Šerbedžijino ‘kazalište preko veze’ za kulturu i politiku učinilo je više nego ksenofobne i državne Dubrovačke ljetne igre

U brijunskom rajskom vrtu prilično bezbrižno luta fauna koja je preživjela ledeno doba hrvatske pretvorbe. Dubravko Grgić uplovio je u luku s novom megajahtom Agram od 44 metra, uz koju se pribija i njegov puno manji Ferreti, kršten kao Klobuk, ali ne po halbcilindru, nego po hercegovačkom rodnom selu vlasnika Euroherca. Tu je na kupalištu s dvoje nove male djece i Slobodan Ljubičić Kikaš, ražalovani direktor zagrebačkog Holdinga, koji također ne pokazuje znake nervoze, osim ako neko dijete ne stupi preblizu rubu kupališnog mula.

Otporan fizikus

Ovdje se nitko ne nervira, jer Brijuni blagotvorno djeluju na živce - zorno pokazuju da na Balkanu političke drame ne donose nužno dramatičan preokret u svakodnevnom životu. Tita više nema, ali tu su svi njegovi jeleni lopatari koji te iz mraka drsko fiksiraju pođeš li noću rasvijetljenom obalom između zapuštenog Neptuna i skandalozno neuređenog hotela Karmen. Tu je i papagaj Koko, koji kunja u svom kavezu, gdje je dospio poslije jednog brijunskog plenuma u kući mlađeg Titova sina, jer je previše kriještao i dopuštao si razne bezobrazluke. Ovdje na Brijunima, vrijeme je, zaista, stalo - to je muzej komunističkog turizma, a posjećuju ga ljudi spremni da skupo plate usluge kakve se više ne nude ni na Kubi, sve brendirano likom maršala koji samovjereno grize Havanu. Otočje nije zahvatila čak ni kataklizma turističke petoljetke, projekta Brijuni-Rivijera, koji samostalno razvija istarski župan, već dvadeset godina na čelu regije: u Istri, zaista, i najbezazleniji ljudi poprime polumitske proporcije. Takvo je podneblje - što god zasadiš, nikne i donese fantastične plodove...

Prije deset godine more je ovdje izbacilo i jednog teatarskog Odiseja, svjetskog lutalicu Radeta Šerbedžiju. Evo ga sad na rivi ispred hotela - ljubazno se svima javlja, svi ga obožavaju i, otkako nema velikog gazde, ovdje ga gotovo doživljavaju kao domaćina. Sadašnji podstanar na Vangi tu je zapravo rijedak gost, kojega se istodobno nećeš uželjeti, jer kao da stanuje na jednoj od nacionalnih televizija. I Rade je, uostalom, nepromijenjen, uvijek isti - duga, sijeda kosa starog revolveraša iz italovesterna, otporan fizikus, samo je malo ukočen u leđima, od tenisa, ako nije, kao što sumnja, profesionalna bolest, koju je steka pošto se u mladosti, kako kaže, nanosao u “Peer Gyntu” mrtvih djevica, često veoma krupnih prvakinja hrvatskoga dramskog glumišta.

Bratija protiv provincije

Iako stalno juri po otoku na biciklu, te uvijek isplovljava iz Fažane malim gliserom, zbog te indispozicije valjda i ne nastupa u ovogodišnjem premijernom komadu koji je režirala njegova žena Lenka Udovički ( Brechtov dosta nezanimljiv tekst “Zadrživi uspon Artura Uija”). Njene su predstave igrane u tvrđavi na Manjem Brijunu, naime, jedan veoma “fizikalni” teatar jake gestualnosti, u kojem mladi, nevjerojatno mišićavi glumci džipaju po praktikablima i veru se po zidinama, vičući i naglašavajući scenske pokrete na način koji Radetu, glumcu zagrebačke škole, nipošto ne pristaje. On je od onih što laganu priđu prosceniju, zastanu za dramsku pauzu, podignu bradu i izgovore svoju rečenicu promuklim glasom - a ne kao Mladen Vasary, glumac-gastarbajter u Francuskoj, koji usprkos prilično poodmakloj dobi, čim ispadne na scenu, napravi trostruku zvijezdu...

No, tog i takvog Radeta Šerbedžiju mi baš i obožavamo, jer je on naš, šifra u našem tajnom prepoznavanju, pa smo zato spremni noću zaploviti svojom desantnom splavi na drugi otok brijunskog arhipelaga Suvag, gdje se nadahnuto spajaju velike riječi i velike geste u predstavama po nekom od klasičnih tekstova koje u obiteljskom teatru Ulysses uvijek režira Radetova žena, makedonsko-bolivijanska Beograđanka Lenka Udovički. Ona upravlja cijelom ovom otočkom meštrijom, što obuhvaća muža, prezaposlenoga američkog glumca, nekoliko kćeri mješovitog uzrasta između puberteta i univerziteta, i cijelu pridruženu glumačku obitelj mladih glumaca, koji je slijede s obožavanjem, te bulumentu političko-incestuozne bratije što vodi produkciju i šank, a sastoji se od zagrebačkih kazališnih radnika i esdepeovskih funkcionara, koje mrzi cijeli malograđanski Zagreb, jer im zavidi na ljetovanju u zapuštenim, zapišanim brijunskim kasarnama koje je napustila Titova garda.

Dinastija Šerbedžija

Sam Rade je zapravo, na svoj beomski neuredno-stihijski način vrlo lijepo uredio vlastitu nerutiniranu rutinu - ljeti je ovdje na Brijunima, gdje s Lenkom vodi Ulysses, pa ona kuha i sprema predstave, a on šarmira ugledne goste na pristanu u brijunskoj luci. Zimi sad žive u Rijeci, gdje su otvorili postdiplomski studij glume, dok cure pohađaju sušačku gimnaziju, osim najstarije, koje se upisala na Swarthomore College u Philadelphiji, gdje Rade onda presjeda kad putuje na set u Los Angeles. Njegov je sin Danilo iz prvog braka s kazališnom kostimografkinjom - režiser i muzičar, a neobično lijepa kći Lucija - glumica, udana za srpskog režisera. Šerbedžije su hrvatski Berrymoreovi, kazališno-filmska dinastija, pa iz te orbite nitko nije odletio u strojarske inženjere. Naravno, sve se vrti oko njegova glumačkoga genija ili personalne karizme - to je ista stvar - ali ne bi tu bilo teatarske kuće ni kazališne obitelj da nema Lenke, koja ih sve obuhvaća kao brijunska Majka Courage.

But, Is It Art? pitaju malograđani u zagrebačkim kavanama, zaokupljeni, uz ostalo, pitanjem: Was ist Kunst? Je li to umjetnost, ili pozerstvo, zašto brijunska rezidencija već deset godina prima Radeta i njegov teatarski konvoj, kakvim se on to zaslugama ovjenčao za hrvatski narod, kad je preko ove ljetne manifestacije stekao prominentnost što zamalo zasjenjuje državne Dubrovačke ljetne igre?

Kako se vratio Rade

Zaista je riječ o inverziji hrvatske kulturne politike pa ona iziskuje pomnu analizu. U hrvatskoj kulturnoj politici, najvažnija je, naime, politika, odnosno rasprostiranje koterijskih interesa koji se manje-više podudaraju s idejnim i stranačkim podjelama. U ovom specijalnom slučaju, presudna je pak bila osoba, osobnost, pojava, inokosni subjekt, naprosto - čovjek. Kako nam se, dakle, dogodio Rade na Brijunima?

Nakon podužeg egzila koji ga je iz Beograda odveo u Ljubljanu, gdje je, pokazalo se, nacionalistička uskogrudost otprilike onakva kao i u Zagrebu, ali drukčije kamuflirana, našao se u Londonu, gdje ga je pod svoje okrilje primila stara prijateljica i stara komunistkinja Vanessa Redgrave. Rade je prilikom sloma Jugoslavije optirao za Markovićevu reformsku stranku (kao i Milorad Dodik) te istupao na njenim skupovima.

Vanessina pomoć

Glumcu je primjereno netalentiran za politiku, a podjednako obremenjen predrasudom da po svaku cijenu mora sudjelovati u javnom životu, angažiran oko prijelomnih društvenih pitanja. Bez toga, osjeća pogrešno svaki glumac, gubiš gravitas, bez kojega svaka riječ s pozornice nema snagu. Glumce na akademijama uče da moraju vjerovati u svoje replike, pa se oni zaraze filozofijom, ponirući u tuđe dubine. Svaki pijanac u Gavelli misli da je Eshil pa neće propustiti bilo koju priliku (vidjeli smo u Varšavskoj) da od sebe napravi majmuna. Angažman je, međutim, obrnuto proporcionalan glumčevim glumačkim moćima, jer kao i alkohol, kompenzira njegovu nesigurnost. Rade je tek rekreativni pijanac, čija pozerska raskalašenost nikad nije prešla u vokaciju - previše je on siguran u sebe, ali ne i apsolutno, jer to nitko ne može biti, pa ga je politika na čas bila zaista privukla, kao ekstenzija scenskog nastupa samo pred malo drukčijom publikom. Srećom, odmah je propao, te u Beogradu, gdje je ranije bio glumački kralj, okrunjen Krležinim šeširom koji mu je ovaj sam poklonio, ostao bez egzistencije i sklonio se u Ljubljanu. Pokušao je živjeti u bližoj emigraciji i usvojio scenski jezik, ali su mu ljubomorni kolege kajlali, ubacujući replike izvan teksta, da im ne može odgovarati, jer ne umije improvizirati na slovenskom. Nije mu bilo nego da ide dalje, u neizvjesno, pa se prebacio u London, gdje mu je pomogla Vanessa.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

..