ISTINE I LAŽI

SEUL, AMERIČKA SREBRENICA Jesu li baš sve zločine u Korejskom ratu počinili komunisti?

Sjever je bio agresor, UN je imao moralni legitimitet, očito i kad su masovno i bez suđenja ubijali. Zbog toga su povjesničari lagali, a politika šutjela
 AFP

Što je istina? Naša Srebrenica” podnaslov je poglavlja u jednoj od brojnih knjiga koje su se ove godine pojavile o Koreji i ratu na tom poluotoku. Bruce Cumings sa Sveučilišta Chicago pisao je o likvidaciji sedam tisuća zatvorenika prije prve evakuacije Seula.

Korejski poluotok podijeljen je u samo nekoliko sati, odlukom srednjerangiranih američkih vojnika i diplomata, dan nakon što je na Nagasaki bačen plutonijski “Debeljko”, kako se zvala bomba koja je za orijentir imala katoličku crkvu u tom japanskom gradu. Samo u dva atomska napada na Japan početkom kolovoza 1945. poginulo je 10.000 Korejaca. Broj se čini velikim, no 2,5 milijuna Korejaca, 10 posto ukupne populacije, tijekom Drugoga svjetskog rata, često prisilno, služilo je japanskom ratnom stroju. Sjedinjene Države povukle su provizornu granicu na 38 paraleli i okupirale zemlju gdje se nisu borile nakon što su ratne operacije završile. Sovjeti se nisu protivili pa je 15. kolovoza 1945., prije točno 68 godina, započela podjela nacije i poluotoka koji ima tisućljetnu svijest o svojoj posebnosti, teritoriju, kulturi, jeziku, koji je isti na sjeveru i jugu. Točno tri godine poslije, 15. kolovoza 1948. u Seulu je proglašena Republika Koreja, s pretenzijom da vlada cijelim poluotokom. Isto se dogodilo u Pyongyangu, 9. rujna, kada je Kim Il Sung postao šef NDR Koreje.

Na sjeveru poluotoka na vlast je došao proslavljeni borac protiv Japanaca, partizan koji je na kineskom teritoriju predvodio tisuće korejskih gerilaca. Korejci na sjeveru Kine činili su ne samo veliku manjinu, već i gotovo cjelokupno članstvo tamošnje Komunističke partije. Kim Il Sungova reputacija bila je općepriznata. Desetljećima se u Južnoj Koreji to nastojalo sakriti tvrdnjom da je pravi Kim Il Sung ubijen, a njegovo mjesto zauzeo sovjetski agent. Svi koji su se uz Kima našli na vodećim mjestima u Pyongyangu bili su borci iz Mandžurije, čija je mržnja prema Japancima bila tek malo manja od one prema Korejcima koji su im služili. Tako su 1945. na sjeveru Poluotoka na vlast došli komunistički borci protiv kolonijalnog zavojevača. Na jugu je vlast organizirana s osloncem na staru elitu koja je godinama služila Japancima. Syngman Rhee došao je na čelo države u Seulu. Iz Koreje je izbivao četrdeset godina. Bio je prvi Korejac koji je doktorirao u SAD-u, a supruga mu je bila Austrijanka. Rhee je govorio engleski, mrzio komuniste, a zbog izgubljenih veza činio se osobom na koju će se moći utjecati. Do tada je jug Koreje posve očišćen od mreže “narodnih odbora”, samoupravnih organa, uglavnom seljačkih, koje su Korejci osnivali nakon što su konačno postali slobodni. Njih su Amerikanci pojednostavljeno gledali kao komunističku penetraciju, a Sovjeti su znali da antikolonijalne skupine ne znače nužno komunizam.

Neoprezni Staljin

Incidenti na 38. paraleli između dviju Koreja, od kojih su obje željele ujedinjenje po vlastitim uvjetima, u ljeto 1950. pretvorili su se u rat, kada je manja, ali u borbama za komunizam u Kini iskovana sjevernokorejska vojska napala na Ongjingu i počela dramatično brzo napredovati prema jugu. Panika koju su izazvali bila je tolika da je južnokorejski general, bez upozorenja, uništio i most preko rijeke Had na kojem su poginule tisuće njegovih civila. O tome se šutjelo desetljećima. Ono što je malo tko očekivao bila je brza odluka Washingtona da se u rat uključi preko UN-a. Sovjetski Savez tada je zbog blokade ulaska NR Kine u Vijeće sigurnosti i svjetsku organizaciju bojkotirao rad u New Yorku. U VS-u je sjedila Jugoslavija, ali nije glasovala na strani Zapada ili je, s Egiptom i Indijom, ostajala suzdržana. Ništa nije blokirala pa su američke snage preko noći dobile mandat da se uključe u rat. Preokret je donijelo tek iskrcavanje generala Douglasa MacArthura u Inčonu polovicom rujna 1950., kada se rat u Koreji mijenja. Kako brzo se prije napredovalo prema jugu, sada se marširalo prema rijeci Jalu na sjeveru. Zašto se u ključnom glasovanju SSSR nije odlučio vratiti u UN i tako zaustaviti Amerikance, nagađa se i danas. Jugoslavenska je strana tvrdila i da je bojkot UN-a prije bio zbog bijesa na kandidaturu Beograda da uđe u Vijeće sigurnosti protiv želja Moskve. Neki su držali da je Staljin bio neoprezan, drugi da je mislio kako bi bilo dobro da SAD iskrvare na periferiji, izgube ugled. Vjerojatnije je Staljin, koji je svom predstavniku Maliku jasno rekao: “Njet, ne sudjeluj”, smatrao da je bolje, ulaze li već SAD u sukob, formalno imati za neprijatelja UN, nego Amerikance.

Nakon američkih uspjeha, rat je još jednom dobio obrat, kada su u njega ušli Kinezi. Mao se bojao da bi Amerikanci poželjeli i na kineski teritorij, a željeli su ojačati vlastiti prestiž, vratiti internacionalni dug. Seul je dva puta osvajan s komunističke strane. U glavnim gradovima sjevera bombardiranjem je uništeno 80 posto zgrada i industrije. Granična crta konačno je ponovo uspostavljena tamo gdje je i bila.

Tko je pobijedio?

Američki predsjednik Barack Obama , govorio je 25. lipnja 2013. povodom 60. obljetnice postizanja primirja i de facto završetka rata, na nacionalnom Mallu, uz često kritizirani memorijal vojnicima rata u Koreji. Obama je rekao da su Amerikanci, unatoč mlakom dočeku ratnika 1953., tada pobijedili. Pedeset milijuna Korejaca na jugu poluotoka danas živi u miru i blagostanju. Zaustavljeno je napredovanje komunizma i to je pobjeda. Pobjeda je bila, rekao je prvi afroamerički predsjednik, što su se američki vojnici prvi put borili u integriranim jedinicama. Rat u Koreji nije podijelio Ameriku kao Vijetnam, nije smatran pravednim kao Drugi svjetski rat, njegovi veterani nisu nastupali organizirano i vidljivo, svi su bili umorni od sukoba, pa je zato neopravdano zaboravljen. O njemu je snimljeno vrlo malo dobrih filmova, napisano malo knjiga, a najpoznatija humoristična serija M.A.S.H. (Mobile Army Surgical Hospital) ionako je govorila o ratu u Vijetnamu. Zato su ga sedamdesetih, nakon faze kada su ga zvali “policijskom akcijom” i “ograničenim ratom”, naprosto prozvali “zaboravljenim”. Kao i toliko toga drugoga u politici, Obama je govorio slično svom demokratskom prethodniku, koji je rat započeo. Predsjednik Harry Truman Koreju je smatrao uspjehom. General Douglas MacArthur, inače republikanac, držao je kako je riječ o porazu, prvom koji su Sjedinjene Države doživjele. Povlačenje snaga UN-a, dakle SAD-a, nakon što su u sukob ušli Kinezi, bilo je najduže u ukupnoj američkoj vojnoj povijesti. Nema zamjene za pobjedu, a rat koji je završio smrću 36.940 Amerikanaca i trajnim, višedesetljetnim angažmanom u Aziji, teško se može smatrati sjajnim rezultatom. Na Poluotoku je i danas 28.000 Amerikanaca u uniformama. Oni su osigurali sigurnost Seulu, ali i ograničili suverenitet Južne Koreje, produžili podjele. Kritike predsjednika Trumana i državnog tajnika Deana Achesona nikada nisu do kraja izrečene, jer je u liberalnoj historiografiji, koja je prevladavala u SAD-u, posebno u svjetlu antikomunističke paranoje sa senatorom Josephom McCarthyjem, koja se poklopila s trajanjem rata, bilo bolje zauzeti stranu normalnijih, a to su bili oni na sredini političkog spektra.

Skrivene fotografije

Zbog svega toga, rat se nikada nije pretvorio u simbol. Važan je, osim za stradale Amerikance, bio samo za četiri milijuna drugih koji su tamo stradali, a među njima je u postotku bilo više civila nego u Drugom svjetskom ratu ili ratu u Vijetnamu. Poginulo je 415.004 Južnih Korejaca, milijun i pol Sjevernokorejaca, 900.000 Kineza i 3904 pripadnika UN-a iz raznih zemalja. Pet godina nakon što je završio Drugi svjetski rat u tom je rubnom ratu poginulo više Korejaca nego što je u svjetskom ratu poginulo Japanaca.

Oni koji se bave Korejskim ratom smatraju da je 1950., tijekom prvih nekoliko mjeseci ratovanja, sloboda izvještavanja bila potpuna; poslije se to nikada i nigdje nije ponovilo. Čak je i na agencijske vijesti orijentirani zagrebački Vjesnik, u godinama kada je Jugoslavija bila bliža Zapadu nego Istoku, prenosio što se o sukobu izvještava iz pojedinih glavnih gradova, u posebnim člancima. O nekim se zbivanjima ipak nikada nije izvještavalo. “Što je istina? Naša Srebrenica” podnaslov je poglavlja u jednoj od brojnih knjiga koje su se ove godine pojavile o Koreji i ratu na tom poluotoku. Bruce Cumings sa Sveučilišta Chicago pisao je o likvidaciji sedam tisuća zatvorenika prije prve evakuacije Seula. Sve do 1999. skrivene su ostale fotografije, a službene povijesti rata u Americi ono što su počinili Južnjaci u Taejonu pripisale su Sjevernjacima. Sjever je bio agresor, UN je imao moralni legitimitet, očito i kad su masovno i bez suđenja ubijali. Zbog toga su povjesničari lagali, a politika šutjela. Humphrey Bogart angažiran je kao narator u propagandnom filmu “Zločin Koreje” u kojem su “komunistička čudovišta” optužena da su na rub jame koju su iskopali buldožeri dovodili zarobljenike, a onda ih likvidirali metkom u glavu. Zločini i izgladnjivanje stanovništva Sjeverne Koreje, koji se u toj nasljednoj komunističkoj despociji odvijaju desetljećima poslije, ne smiju se miješati s onim što se zbilo tijekom sasvim konkretnog sukoba i što su počinili neki drugi.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:21