ŠTO SMO NAKON DOLASKA VALA IZBJEGLICA SAZNALI O HRVATSKOJ, A ŠTO O EUROPI Nije kraj civilizacije, samo kraj Europe kao muzeja

Hrvatska je sve dok u nju nisu počele dolaziti izbjeglice s Bliskog istoka i Azije, izgledala sjajno. Vlasti su govorile kako smo pripremljeni za moguću navalu prognanika, javnost, politika i crkva bili su prepuni suosjećanja s onima koji su morali napustiti svoje domove. Glasni su bili komentari puni prezira prema Mađarima, makedonskim policajcima, a onda i u paketu Srbima, napose onima koji su naplaćivali višestruko skuplje vodu ili hranu onima kojima je pomoć bila najpotrebnija. Sjajan je bio i prvi dojam zemlje kada su Mađari zatvorili granične prijelaze, a Hrvatska postala nova ruta k zapadu. Prve smo skupine izbjeglica dočekali nježno, prepuni suosjećanja. Humana je bila naša granična policija, obični ljudi na istoku zemlje, novinari. Dok su kod Horgoša policajci išli silom na Sirijce, dotle su naši policajci činili ono što se očekivalo i što je normalno. Granice se ne mogu zatvoriti za nenaoružane tisuće, stanje nije ratno, djeca i nemoćni bježe od rata i nevolje, jer žele sigurnost, bolji život. Čine baš ono što su činili i mnogi Hrvati.

Dva dana kasnije, pokazala se istinska priroda velikog broja ljudi, no, čini se, još uvijek ne i većinsko raspoloženje. U zemlji u kojoj se politička kampanja desnih stranaka bazira na mržnji prema “gostima”, “Jugoslavenima” ili Hrvatima nedovoljno čiste misli ili porijekla, gdje navijači nogometašima iz afričkih ili latinoameričkih zemalja oponašaju glasanje majmuna, teško da se moglo očekivati da ćemo se svi ponašati prijateljski prema tisućama onih koji ne govore jezik, koji ništa o Hrvatskoj ne znaju. Ksenofobija i nacionalizam dobili su samo novu nišu i tek ćemo vidjeti koliko će pretpostavljena opasnost od Sirijaca i izbjeglica iz daleka, postati faktor u predizbornoj kampanji u Hrvatskoj ili čimbenik političkog života u narednom razdoblju. Moguće je da će se mađarski model u različitim formama proširiti i na ostale zemlje srednje Europe, što će život na kontinentu učiniti teškim i ružnim.

Pojačavanje antiimigrantskih osjećaja, izjave da se granice trebaju čuvati vojskom, strahovi koji su neutemeljeni imat će samo jednu, brzo mjerljivu posljedicu, a to je otežavanje i usporavanje rješenja izbjegličke krize.

Hrvatska vjerojatno nije cilj niti jednom od onih koji su u posljednjih nekoliko dana ušli u Hrvatsku. Hrvatska je u tome području prazna, a prazni su i mnogi drugi dijelovi zemlje. One od Sirijaca koji će s nama ostati trebalo bi obrazovati, naučiti jezik, osigurati način na koji će se integrirati u našu zemlju. Mnogi od njih mogli bi biti korisni, mogli bi pomoći da se revitaliziraju dijelovi zemlje koji su pusti. Ono što Hrvatska nije učinila bila je zakonska priprema, osigurati da se one koji će u Hrvatskoj zatražiti azil, uči jezik, da ih se socijalizira. Prošle su godine za mali broj azilanata u zemlji, to su činili volonteri Centra za mirovne studije. Nikada više nastavnika jezika, nikada više fakulteta, no nemamo zakone po kojima bismo regulirali kako da se školuju oni koji nisu ni Hrvati, a ni stranci, već azilanti, prognani. Ma kako da je snažna želja za odlaskom u Njemačku, dio migranata, njih najmanje više tisuća, ostat će s nama i bolje da se pokušamo pripremiti u školama i fakultetima, bolnicama i naseljima, da bi njima tranzicija bila lakša, a mi da dobijemo ljude koji će voljeti zemlju u kojoj će nadalje stanovati. Hrvatska, kao i susjedne zemlje, trebali bi prevladati strahove, osjećaj da ih se neprestano izrabljuje, pokazati ljudskost. Njemačka je to mogla, ali to je i zato što je uspješna, snažna država.

Da je tek sigurnost cilj izbjeglica iz Afganistana i Pakistana, Kosova i Albanije, Nigerije ili Somalije, koji bježe zajedno sa Sirijcima i Libijcima, onda bi oni bili spremni ostati u svakoj državi u kojoj ih primaju i gdje je mir. Stav po kojem se biraju destinacije pokazuje da je među izbjeglicama došlo do evolucije. Njemačka je svakako bolja i organiziranija od Hrvatske, puno je više prilika za posao u Švedskoj no u Mađarskoj, no to su pitanja koja treba razriješiti Europska Unija. Unija se, kao i ranije, kao i u prethodnim krizama, pokazala spora u reakciji, nedovoljno organizirana, kao zajednica u kojoj svaka od zemalja prije svega vodi nacionalnu politiku. Nije se ni trebalo niti moglo očekivati drukčije. Iz Libije brodovima već godinama dolaze tisuće ugroženih, spremnih na sve, samo da se dokopaju Italije. Zbog toga su najzabrinutiji Talijani, pa je bivša talijanska ministrica vanjskih poslova, sada povjerenica EU za vanjsku politiku, Federica Mogherini, već prije nekoliko mjeseci tražila nekoliko desetaka tisuća vojnika koji bi trebali pomoći libijskoj vladi da se konsolidira, da zaustavi val izbjeglica iz sjeverne i podsaharske Afrike, koji su preplavili Lampedusu. Trebalo je naći nekoga tko bi radio ono što je radio svrgnuti diktator Moamar el Gadafi. U Libiji, međutim, nema vlade koju bi se moglo pomoći i očekivati da će stabilizirati odnose u zemlji. U Siriji takva vlada možda i postoji, ali su joj zapadne zemlje povukle priznanje i počele su naoružavati skupne koje su se borile protiv Al Asadova režima. Oba diktatora, svrgnuti libijski vođa i drugi član sekularne dinastije Bašar al Asad, na vlasti su bili nekoliko desetljeća prije nego su njihove vladavine postale moralno neprihvatljive Zapadu.

Izbjeglički val u političkom će smislu znatno utjecati i na život u zemljama koje su do sada prihvatile veliki broj izbjeglih. Turska je u stanju latentnog građanskog rata, Kurdi i Turci tuku se kako to već nisu činili desetljećima. Baš kao i početkom prošlog stoljeća, moglo bi se dogoditi da će Kurdi u Turskoj biti oni koji će platiti sukobe na Bliskom istoku. Što ako Turska od svojih 1,8 milijuna izbjeglih iz Sirije, na zapad uputi još koju stotinu tisuća? Hoće li Europa prigovarati onom što Ankara čini ili politici koja postaje sve radikalnija? Malo je vjerovati. Prije da će se zažmiriti i učiniti sve da se pokuša zaustaviti izlazak iz zemalja gdje je najviše onih koji su do sada izašli iz razorenih društava, bilo u Siriji, Afganistanu ili među afričkim izbjeglicama u Maroku. Tragedija je da su na Zapadu do sada čak i u takvim mjerama bili spori i nedovoljno agilni.

Arapske zemlje ne smiju u Europi ili Americi tražiti odgovorne za ono što im se događa. Da Zapad i nije pomogao rušenje Gadafija ili pokušao srušiti Asada, čak i da laž o tome kako u Iraku Sadam Husein drži oružje za masovno uništenje nije bila povod za Pustinjsku oluju 2, i dalje bi to bile brutalne diktature kojih su se svi sramili, koje su bile na pragu eksplozije, što je i pokazao njihov razmjerno lak odlazak. Arapsko proljeće, bilo je katalizator svih promjena, nije moglo voditi samo prema pluralnom društvu, iskorjenjivanju korupcije i ekonomskom napretku. Promjene je pojačao sunitsko-šiitski sukob, koji se sada događa u Siriji, gdje Iran pomaže Bašara al Asada, a Katar i Saudijska Arabija sunite. Mnogi od sunita tamo, bliski su ili jesu borci Islamske države.

Paradoksi da u “ratu protiv terora” Zapad želi uništiti one koje u isto vrijeme formalno podržava u Siriji, a protiv sekularnog diktatora kojeg podržavaju svi sirijski kršćani, zato ne treba čuditi, ma kako da zbunjuje. Na ono što se događa na Bliskom istoku nema pravih odgovora, kako to pokazuje politika Europske unije, ali i drugih zemalja. Odnosno, sve dok se netko ne odluči poslati trupe u borbene akcije i biti spreman na žrtve, nećemo moći očekivati da se na licu mjesta, na izvoru emigracija, kriza rasplete. Do tada, možemo očekivati da je ovaj izbjeglički val samo naznaka onog što nas čeka i kako bi se svijet mogao mijenjati. Nije to kraj civilizacije. Možda je samo kraj Europe kao muzeja. Možda se otvorimo drugima i pretvorimo u Sjedinjene Države, a možda ćemo se svemu probati oduprijeti silom i tako produbiti katastrofu. Način da austrijski ministar upozorava naše političare da se drže europskih pravila, bez da prethodno kaže zašto takva upozorenja prije nisu upućena Grcima, pokazatelj je kako bi pesimistični scenarij mogao biti realniji. Izbjeglice nisu neprijatelji, nisu ni krivci za ono što se danas događa u Europi. Nisu krivi niti Europljani koji se boje da se neće moći brinuti za stotine tisuća ljudi. Nije kriva ni povijest - ona teče na slične načine kao i ranije. Samo što se iz prošlosti, doista, uvijek tako teško i malo uči.