LEGENDARNI DINAMOV NOGOMETAŠ

Stjepan Štef Lamza: 'Znam, rođen sam u pogrešno vrijeme'

Jedan od najvećih hrvatskih nogometaša govori o danima slave, pozivima iz Zvezde i Barcelone, kobnom udesu i kraju nogometne karijere, životu u mirovini...
 Goran Mehkek/CROPIX

Stjepan Štef Lamza jedan je od najboljih nogometaša u hrvatskoj povijesti. Prekratko je igrao da bi stvarno i trajno oplemenio tu sportsku igru koja je nedugo nakon njegova odlaska - postala surovi biznis. Nakon jedne važne Dinamove pobjede Štef je usred slavlja pao s balkona i ozbiljno povrijedio centar za ravnotežu. Nedavno su Englezi, točnije sportski magazin FourFourTwo, objavili priču o epskim pijancima među Dinamovim nogometašima , a među njima je Štef Lamza neosporno najveći. Danas Lamza ima 73 godine. Nije bogat. Izgled mu je pomalo oronuo, ali je neobično simpatičan i - iskren.

Što ćete popiti?

- Kavu s malo mlijeka.

Stvarno?

- Da. Ne pijem. Zapravo, koji put popijem pivo. Radler s limunom. Vikendom.

1970. je bila vaša oproštajna utakmica, s Benficom i Eusebiom...

- To je točno, ali igrao sam ja i poslije toga, vani. U Francuskoj, u Australiji, pa poslije tu, u Prvomajskoj, rekreativno. Ne igram oko 40 godina.

Žao vam je?

- Je.

Ludi dani

Stvarno ste imali problema s ravnotežom?

- Jesam. Možda, da sam dobio šansu u Zagrebu, od tadašnjeg Dinamova trenera Ivice Horvata, možda bih ja i došao k sebi, oporavio se. Ali, Horvat mi nije htio dati šansu. Kako me nisu htjeli, ja sam izgubio volju. Opustio sam se i vodio neuredan život. Počeo sam piti. Dosta.

Sada je vaš centar za ravnotežu u redu?

- Potpuno. Jedno što slabije čujem na lijevo uho.

Što znači prezime Lamza?

- Pojma nemam. Neki su mi govorili da imamo talijansko porijeklo. Mario Lamza, poznati pjevač. Ne vjerujem da je to istina.

Vi ste Zagorec?

- Ma, nisam. Štef, tako su me u Dinamu prozvali. Ja sam iz Siska. Inače, obitelj je iz mjesta Maja, kod Svračice. Svračica je kod Gline. Banija. Pa čujete kako govorim. Ja i ne znam reći kaj. Ne znam kajkavski. U Sisku su me zvali Čeva ili, koji put, Pepi.

Rođeni ste u doba kada nogomet nije bio puno plaćen. Bili ste jedan od najboljih igrača u zemlji i u Europi.

- 1959., kada sam došao u Dinamo, mi igrači živjeli smo pristojno. Ja sam zarađivao kao jedan direktorčić. Ništa posebno, ali ipak sam zarađivao više od jednog radnika. Toga sam bio svjestan.

Prava nagrada mi je bila što sam vidio svijeta, badava. Nisam plaćao putovanja, a vidio sam cijeli svijet. Igrao sam iz užitka. Ne zbog love.

Što ste po profesiji?

- Precizni mehaničar za pisače i računske strojeve. Izučio sam taj zanat kod majstora Ivana Zmiša, još u Sisku. Radnik, dakle.

Da ste kasnije rođeni, danas biste bili bogat čovjek.

- Znam. To je peh. Sjećam se, zabio sam tri gola Barceloni u dvije utakmice. Nakon toga me Barcelona htjela kupiti za velike novce. Imao sam 25 godina, nisam bio u vojsci. Nisam pristao. Otišao sam u vojsku u Titov Veles. Čujte, bio sam sretan, igrao sam nogomet i pristojno zarađivao. Što ćeš više?

Štedjeli ste?

- Nisam. Dao sam stari stan klubu pa sam dobio novi od Grada. U Zapruđu. Tamo su živjeli zaslužni sportaši: vaterpolist Bonačić, rukometaši, Tereza Kesovija, drugi nogometaši. Onda sam taj stan ostavio igraču Periću i dobio, nakon povrede 1967., stan namijenjen Branku Zebecu, ovaj stan gdje sam i danas. U Kosorovoj ulici. Ulica književnika Josipa, ne Jadranke Kosor.

Kolika vam je mirovina?

- 3200 kuna mjesečno.

Bili ste zvijezda i najedanput vam se sve srušilo. Jedne noći u zagrebačkoj vili Rebar. Pali ste s balkona i ozbiljno povrijedili glavu. Puno ste popili?

- Jesam. Nisam disciplinirano živio. Pušio sam, pio...

Koliko ste pušili?

- Četiri kutije dnevno.

Koliko ste pili?

- To ne znam.

I mogli ste igrati?

- Bez problema. Izvrsno sam igrao. To svi znaju.

Nakon tog kobnog pada s balkona na glavu svašta se pričalo. Bile su tri verzije: 1. da ste pali pijani, 2. da vas je netko gurnuo, 3. da ste umrli...

- Nisam umro, to vidite. Nije me nitko gurnuo. Pao sam s balkona pijan na glavu, a povrijedio sam i lijevo rame. Pao sam na stol na terasi Rebarice. Za stolom su sjedili gosti. Zapravo su me taj stol i to moje rame, ustvari klavikula, zaštitili od jače povrede glave. Dakle, imao sam sreću.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:23