Sin joj je ubijen prije 1094 dana. Još se ne zna tko je ubojica. Ona ne odustaje od potrage. Za razliku od policije...

Datum je 15. ožujka, 2008. godine. Dan prvi. Nešto iza ponoći malena grupica ljudi šutke prilazi velikoj livadi. Na čelu su istražni sudac, njegov zamjenik i donačelnik, a slijede ih šestorica kriminalista iz Ekipe za očevide. U park su ušli kroz prolaz u visini kućnog broja 44. ulice Ribnjak i hodaju u koloni po šljunčanoj stazi. Prilaze skulpturi Ivana Gorana Kovačića. Pored postolja leži mrtvo tijelo. Mjesto događaja je park Ribnjak, zelena oaza u središtu metropole, koja je sada postala srce tame. Mrtvi mladić je Frano Despić. Mladog navijača Dinama netko je izbo devet puta, pa mu prerezao vrat.

Službenu bilješku policije sada prvi put javno objavljujemo.

“Prohladna je noć, oblačno je, ali bez padalina. Očevid se obavlja uz električnu i vatrogasnu rasvjetu te uz pomoć specijalnih baterijskih svjetiljki. Očevid započinje u 01.20 sati”, stoji na njenom početku.

Krvava livada

Livada na koju su istražitelji došli bila je poprište masovne tučnjave u 23. 2. i sada, dva sata kasnije, izgleda kao bojno polje. Posvuda su drvene letve, plastične čaše, maramice i tragovi krvi.

Istražitelji na tlu pronalaze staklene bočice Pelinkovca i votke, limenke piva i bocu Vecchije. Boce i kartone vina. Izbrojali su, popisali i izuzeli ukupno 38 opušaka cigareta. Čitav niz krvavih maramica.

Istražitelji napokon skidaju crnu PVC foliju s mrtvog tijela i kreću s pregledom. Frano Despić leži na leđima, otvorenih očiju.

Prvu ubodnu ranu nalaze na lijevom dijelu prsišta. Tijelo je krvavo, i vidljivi su tragovi elektroda kojima su ga liječnici pokušali oživjeti. Drugu ranu nalaze na leđima, kod vrata, a treću kod lijevog ramena.

Prizor je težak, a tijelo pod svjetlom lampi izgleda sablasno.

Oko vrata mu je srebreni lančić s pločicom na kojoj je ugravirano: ‘Mateja, 14.02.2008.’, poklon djevojke koji je dobio na Valentinovo, samo tjedan dana ranije. Na lijevoj ruci pronađen je pečatnjak s Dinamovim grbom. Odjeća mu je blatna i krvava.

Navijač broj 419

U malenoj, crnoj torbici koju je imao oko pasa, forenzičari pronalaze kutiju Ronhill cigareta, crvenu kemijsku olovku i ključeve. U jednom od džepova neplaćenu kaznu za parkiranje, godišnju kartu za sjevernu tribinu Maksimira te dvije slike s likom Majke Božje i Isusom. Uz metalni medaljon u obliku anđela stajala je članska iskaznica navijača Dinama.

Frano je bio navijač broj 419. Njegov ubojica još nije pronađen.

Dan je 1094.

Zavjet šutnje najmanje troje ljudi koji su vidjeli, ili ubojici pomogli ubiti Franu, traje i dalje. Za to vrijeme slučaj koji je svojedobno podijelio javnost i “zapalio” Zagreb, danas pada u zaborav. Iza Frane došle su nove žrtve, još mlađe, a vrijeme briše suze njegove majke Jadranke prije nego padnu na grob.

- Čudna su neka vremena došla, Tomislave... ljudi kao da me izbjegavaju. Moj sin je proglašen huliganom koji nema pravo na istinu. Govore da je zaslužio umrijeti - nakon dulje tišine odjednom ispod glasa kaže Jadranka Despić, dok se iz redakcije u petak vraćamo u Lanište, gdje živi sa svoja dva preostala sina.

Te je hladne noći masovna tučnjava tinejdžera u jednom od najstarijih i najljepših gradskih parkova zauvijek obilježila živote 30 mladih ljudi. Kako vrijeme odmiče, slučaj koji se u početku doimao riješenim postaje komplicirana slagalica u kojoj još uvijek nedostaje najvažniji komad.

Ime ubojice.

Činjenice su od samog početka bile na strani policije: dan nakon masovne tučnjave u kojoj je Frano ubijen, predao se Aleksandar Koprenica, mladić u dobi od 23 godine. Došao je u postaju nekoliko sati nakon incidenta u pratnji oca i policiji rekao gdje je sakrio nož. Priznao je da je njime mahao dok se tukao s Despićem. Tvrdio je da je nož ponio kako bi mogao otvarati boce vina, te da se samo branio. Slavili su rođendan kad su napadnuti. Svi iz Franinog društva kažnjeni su na Odjelu za maloljetnike zbog iniciranja tučnjave. Koprenica je bio u pritvoru, čekala se optužnica.

Slučaj riješen? Ni približno.

Kobno slavlje

Točno godinu i pol dana od tučnjave Državno je odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu policije protiv njega. Objašnjenje: nakon pet provedenih vještačenja, nema dokaza da je on krivac. Odustaje se od progona, novih sumnjivaca nema. Slučaj se od tada, od studenog 2009., nije pomaknuo s mrtve točke.

Jadranku Despić od tada ignoriraju sve institucije. Zaboravili su je i mediji. U veljači je nakon brojnih žalbi i dopisa primila obavijest od Vrhovnog suda, koji definitivno odbacuje njenu molbu da se procesuira Aleksandar Koprenica. Obratila se policiji, ministarstvu, pa čak otišla i kod gradonačelnika Bandića. On joj je obećao pomoći. Od tada joj se više nije javljao.

Ostala je sama, nadajući se da će policija u ponovljenoj istrazi naći dokaze protiv čovjeka koji joj je ubio sina. Kako god se on zvao. No, otkad je kaznena prijava odbačena, policija ju uopće nije nazvala, niti je ikoga iz Franinog društva ponovno zvala na obavijesni razgovor, objašnjava.

Samu tučnjavu rekonstruirali smo iz dostupnih policijskih i sudskih spisa.

Prethodila joj je utakmica Dinama i Cibalije u Maksimiru. Balaban je postigao dva pogotka, a pomogli su Čale i Tadić, svaki s po jednim pogotkom kao poklonom BBB-ima za 22. rođendan. I dok su braća Despić s prijateljima slavili pobjedu, društvo Aleksandra Koprenice okupilo se u Ribnjaku kako bi proslavilo rođendan Željka Feigla.

Slavljenik je u zadnji čas promijenio plan i zbog ugodnih 13 stupnjeva odlučio slaviti na otvorenom.

Jedni slave na Ribnjaku, drugi na Opatovini, a kad je društvo u kojem su Despići krenulo na Langov trg po još pića, putevi su im se susreli, što će se pokazati kobnim.

U 23 sata susreću se u blizini skulpture I. G. Kovačića. Razlozi i motivi dosta se razlikuju u iskazima mladića. Jedan iz Despićeve ekipe sucu je potvrdio da su oni započeli napad.

- Da, moje je društvo počelo planirati napad. Ne znam tko točno, ali molio sam ih da to ne rade. Nisu me slušali. Otišao sam do izlaza iz parka i tamo ih čekao. Da sam otišao odmah, ispao bih papak i izdajica - rekao je sucu.

Drugi su tvrdili da ih je rođendansko društvo provociralo dok su prolazili parkom i dovikivali im, na što nisu mogli ostati po strani. Iskazi suprotstavljene ekipe potpuno su drugačiji.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg