. Dosad je Frontex godišnje vraćao samo 2500 ljudi, što je kap u moru od 1,3 milijuna koliko su od 2008. vratile države članice uz pomoć posebnog europskog fonda. “Obično smo dosad organizirali tri do četiri leta mjesečno tako da smo koordinirali povratak ljudi iz istih zemalja kako bismo racionalizirali troškove. Mnogo letova bilo je prema Kosovu i Srbiji, a od zemalja izvan Europe najčešće smo ih prevozili u Pakistan i Nigeriju”, kaže Moncure. Problem u slučaju vraćanja ljudi u njihove zemlje je da neke zemlje to ne dopuštaju, zbog čega nastaje problem. Od svih izbjeglica koje su ušli u Europu tako je tek 39 posto vraćeno u zemlje podrijetla nakon procesuiranih aplikacija za azil.

Kad dođu - nestanu

“Po međunarodnom zakonu svaka zemlja treba ih uzeti, ali to se ne provodi u praksi. Najbolji scenarij je u slučaju da neka od zemalja članica ima potpisan bilateralni ugovor sa zemljom podrijetla, primjerice kao Italija i Egipat. Međutim realnost je drugačija, a situacija dodatno otežana jer je vrlo čest razlog to što ih ne možemo locirati. Vrlo mali broj zemalja zadržava migrante u centrima i zato nam tu učinkovitost nije velika. Osim toga, javno mišljenje je protiv takvih postupaka, brojni su prosvjedi i odbijeni tražitelji se žale, a to dodatno odugovlači proceduru”, kaže Moncure. To bi se trebalo promijeniti i Frontex bi trebao pomoći pri dobivanju dokumenata od nadležnih konzulata, potrebnih da bi se mogao pokrenuti postupak vraćanja. Prošle godine za politiku vraćanja Frontex je na raspolaganju imao devet milijuna eura, ali Europska unija odobrila je za tu svrhu državama članicama za period do 2020. čak tri milijarde eura.

Moncure ističe kako je zadaća agencija da po tom pitanju poboljša situaciju - to smatra nužnim iako, ističe, ne bi voljela biti u koži onih koji o tome odlučuju. “Stopa vraćanja ili repatrijacije u slučaju Sirijaca je 95 posto, dok je u slučaju Afganistanaca 65 posto”, kaže. Afganistanci, pritom pokazuju registri izbjeglica, u velikom su broju ušli u Europu i brojčano su, nakon Sirijaca, najveća skupina po nacionalnosti izbjeglica i migranata na zapadnobalkanskoj ruti. U dijelovima Afganistana stanje je više nego opasno zbog ponovnog jačanja talibana, ali oni koji su primjerice iz Kabula, koji se smatra sigurnim, bit će vraćeni.

Sadašnji podaci o opremi i ljudstvu u Frontexovim operacijama pokazuju kako ne sudjeluju sve članice Unije odnosno Schengena i pridruženih zemalja jednako u radu agencije na kontroliranju kaosa na južnim europskim granicama. Island i Norveška sudjeluju mnogo više od primjerice Velike Britanije, koja kao opravdanje navodi da nije u Schengenu i koja je ove godine poslala HMS Bulvark da dva mjeseca djeluje u sklopu Frontexovih snaga pred talijanskom obalom.

Moncure, međutim, brani ove neravnopravnosti unutar rada Frontexa. “Nepravedno je reći da neke članice sudjeluju više. Neke zemlje nemaju resurse koji su nam u tom trenutku potrebni, a neke nam više odgovaraju u pogledu cijene opreme koju imaju ili vremenskog roka na koji nam mogu dati brodove ili helikoptere u najam. Međutim, ne možemo zbog toga reći da sve zemlje ne sudjeluju ravnopravno”, objašnjava dodajući da Velika Britanija, zato što nije u Schengenu, nije u upravi Frontexa, za razliku od Hrvatske.

Očekuju se 3 milijuna

Iako je Europska komisija ovih dana izišla s ekonomskom procjenom o utjecaju migranata i izbjeglica na europsku ekonomiju i pojedine zemlje članice te je pritom objavila kako do 2017. očekuje ulazak tri milijuna izbjeglica i migranata u Europu (od čega, prema procjenama, polovica zadovoljava uvjete za azil i ostanak u EU), Moncure sama ne želi davati takve prognoze. “Mislim da to nije realno”, samo kaže. Objašnjava kako sve ovisi o tzv. push and pull faktorima, okolnostima zbog kojih izbjeglice i migranti napuštaju svoje zemlje ili susjedne zemlje u koje su se bili sklonili te se odlučuju za put u Europu.

Rat koji je gurnuo ljude u dvije susjedne zemlje, gdje ne nalaze posao ili ne mogu slati djecu u škole, te rezanje sredstava koje su izbjeglice dosad dobivali od Svjetskog programa za hranu s 26 na 13 dolara mjesečno u Libanonu i Jordanu - sve to ulazi u ‘push’ faktore. “U Turskoj azil mogu legalno tražiti samo Europljani, i to na temelju odredbi iz Drugog svjetskog rata kada je Turska primala europske izbjeglice. Turska, naime, nije dio Ženevskog sporazuma o izbjeglicama kao ostale potpisnice i izbjeglice nemaju status tražitelja azila”, navodi Moncure. Po njezinu mišljenju, treba što brže identificirati ljude te one koji ne zadovoljavaju uvjete vratiti u njihove zemlje i spriječiti da velik broj ljudi bespomoćno ostaje u Europi, što je zadaća Frontexa. Ipak, pravo rješenje i ona vidi negdje drugdje.

“Ovo je nezabilježena situacija. Mi zapravo mijenjamo terminologiju govoreći o tome i sada to više ne nazivamo krizom, nego strukturalnim problemom”, kaže Mancure. “Gledajući što uzrokuje migraciju prema Europi, jasno je da ako se ne djeluje na uzroke problema, nema razloga da se situacija sama promijeni. Gledajući sada granicu, razmatramo kako to možemo rješavati dugoročno. Sada već znamo što ne funkcionira. Također, ako ne želimo izgubiti slobodu kretanja unutar Unije, treba nam dobra zajednička europska politika. Nadam se da će se pronaći rješenja za situacije u zemljama podrijetla. Mi radimo sve što možemo kako bismo upravljali situacijom na granici.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:23