SDP I HDZ

Što se promijenilo? Živimo u uređenoj državi u kojoj se vlast i oporba slažu samo u odnosu prema radu i kapitalu

Spor između Kukuriku vlasti i opozicije oko monetizacije autocesta, odnosno davanja hrvatskih prometnica u koncesiju čini se ozbiljnim i žestokim. Ali veliko je pitanje tko se tu s kim sukobljava. Napada li Tomislav Karamarko aktualnu Vladu zbog, kako je rekao, prodaje obiteljskog srebra ili polemizira s bivšim HDZ-ovim vladama u kojima je i sam participirao, a koje su se svojedobno bavile istim idejama? Raskrinkava li premijer Zoran Milanović opoziciju nazivajući njihovo protivljenje koncesioniranju autocesta prodavanjem magle ili se obračunava sam sa sobom, odnosno svojim nekadašnjim odbijanjem identične mogućnosti, kada ju je HDZ pokušavao progurati?

Očito je između SDP-a, kao noseće stranke Kukuriku koalicije, i HDZ-a došlo do zamjene retorike. Današnja je vlast u tom pogledu preuzela politiku bivše, HDZ-ove Vlade, a današnja opozicija kopira nekadašnji SDP. Nisu autoceste jedina tema na kojoj se odigrava zbunjujuća razmjena uloga. Slično se dogodilo i sa Zakonom o radu protiv čije su promjene svojedobno potpis stavili vodeći ljudi SDP-a. Isti oni koji ga danas, milom ili silom, namjeravaju mijenjati. Skok u vlastita usta objašnjavaju posve neuvjerljivo. Milanović tvrdi da je svojim potpisom na radničku peticiju pokazao neslaganje s načinom na koji je, ishitreno i nepripremljeno, HDZ startao u prekrajanje Zakona. Ministar Mirando Mrsić objašnjava da se nije radilo o izjašnjavanju za ZOR, nego protiv HDZ-ove Vlade. Ovakva slabo kamuflirana podudarnost reaktualizira pitanje ima li razlike između SDP-a i HDZ-a, odnosno između ljevice i desnice? Imaju li dvije ključne stranke na hrvatskoj političkoj sceni neki vlastiti, prepoznatljiv politički identitet ili im stavovi zavise ponajviše od toga jesu li na vlasti ili u opoziciji?

Tajanstveni HDZ

Kad je riječ o ekonomskim temama, između SDP-a i HDZ-a postoji prilična suglasnost i preklapanje. Nemoguće je primijetiti neku značajniju programatsku razliku. Braneći se od optužbi da vodi neoliberalnu politiku, sam premijer Milanović rekao je negdje na početku svog mandata da u tom pogledu “podjele na lijeve i desne nema”. Razlike je nemoguće primijetiti i zato što se o vrućim gospodarskim temama HDZ uglavnom ne izjašnjava. Što misle o poreznoj politici, što o rezanju radnih prava, što o zastrašujućoj nezaposlenosti - to je potpuno misteriozno. Šute zato što su svjesni da je najveći dio gorućih ekonomskih problema Hrvatske prouzročen HDZ-ovom politikom i načinom upravljanja državom? Ili su bez riječi zato što ni sami pojma nemaju što da se radi? Ili čkome zato što im odgovara da Kukuriku odradi ono što sami nisu znali ili nisu smjeli?

Čak kad i pokušaju iskonstruirati neku razliku spram Kukuriku politike - kao u incidentnom istupu Karamarkova šefa za zdravstvenu politiku Ante Ćorušića, koji je najavio da će HDZ reformirati zdravstveni sustav tako da će bolja usluga biti rezervirana za one koji je mogu platiti, dok će se za sirotinju, doslovce tako ju je nazvao, osigurati osnovna liječnička njega - dakle, čak i u takvim slučajevima riječ je mnogo više o izrazu kaotične situacije u HDZ-u nego o nekakvom osmišljenom političkom konceptu. Ćorušićeva izjava da “ne možemo svi imati pravo na jednaku uslugu” zvuči kao da je prepisana iz tabora američkih konzervativaca. Ali ta je izjava posvađana prije svega s dosadašnjom HDZ-ovom politikom, koja se pokazala vrlo izdašnom u dilanju prava, čak i tamo gdje za to nije bilo nikakva razloga ni pokrića.

Razliku između SDP-a i HDZ-a, s druge strane, relativizira i poništava i činjenica da je politiku Kukuriku koalicije teško smatrati socijaldemokratskom. O tome već i na Iblerovu trgu otvoreno cvrkuću. Neki će reći da je neoliberalno skretanje samo privremeno, da je riječ o zahtjevu trenutka, a kad se teren raščisti, slijedi, navodno, povratak na pravi put, okretanje lijevim inspiracijama. Često te najave da vrijeme socijaldemokracije sigurno dolazi, čim se stvore potrebni uvjeti, zvuče kao samozavaravanje. Tako SDP-ov doajen Josip Leko u intervjuu Globusu priznaje da se u Hrvatskoj već dvadesetak godina provodi ista gospodarska politika koja je “išla u korist malog broja građana”. Išla je u korist kapitala i bogatih, dok su siromašni postajali još siromašniji. Ali i on - kad ga se pita o promjeni takve politike - kaže samo: “Sve u svoje vrijeme”. I ništa više. A vremena je sve manje.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 16:18