REZULTATI VELIKOG ISTRAŽIVANJA JUTARNJEG LISTA Stručnjaci: 'BDP u 2015. godini neće rasti. Prognoze Vlade u neskladu s viđenjem stručnjaka'

Proricanje se oduvijek smatralo rizičnim biznisom, pogotovo ekonomsko koje se u osnovi bavi budućnošću želuca, vašeg i vaše obitelji. Londonski Financial Times tako se u svom nedavnom vikend-izdanju prisjetio Irvinga Fishera, svojedobno slavljenog kao najvećeg živućeg ekonomista, idejama daleko ispred svog vremena, sve dok jednoga dana 1929., točno uoči najvećeg burzovnog kraha u povijesti, nije prorekao da su “dionice svojom vrijednošću po svemu sudeći dosegle trajno visoku razinu”. Nekoliko dana poslije za svijet analitičara bio je mrtav.

Nije zato čudo što domaći ekonomisti, osim šačice hrabrih i znanstveno najpotkovanijih, zadnjih mjeseci zaziru od predviđanja dolazećih trendova. U krizi koja u mnogočemu sliči na onu koja je pokopala Fishera lako je ubiti ugled i karijeru jednom suvišnom rečenicom. Kako, ali i čemu razgovarati o najavama rasta koje stižu od Vlade koja dosad nije uspjela završiti nijednu reformu? Kada smo početkom 2008., na vrhuncu velikog ekonomskog uzleta, objavili veliki razgovor s Antom Čičin-Šainom, tada najpreciznijim hrvatskim makroekonomistom, najavio nam je “sedam godina mršavih krava”. Pokazalo se da je bio u pravu. Šest i pol godina kasnije, međutim, signali pokretanja novog pozitivnog ciklusa još nisu na vidiku. Iako je danas u EU, Hrvatska je u daleko nepovoljnijem međunarodnom okruženju od onog s početka milenija koji je bio obilježen eksplozivnim uzletom. S dva opasna ratna žarišta na rubovima Europe (Ukrajina i kalifat) i s dubokom unutarnjom depresijom koja je istovremeno politička, ekonomska i društvena, Hrvatska je danas daleko od ambicija koje je imala kada je početkom devedesetih napuštala bivšu državu.

Lažni optimizam

U pokušaju da u prevladavajuću depresiju unesemo barem malo svjetla razgovarali smo s desetak uistinu najboljih ekonomskih stručnjaka u državi. Samo šestero njih pristalo je da ih citiramo. Nijedan, međutim, nije podržao Vladin suzdržani optimizam. Zajednički zaključak: Hrvatska do daljnega ostaje u depresiji. Pomak nabolje, doduše, nije nemoguć, ali od one vrste koja dolazi sama, iznenada i bez ičije zasluge, pogurana najčešće povoljnim vjetrom u susjedstvu. To nam se dogodilo sredinom devedesetih, možemo li takvu sreću očekivati u posve drukčijoj Europi dvadeset godina kasnije?

“Više se uistinu ne nadam ničemu. Čitam zapise iz NDH Glaisea von Horstenaua, zastrašujuće je kako se zapravo ništa nije promijenilo”, napisala mi je Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, u vrlo kratkoj prepisci o uvjerljivosti Vladinih najava ekonomskog rasta za 2015. Ott, naravno, kao jedna od najvećih stručnjakinja za javne financije u državi ne uspoređuje današnju Vladu s Pavelićevom niti Hitlerova vojnog dipomata Horstenaua s “glasom razuma”, usporedba ide na račun hrvatskog, danas već predugog, političkog beznađa i, još više, potpunog nerazumijevanja ekonomskih parametara.

Put prema izlazu

Katarina Ott ne voli publicitet u medijima, pa za njih ne govori. Kada ima potrebu nešto reći, to napiše sama. Zato citiram: “Hrvatska ima vrlo ozbiljne makroekonomske neravnoteže koje zahtijevaju provedbu itekako ozbiljnih Vladinih politika. No, ozbiljnih politika koje bi se uhvatile u koštac s višegodišnjim padom gospodarske aktivnosti i sve gorim stanjem javnih financija - nema. Vlada je - u okviru Europskoga semestra - isporučila Nacionalni program reformi i Program konvergencije u kojima stoji da će do 2016. smanjiti deficit na ispod 3 posto BDP-a, no Europska komisija ne dijeli njen optimizam. Vlada je, naime, ponovo preoptimistično planirala stope gospodarskog rasta i ponovo nije ponudila razrađeni plan mjera konsolidacije, posebice rashoda proračuna”, napisala je Ott nedavno u svojoj kolumni.

Nitko s kim sam proteklih dana razgovarao nije ponudio bitno drukčije mišljenje. Tek je Emil Tedeschi, biznismen koji se odavno odmaknuo od ovisnosti o domaćoj politici, najavio mogućnost rasta, ali ne hrvatskog, nego svoje Atlantic grupe. - Rast ćemo iduće godine, primarno zahvaljujući stabilnom i diversificiranom modelu poslovanja, odnosno internacionalizaciji koja je strateški smjer našeg razvoja - rekao nam je. O Hrvatskoj Tedeschi ne želi razgovarati. Dijelom je to, možda, zbog prijateljskog odnosa s premijerom kojega ne smatra uspješnim, dijelom i zato jer smatra da je već previše depresije proliveno po medijima. Atlanticov rast, ne zaustave li ga europski politički nestabilni odnosi s ruskim partnerima, neizbježno će poljepšati hrvatsku službeni statistiku i uliti nešto više novca u proračun. Pravi rast, međutim, i tu će se dogoditi izvan hrvatskih granica. Tedeschi je jasan: dok se nešto stvarno ne dogodi, besmisleno je ponavljati kritike.

Moguće je, međutim, potražiti put prema izlazu. Možemo li očekivati rast u 2015., pitao sam profesora Ivu Bićanića, vjerojatno najboljeg makroekonomista Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. - Racionalno ne - odgovorio je odmah. Iracionalno možda, jer su uvjeti povoljni, a rast često dođe nenajavljen i gotovo u pravilu nepredviđen. Iskusni znalac makroekonomske povijesti, Bićanić izlaz, kad ga ne vidi u praksi ili u okruženju, traži u analogijama kod velikih ekonomskih autora iz relativno nedavne prošlosti. Tu je, primjerice, Michal Kalecki, poljski makroekonomist, po razmišljanju blizak Keynesu, čijim ga prethodnikom smatraju neki ekonomisti. Kalecki je jedan od začetnika ideje o ekonomskim i političkim ciklusima. Kod njega, međutim, Bićanić ne pronalazi utjehu. - Kaleckijev politički ciklus kod nas neće uspjeti, zaključak je, neizvjesnost će rasti, ‘walking dead’ Vlada nema vjerodostojnosti, i dalje će se odgađati sve odluke.

Hrvatska danas nije u krizi nego je riječ o duboko ukorijenjenoj stagnaciji, kaže Bićanić i upozorava svoje kolege koji izlaz iz današnje hrvatske ekonomske ustajalosti vide u keynesijanskim ili monetarnim poticajima (u tiskanju novca, primjerice). Oni pucaju u pogrešnu metu, kaže. Umjesto na Keynesa, Bićanić se zato poziva na Branka Horvata, možda jedinog hrvatskog ekonomista kojeg je još za života pratila legenda da je bio ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu (i danas ga smatraju ocem “tržišnog socijalizma”, kovanice koju on, za razliku od današnjih ideologa tranzicije, nije smatrao “drvenim željezom”). Horvatova je teza bila da ekonomski problem zapravo ne postoji, nego da je, kada o krizama govorimo, uvijek prije svega problem političke ekonomije. - Evo vam optimizma - kaže mi Bićanić (kao pravi ekonomist on, naravno, smatra da su politički problemi lakše rješivi). Ali odmah u sljedećoj rečenici sam hladi optimizam: Vlada se danas igra s plaćama pokušavajući pokrenuti politički ciklus, ali teško će im to uspjeti budu li time produbili deficit. Vladina igra s plaćama, kako on vidi najnovije poteze koje najavljuje Ministarstvo financija, po njegovu bi mišljenju prilično lako mogla izazvati bumerang efekt. Reforme nisu provedene, one koje se provode, loše se provode, učinka nema, kao ni Vladine vjerodostojnosti.

- Čak i da ih pokrenu danas, nijedna se reforma ne može završiti do izbora, a poslije njih stiže neki novi vjetar - kaže.

Slično mišljenje o promjenama poreza na dohodak ima i Hrvoje Stojić, poslovično najpesimističniji bankarski analitičar u Hrvatskoj (Hypo Alpe Adria Bank), koji val oslobođenog novca vidi gotovo jedino kao novi poticaj uvozu.

- Teško je vjerovati da će sljedeće godine BDP rasti, jer ne vidim pozitivne pomake ni u ukupnom izvozu, ni u investicijama - kaže Stojić. Veći optimist je kad je riječ o proizvodnji, gdje vidi “određene pomake nabolje”. - Statistika proizvodnje raste, rastao je i izvoz roba, pa vjerujem da je u proizvodnom sektoru započeo i zasad slabo vidljiv proces zapošljavanja. Ako taj trend potraje, a mogao bi nastavi li Vlada politiku rasterećenja troškova rada, možda ne sljedeće godine, ali godinu dana kasnije, u društvu bi se mogao početi osjećati optimizam koji danas nedostaje, a bez kojeg nema oporavka.

Kada sam je pitao vjeruje li u Vladinu najavu ekonomskog rasta za sljedeću godinu, Maruška Vizek, istraživačica s Ekonomskog instituta u Zagrebu i kolumnistica hrvatskog Forbesa, prvo je odgovorila samo kratkim i odrešitim: “Ne!” Dan poslije dobio sam, međutim, poruku u čijem se prilogu nalazila kratka, ali okrutno precizna analiza današnje pesimistične Hrvatske. Kako bi, dakle, 2015. mogla izgledati pitamo li Vizek?

Recesijska psihoza

- Nažalost, sadašnje stanje ekonomskih fundamenata ne daje nam previše razloga za optimizam kad govorimo o ekonomskom rastu u 2015. Evo i zašto.Tri komponente domaće potražnje: osobna potrošnja, investicije i državna potrošnja su ili u silaznom trendu ili stagniraju. Istovremeno, izvozni trendovi su pozitivni, ali kako se i uvoz oporavlja, doprinos neto izvoza na rast nije dovoljan da preokrene negativne trendove.

Za Vizek ključevi oporavka leže u pokretanju osobne potrošnje i investicija. Osobna potrošnja se ne može oporaviti dok god realni dohodak kućanstava stagnira. Poniranje investicijske potrošnje s druge strane možemo promatrati kao ispuhavanje nekretninskog balona i balona javnih infrastrukturnih ulaganja koji su umjetno povećali BDP u zadnjih nekoliko godina prije krize. - Treba reći da su šanse za oporavak i jedne i druge komponente domaće potražnje minimalne dok god u društvu vlada kolektivna recesijska psihoza i zazivanje bankrota države koju mediji svesrdno podržavaju - kaže Vizek. Ta psihoza utječe na očekivanja potrošača i poduzetnika, zbog čega ovi prvi iz straha od budućnosti ne žele trošiti, a drugi odgađaju investicijske aktivnosti, što nas uvlači u začarani recesijski, ali i deflacijski, krug kojem se ne nazire kraj.

Vizek, znači, nije optimistkinja, a dio rješenja problema, ne bez razloga, vidi izvan područja ekonomije, u “društvenoj psihijatriji”. Recesijska psihoza doista jest ozbiljna društvena bolest. Dok društvo ne dođe do prijelomne točke u kojoj će se osloboditi od kolektivnog crnila, pa onda i straha od nekog budućeg, vrebajućeg bankrota koji mu stalno najavljuju, teško da se može očekivati pomak nabolje.

Australski Hrvat Goran Šaravanja nekoliko je godina bio glavni ekonomski analitičar Zagrebačke banke. Navikao na korporativnu disciplinu, ne dopušta izlete u depresiju, ali ni on ne predviđa rast u 2015.

- Činjenica je da na inozemno okruženje ne možemo utjecati, ali to nam ne smije biti alibi za loše ekonomske pokazatelje - oprezan je Šaravanja, čiji je odgovor morao proći kroz filter strogog Inina odjela za komunikacije s javnošću. Ipak, ma koliko na prvu može zazvučati neutralno i mekše, njegov odgovor pridružio ga je grupi okorjelih skeptika.

Realne osnove za rast

“Iako bi brži gospodarski rast u Europi pomogao i Hrvatskoj, mnogo je otvorenih pitanja na kojima možemo i moramo raditi isključivo unutar zemlje”, piše Šaravanja. Primjerice, ulazak Hrvatske u Europsku uniju doveo je do povećanja robnog izvoza u EU, koji raste brže od ukupnog izvoza roba, no taj rast nije nadomjestio pad domaće potražnje i generirao rast BDP-a jer je udio izvoza roba i usluga u BDP-u tek nešto iznad 40 posto. Želimo li da se udio izvoza u BDP-u poveća i time potakne domaću potražnju, potrebno je stvoriti poticajniju poslovnu klimu u Hrvatskoj. Tu se prije svega misli na konzistentno provođenje strukturnih reformi kako bi se povećala vjerodostojnost ekonomske politike, kao i na efikasnije korištenje sredstava iz EU fondova, čime će se ujedno smanjiti i percepcija rizika poslovanja u Hrvatskoj.

Vjerujem da takvim usmjerenjem možemo postaviti realne osnove za rast, kaže Šaravanja. Usmjerenje o kojemu govori je, međutim, načelno, a kao ni drugi, unatoč korporativnom oprezu ekonomista koji je ipak glavni ekonomski savjetnik Ine, korporacije koja je jednom svojom polovicom još u vlasništvu države, on u hrvatskoj političkoj zajednici u ovom trenutku ne vidi nekoga tko bi takvo, nikome upitno, usmjerenje napokon preveo u praksu.

Kao najveći pesimist pokazao se, međutim, privatni investitor i jedan od najaktivnijih sudionika na domaćem tržištu kapitala koji je, zbog štete koju bi crnilom sam sebi mogao nanijeti, molio da ga ne spominjem po imenu. - Ne vidim, kaže, razliku između rasta od 0,6 posto i jednako tolikog minusa. I jedno i drugo je jednako loše i za građane i za tržište. Hrvati u biti imaju novac, to vidimo po štednji u bankama, i ako se malo smanje porezi, oni će zaista početi trošiti, ali to dugoročno ne može imati nikakav učinak na povećanje životnog standarda, jer na kraju je samo o tome riječ, zato što taj proces ne podrazumijeva uključivanje nijednog mehanizma razvoja.

Zaglavljeni u stagnaciji

Novac, kada se koristi na ovaj način, isključivo za potrošnju, s tim da i je ta potrošnja u velikoj mjeri usmjerena prema uvozu, postoji samo dok se ne potroši. Po tom modelu dolazi do kratkotrajnog pozitivnog pomaka u BDP-u, ali riječ je zapravo o mjeri bez šireg dometa. Postoji, doduše, izvjesna mogućnost da poduzetnici, na osnovi povećane potražnje i manjka nekih proizvoda i usluga na tržištu pokrenu neke nove poslove, zaposle ljude, pa onda i pokrenu stvarni ciklus nove potražnje za domaćim proizvodima, ali to je duboko u sferi pretpostavke. Za zemlju poput naše, koja je nakon strmoglavog pada zapela u dugotrajnoj stagnaciji, mali pomaci BDP-a ne znače ništa. Sve dok se ne pokrene investicijski val, a on će jednom doći, samo nitko ne zna kada, mogu se očekivati samo stope rasta mjerene u mikrodecimalama.

Ili da citiramo Antu Čičin-Šaina, zaključak njegova članka u Jutarnjem s početka 2008: “Ovo govorim samo u obliku privremene radne hipoteze - iskustva i pouke stečene u razdoblju od 2000. do 2008. upućuju i na zaključak da su za naš gospodarski razvoj vanjski čimbenici znatno važniji nego što to obično mislimo. Ishod parlamentarnih izbora, sastav Vlade i njezin ekonomski program, kao i mjere HNB-a, doista jesu važni, ali vjerojatno ne onoliko koliko se obično misli. U mjeri u kojoj bi se i ova teza pokazala potvrđenom iz nje bi trebalo izvući i odgovarajuće političke zaključke. U svakom slučaju, preostaje nam cijeli splet iznimno velikih izazova za samo - uže definirano područje gospodarskog razvoja. Budući da čarobna rješenja ne postoje, odgovori na takav izazov ne mogu biti ni jednostavni, a ni bezbolni”.

Bogatiji za šest godina iskustva, danas znamo da je Čičin-Šain bio u pravu. Previše smo se i predugo oslanjali na motore rasta koji su bili izvan hrvatskih granica. Kada su motori usporili, stali, pa krenuli unatrag, u situaciji bez svog vlastitog našli smo se ukopani na mjestu.