ŠTO ŽELE HRVATSKI STUDENTI Svaki deseti član je neke stranke. Ne zbog općeg dobra, nego iz vlastitog probitka...

Hrvatski student, nazovimo ga Nikola, onaj na kojemu svijet ostaje, ne voli čitati, ne da mu se ići u kazalište, ne zanima ga previše svijet oko njega. Nije spreman aktivno sudjelovati u društvu, a kamoli da bi ga želio mijenjati. Nikola nije ambiciozan. On sanja o mirnom obiteljskom životu i sigurnom i dobro plaćenom poslu. Voli o sebi misliti da je kozmopolit, ali brzo će pasti na testu realiteta - poželjna žena trebala bi biti iste nacionalnosti kao i on sam. Nije sklon druženju s tzv. Susjedima, onima s kojima su njegovi roditelji nekoć živjeli u bivšoj državi, preferira radije birano društvo Nijemaca i Francuza. Najviše vjeruje roditeljima i rodbini pa tek onda prijateljima. Hrvatskim institucijama uglavnom ne vjeruje. Političarima gotovo uopće ne. No, unatoč tome što prezire svijet političara, i sam je partijski poletarac. Dok u drugim zemljama 30 posto studenata vjeruje u smislenost političkih stranaka, u Hrvatskoj ih je samo 3,5 posto, ali je pritom svaki deseti student učlanjen u neku stranku. I broj konstantno raste: 2000-ih tek je svaki 25. student imao neku političku iskaznicu, a 2010. godine već svaki deseti.

Znanstveni portret

To su, ukratko, rezultati svega onoga što je hrvatsko društvo posijalo posljednjih dvadesetak godina. Ti su rezultati nedavno objavljeni na gotovo petstotinjak stranica knjige “Sociološki portret hrvatskih studenata” profesorice dr. sc. Vlaste Ilišin, znanstvene savjetnice u Institutu za društvena istraživanja, i njenih suradnika. Knjiga je rezultat istraživanja na reprezentativnom uzorku od 2000 studenata sa svih sedam hrvatskih sveučilišta i područja znanosti. Istraživanje je provedeno 2010. među prvih pet studijskih generacija reformiranih po bolonjskim pravilima igre. Specifične su po tome što su svoje obrazovanje počele nakon promjene društvenog i političkog sustava - u cijelosti su školovane u tranzicijskoj Hrvatskoj. Taj je znanstveni portret posve otvorio vrata u intelektualni, mentalni i emocionalni svijet hrvatskih studenata i donio niz otkrića, među kojima iskače ono da studenti svoj elitni položaj u populaciji mladih više duguju svom privilegiranom socijalnom statusu nego svojim vlastitim postignućima.

“Iako su rezultati više nego zabrinjavajući”, zapisala je u recenziji profesorica dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, “ovo nije studija očaja nego otrežnjenja i pozivanja na odgovornost kako bi se postojeći odnosi što prije promijenili…”

Profesorica Ilišin zaključila je, pak, da studenti u usporedbi s ranijim generacijama, unatoč tom povlaštenom socijalnom statusu, ostavljaju dojam rezignirane i deziluzionirane generacije. Ukratko, studenti ne pršte, kako bi se očekivalo, životnim entuzijazmom. O atmosferi antiintelektualizma među hrvatskim studentima govori podatak da je posljednjih petnaestak godina dramatično opalo čitanje knjiga; 1999. čitalo je 43 posto studenata, sada ih knjigu u ruke prima tek 27 posto. Čak ih petina izjavljuje da nikad ne čita knjige! Interes za sve je u sigurnom i zabrinjavajućem padu, a osobito za umjetnost i kulturu, znanost, znanstvena dostignuća i tehniku.

Razbijena iluzija

Rezultati ovog istraživanja razbili su i svaku iluziju o Hrvatskoj kao zemlji u kojoj svi imaju jednake šanse na studij. Nemaju! Ustavno pravo na jednakost u studiranju konzumiraju samo oni čiji roditelji imaju novca, a svi ostali su - diskriminirani. A raspršivanje te iluzije zapravo nije dugo ni trajalo. Trebalo je proći 11 godina da bi se neoborivo dokazalo da je studij privilegij koji u Hrvatskoj postaje nedostupan sve većem broju obitelji.

Konkretnije, 2010. godine devet puta više djece visokoobrazovanih očeva i sedam puta više djece visokoobrazovanih majki imalo je šanse za studij nego što je to slučaj sa studentima niže obrazovanih roditelja. Ne tako davno, još 1999. šanse za upis na fakultet djece svih slojeva bile su podjednake, a 2010. čak 62 posto studenata rođeno je u obitelji u kojima bar jedan roditelj ima fakultetsku diplomu dok su studenti s nižeobrazovanim roditeljima, s lošijim primanjima i iz ruralnih sredina u dramatičnom padu.

Profesorica Ilišin će reći: “Za ovako malu zemlju kao što je Hrvatska to nije dobro naprosto zato što su sposobnosti ravnomjerno raspoređene, a zbog manjka financija društvo ostaje uskraćeno za cijeli rezervoar mladih. Stipendije bi trebale unaprijed biti rezervirane za kategoriju ugroženih.“

Gotovo polovica ispitanih studenata živi s roditeljima, petina je u studentskom domu, a više od četvrtine su podstanari. Njihove obitelji su mjesečno raspolagale s nešto više od dvije prosječne plaće, ali sedmina ispitanika je iz obitelji koje su mjesečno u kućnom budžetu imale manje od prosječne plaće. Za četiri petine studenata roditelji su ti koji im redovito podmiruje troškove studiranja, a pritom malo više od petine ima neku stipendiju. Financijska ograničenja pogađaju oko šestinu studenata - roditelji im imaju za krov nad glavom, ali ne i za ekstra želje, izlaske i odmore. Svaki sedmi student prisiljen je kontinuirano raditi da bi financirao studij, a tri četvrtine povremeno radi da bi si sami priuštili ono što im roditelji ne mogu - 16 posto studenata radi povremene poslove preko student servisa ili na neki drugi način. Više od trećine studenata nije imalo novac za godišnji odmor…

Rezultati istraživanja raspršili su i svaku sumnju u prednosti gimnazijskog obrazovanja; iako je od kraja 90-ih došlo do porasta broja studenata sa završenom strukovnom školom, najnovija studija otkrila je kako studentsku populaciju premoćno čine redovi gimnazijalaca - dvije trećine njih. Raste broj studentica u odnosu na njihove muške kolege, a zagrebačko sveučilište dominira s tri petine studentske populacije, od čega polovicu čine stanovnici Zagreba i šire okolice.

Osim što s roditeljima dijele istu socijalnu sudbinu, hrvatski studenti kao životnu popudbinu naslijedili su i isti socijalni otpor. Kad je brak u pitanju, gotovo dvije trećine hrvatskih studenata favorizira pripadnike iste nacionalnosti. Nakon Hrvata, hrvatski studenti rado bi bili prisni s Nijemcima, Francuzima, Amerikancima i Talijanima. Distancu osjećaju prema Crnogorcima, Srbima, Slovencima i Albancima. “Ostaju privrženi tradicionalnom modelu, protežiraju poznato i imaju rezervu prema nepoznatom. Deklarativno smatraju da je tolerantnost poželjna vrednota, ali ta je vrijednost tanka i selektivno prihvaćena. I to nam nije nikakva novost; sva dosadašnja istraživanja mladih iskazuju izraženu nacionalnu distancu prema pripadnicima naroda s kojima smo živjeli u Jugoslaviji.”

Relativne vrijednosti

Na vrhu ljestvice njihova sustava vrijednost visoko kotira materijalni položaj, samosvojnost, privatnost i profesionalni uspjeh, a na dnu skale su vjera, nacionalnost, medijski uspjeh i političko potvrđivanje. Mladi relativiziraju vrijednosti - kombiniraju materijalni standard, miran obiteljski život i uspješnu karijeru uz želju da budu sami svoji gospodari.

I čini se da, ipak, dobro znaju gdje žive; ne vjeruju da su za uspjeh u hrvatskom društvu dovoljne vlastita snaga i sposobnost. Smatraju da je uspjeh u Hrvatskoj osebujan miks sastavljen od osobnih resursa - obrazovanja, sposobnosti, odgovornosti i “snalažljivosti”, potom obiteljskih - veze i poznanstva, bogatstva i političkog utjecaja uz malo sreće.

Svi bi u javni sektor

Kada je riječ o profesionalnim stremljenjima, otkrilo se da želju za pokretanjem vlastitog biznisa iskazuje malo više od polovice studenata, petina ih želi nastaviti obiteljski posao, a dvije petine se želi baviti znanstvenim radom. Iznenađuje da preko polovica studenata nema predodžbu o vlastitoj zapošljivosti, a najmanje je onih koji misle da im to neće ići lako. Javni sektor im je najprivlačniji - trećina ga vidi kao mjesto svoje egzistencije.

Golema diskrepancija između povjerenja u političke stranke i spremnosti studenata da i sami postanu dio nekog političkog tabora za profesoricu Ilišin ne ostavlja puno dvojbe:

“U našoj političkoj kulturi egzistiraju elementi podaništva i klijentelizma pa nije čudno da i studenti tako vide politiku. Politička podobnost koja se uvijek isticala kao veliki krimen bivšeg sustava, i danas je važna, a percepcija njezine važnosti raste. To je nešto što je krajnje zabrinjavajuće za političke elite. Mladi nisu vođeni željom da rade za opće dobro nego procjenjuju da im članstvo u stranci može pomoći u karijeri. A to govori da smo stvorili klimu u kojoj bi se klijentelistički odnos mogao perpetuirati unedogled.”